Mističko tumačenje

Gordana Benić: “Oblik duše” (Fraktura, Zaprešić, 2011)

Deveta pjesnička knjiga Gordane Benić, doznajemo iz pogovora urednika Delimira Rešickoga, drugi je naslov planirane pentalogije, pjesničkog work in progressa naslovljenog “Perpetuum mobile”, započetog autoričinom prethodnom knjigom “Banalis Gloria” (2009). Naslov ovog magnum opusa sretno je odabran – i u njemu se krije njegova najveća prednost kao i najveća mana, no tome ću se još vratiti. “Oblik duše”, uistinu, već se na prvi pogled izravno nadovezuje na spomenutu prethodnicu – ondje predložena, a već u nekim ranijim naslovima skicirana, apokrifna kartografija svega dobila je logičan nastavak.

Tlapnja i vječiti san

Već je u prologu svijet, ili ono što možemo reći o svijetu, definiran negativnim kategorijama – izostankom, zaboravom, nevidljivošću, nepotpunošću – te mu je nametnut idealistički spoznajni okvir: između nas i “svijeta po sebi” stoje tlapnja i vječiti san. Dekonstrukcija različitih modusa potonjih čini središte ove pjesničke potrage. Jer, nije toliko važno što svijet jest; važno je što je on za nas, a mehanizmi kojim ga spoznajemo, usvajamo i vrednujemo, za autoricu su različiti, supostojeći i ravnopravni.

Dvije temeljne opozicije koje organiziraju tekstualizirani univerzum tako su ona znanosti i mistike te povijesti/visoke kulture i svakodnevice/popularne kulture. Četiri grupe nosivih toposa i motiva koji iz te razdiobe proizlaze i njihova neprekinuta dijalektička međuigra u konačnici pružaju složenu sliku svijeta kao uvijek vlastitog apokrifa, a povlašteni način da ga se u tom obliku sagleda i pokuša dekodirati, neka je vrsta poetske inicijacije. Prvoj grupi pripadaju, dakle, toposi suvremene znanosti – teleskop Hubble, fizičari s CERN-a, kozmička stanica Cassini – oni koji predstavljaju u dominantnoj paradigmi prevladavajući interpretacijski okvir. Njihovu samodostatnost prokazuju središnji pojmovi mističke, oniričke kozmogonije – nebo, svjetlost, ideja, zvijezde, aura, magija, san i slično.

Povijesno-visokokulturni niz čini obilje najrazličitijih globusom i vremenskim pravcem rasutih referenci, od Perzijanaca i Egipćana, preko Gutenbergove Biblije i Albertusa Magnusa do Galileja. Tom je registru opet supostavljen i relativizira ga neselektivni prodor popularnoga − Hell’s Angels, death metal, Marlene Dietrich.

Bez načela selekcije

Pedesetak pjesama u četiri ciklusa ispisano je u proznom, ali pažljivo i specifično, više sintagmatski i sintaktički no zvučno ritmiziranome slogu. Svi su sastavci oblikovani na isti način – u neraščlanjeni prozni blok uvodi nas kratki paragraf/distih, koji funkcionira kao neka vrsta istovremenog prologa i sažetka pjesme – nalik sažetku na početku znanstvenih članaka, i daje pjesnički sukus predloženog parasistema.

Spomenuti me formalni okvir s naizgled neograničenom mogućnošću apsorpcije (pjesama je u knjizi, čini se, moglo jednako tako biti i 100 ili 200, a da se ništa bitno ne promijeni) vraća na problem s kojim se svaki perpetuum mobile, transponiramo li ga u umjetnički medij, neminovno suočava. Nije problem ove knjige u maksimalnoj depersonaliziranosti, hermetici i hladnoći – one su stvar senzibiliteta – a uvrštene pjesme su suvereno ispisane; zasebno čitane, one uglavnom potvrđuju Gordanu Benić kao jednu od naših najzanimljivijih pjesnikinja. No ovako ekstenzivno postavljen okvir, upravo insistiranje na tome da sve uđe u tekst, sukobljava se s jednim od osnovnih uvjeta literarnosti – načelom selekcije.

Tako se u težnji da se zahvati sve katkad ne zahvati ništa, zastrani u preopćenito. S obzirom na to, pogotovo uzimajući u obzir kvalitetu pojedinačnih pjesama, postaje itekako upitna smislenost ovakvih krovnih, “samoodrživih” projekata.