Hrabrost koja traje

Zbivanja u ranim devedesetima, kako u Hrvatskoj tako i na prostoru cijele nekadašnje  Jugoslavije, svodila su se uglavnom na rat i nasilje: usred meteža, u kojem je svaka strana imala svoje nacionalističke huškače i ratne bubnjare, malo je tko želio vidjeti one koji su se svim silama borili protiv ratova. Mirotvorci nisu bili na cijeni; u svakom kutku raspadnute zemlje smatrani su sumnjivim elementima s kojima je trebalo obračunati po kratkom postupku. Jedna od takvih malih “izdajničkih” grupa bila je i Antiratna kampanja Hrvatske, osnovana 4. srpnja 1991., tri dana nakon ubojstva Josipa Reihl-Kira, načelnika osječke policije i jednog od rijetkih mirotvoraca u državnoj uniformi na uzavrelom tlu istočne Slavonije.

Dvadeset godina kasnije, u zimu 2011., objavljena je knjiga o grupi tih odvažnih ljudi pod nazivom “ARK – Neispričana povijest”, koja je ovih dana predstavljena javnosti.

Jasna pacifistička pozicija

Knjiga je interesantna i važna jer ne predstavlja tek zbir pojedinačnih memoarskih eseja o tome kako je to bilo u ružna vremena, nego je temeljena na zapisima s nedavnih diskusija sudionika mirotvornih inicijativa iz devedesetih, svojevrsnih ukrštanja njihovih osobnih iskustava, o značenju Antiratne kampanje iz današnje perspektive. Važna je i zato jer predstavlja jedinstveni dokument o fenomenu mirotvornih inicijativa tijekom rata, za koje humanistički fakulteti u Hrvatskoj ni danas ne pokazuju baš nikakav interes.

U razgovorima prenijetima u knjigu, kojima ne nedostaje autentične živosti, intelektualne zrelosti i pametnih zaključaka, sudjelovali su, između ostalih, Vesna Teršelič, Katarina Kruhonja, Vesna Janković, Srđan Dvornik, Nenad Zakošek, Ognjen Tus i Dejan Jović, dakle većina prvoboraca Antiratne kampanje i mirotvornog pokreta u Hrvatskoj. Iz razgovora se vidi da su početkom 1990-ih sudionici mirovnjačkih inicijativa bili suočeni i s vanjskim prijetnjama i s vlastitim propitivanjem političkih stavova u mutnim vremenima, no njihova jasna pacifistička pozicija ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje. Jedna je misao ključna za cijelu knjigu: “Vrijednost naše tadašnje odluke bila je dvostruka: unatoč ratu za koji se opredijelila većina, mi smo se odlučili za nenasilje i, unatoč nacionalnim podjelama, mi nismo odustali od komunikacije s našim prijateljima u Beogradu, Crnoj Gori ili bilo gdje drugdje.”

Iz knjige je vidljivo da su osnivači Antiratne kampanje Hrvatske već na početku istaknuli četiri osnovna cilja svog djelovanja: potporu pred vojnim vlastima onima koji su odbili nositi oružje, rad na nenasilnom rješavanju sukoba gdje god je to moguće, ukazivanje na ratne zločine bez obzira na to kojoj strani pripadaju počinitelji te izdavanje Arkzina, glasila koje je činjenice o ratu i napore protiv njega trebalo učiniti vidljivim.

Pakračko iskustvo

Svaka od tih djelatnosti provodila se uz nemali rizik: zastupnici prigovora savjesti i  simpatizeri nenošenja oružja riskirali su da ih pojede mrak ili da, u najboljem slučaju, kopaju rovove na prvoj crti bojišnice. Ukazivanje na ratne zločine koje su počinili “naši dečki”, kao i kompletno djelovanje Arkzina, izazivalo je u tim vremenima konstantne izljeve žuči državotvornih medija.

Vrijedno mirotvorno iskustvo tijekom rata za aktiviste ARK-a i međunarodne volontere predstavljao je grad Pakrac, podijeljen među zaraćenim stranama i smješten između zloglasne Pakračke Poljane, gdje su stradavali ljudi srpske nacionalnosti, i logora Bučje, u kojem su bili mučeni hrvatski vojnici. Pakrac, nažalost, nije dočekao mirno razrješenje sukoba, ali rad s traumatiziranim ljudima različitih nacionalnosti predstavljao je važan humanitarni kapital za mnoge mirotvorne akcije u godinama nakon rata.

Primarna vrijednost knjige “Antiratna kampanja – Neispričana povijest” svjedočenja su iz prve ruke o jednom plemenitom naporu koji se nije ugasio, nego – kroz brojne kasnije civilne  inicijative – traje i danas. Knjiga nije samo sjećanje na malu grupu hrabrih, ona pokazuje da je ARK svojevrsni ugaoni kamen mirotvorne kulture u Hrvatskoj, bez kojeg bi posljednjih dvadeset godina bilo bitno siromašnije.