Živost kvartovske kulture

Grad Zagreb ima sedamnaest gradskih četvrti i trinaest centara za kulturu. U nizu paradoksalnih činjenica vezanih uz gradsku kulturnu ponudu, prosječni stanovnik zna za multiplekse, jedino staromodno kino, “Europu”, HNK i gradska kazališta, plus Koncertnu dvoranu “Lisinski” za klasiku, bal pod maskama ili bećarce jednom godišnje. Recentne ankete su pokazale da je građanin Zagreba čuo – ili čak posjećuje – za jedan do dva centra za kulturu (Peščenica, Trešnjevka, eventualno Dubrava), ali ostalih desetak nitko ne doživljava, kao da je riječ o skromnim sobicama za penzionerski šah. Većini građana nevidljivi, deseci zagrebačkih centara za kulturu u miru troše praznu formu iz godine u godinu, a Gradski ured za kulturu uredno izvršava adekvatne financijske obaveze: čisti sklad!

Bolja prošlost

Tvrdnja da silni zagrebački uredi i kadrovi nemaju baš nikakve volje za strateškim planiranjem kulturne politike nije glamurozna, nego rezignantna. Financijska netransparentnost dio je običajnog prava gradske kulturne birokracije posljednjih godina, a razina medijske zabrinutosti za etiku financiranja projekata za kulturu i obrazovanje nije ni do gležnja nervozi oko cijene ZET-ovih karata.

Etatistička kulturna politika odgojila nas je da kulturu mislimo isključivo u gigantskim razmjerima kapitalnih ulaganja ili strepnje nad usnulom baštinom. Socijaldemokracija u kulturi tako je radosno ciknula kada je u Vujićevu mandatu najavljena gradnja nove zgrade Opere! Tu neostvarenu žudnju tzv. kulturnije Hrvatske iz recesijskih razloga vidimo danas jedino u inverziji, u napeto potrebnoj “kulturi odozdo” koju zagovaraju, a u rijetkoj prilici doista i nude, centri za lokalnu kulturu kvarta i grada. Ili, kako bi anketirana stanovnica Trešnjevke u sociološkom istraživanju o kvartovskoj kulturi iz 2009. sažela problem: “Sve su nagruvali, kuću na kuću, kam buju sad pak deli Operu?”

Naravno, odgoj u kulturi grada ima temelje u boljoj prošlosti iz 1970-ih i 1980-ih, tek dijelom iz 1990-ih, kada je bilo normalno da u KIC-u u srcu grada zbog vlastitoga bezinteresnoga flanerstva slušate tek tako sve i svašta. Vladimir Stojsavljević ondje je na primjerima svježih europskih produkcija otvarao oči i uši budućim generacijama novih kazališnih i plesnih praksi, kulturna politika je bila tema s benzinom zahvaljujući makar tribinaškom angažmanu Vjerana Zuppe, studenti su, primjerice, hodočastili na disput o literaturi Ivane Brlić Mažuranić kao “etičkom geniju ili psihotoksičnoj literaturi za djecu”, na seanse Marijana Cipre uz svijeće, Wagnera i antologijske “Metamorfoze metafizike”, a Petar Bosnić Petrus u nekoliko epizoda zabavljao je argumentima isplativosti antigravitacijske letjelice. Nabrajanje samo škodi, ali retorika je jaka.

Imuni na strateške manevre

Otkako je Gradski ured za kulturu prošle godine glatko zalupio vrata sceni nezavisne kulture i prešutno ojačao najmodavnu narav kulturnih institucija, problem vidljivosti i dostupnosti alter-kulture u najrazličitijim oblicima dosegao je granice podnošljivosti. Tako nas je pitanje o svrsi i ponudi centara za kulturu Zagreba vratilo isplativoj patetici, korijenima svake (nad)nacionalne kulture: kako da, konačno, postanemo subjektom u vlastitom životu?

Postoji, na sreću, primjer “dobre prakse”, imun na malograđanski kulturpesimizam, općenito imun na bilo kakve strateške manevre u poslovanju. Rečeno je već, prosječni građanin prepoznaje jedan do dva gradska centra za kulturu: Centar za kulturu Trešnjevka (Cekate) jedan je od spomenutih, ali i najstabilniji u etici vlastitog rada s lokalnim stanovništvom. Skromna mjera stvari: uščuvana zgrada s minimalnom iskoristivom kvadraturom, svega dvije učionice, hodnik koji je pretvoren u galeriju (Modulor) i dvorana, koja je ovih dana temeljito preuređena, sa svega 238 sjedećih mjesta. U hodnicima nekoliko niskih kožnatih tipskih fotelja iz šezdesetih; fino očuvanih, možda ih je Bernardi dizajnirao? Klupe trošne ali simpatične, uredski prostor uzak ali funkcionalan.

“Zadovoljni smo budžetom od oko milijun kuna godišnje. Sjećate se milijunskog ‘Osmana’ iz HNK-a koji je slavno propao, mi za taj budžet radimo čitave godine. Njime plaćamo hladni pogon i plaće jedanaestoro zaposlenih. Sve vanjske suradnike i voditelje radionica plaćamo iz vlastite zarade, od simboličnih naknada polaznicima. To je logika stvari, nema vremena za odmor. I trudimo se ponuditi najbolje, tražimo vrhunske stručnjake za naš program. Likovnu radionicu, primjerice, drži perspektivni Zlatan Vehabović, svake subote”, objašnjava ravnateljica Ljiljana Perišić, koja uskoro ulazi u svoj četvrti profesionalni mandat.

Radionice za sve dobne skupine, pasivni i aktivni program različitih umjetničkih disciplina, svaki dan, svaki tjedan, uvijek otvorenih vrata za sugestije. “Morate uvijek osluškivati potrebe stanovništva. Eto, ljudi sad sve više traže napredni konverzacijski engleski jezik, logično. Traže uvijek nešto drugačije, zato često radimo istraživanja potreba i želja građana”, kaže ravnateljica i objašnjava plan umrežavanja zagrebačkih centara i sudjelovanje u EU-partnerskom programu cjeloživotnog obrazovanja.

Scena postoji

Do nje, naizgled sasvim rezignirano, sjedi sociolog Veselko Leutar, voditelj sociokulturnog i filmskog odjela. Rezignacija je, naravno, stav rutine, onoga što je samo došljaku neobično: stotine ljudi svakodnevno, najčešće besplatno, dolaze u ovaj uzak prostor, a naša je dužnost da to bude najbolji mogući program. Leutar predstavlja i rezultate najnovijeg istraživanja “Scene centara za kulturu Zagreba”: tražila se sociodemografska struktura stanovništva i potvrda da se doista može govoriti o postojanju scene kao platforme drugačijeg tipa kulture u ponudi grada.

I što mislite, tko najčešće pohađa centre za kulturu? Dokoni penzioneri i tinejdžeri? Ne, najviše je posjetitelja  (44 posto) u dobi od 20 do 39 godina, slijede oni od 40 do 59 godina (30,19 posto), penzionera je tek 15 posto. Među najredovitijim posjetiteljima su, dakle, mladi, i više je žena (54,24 posto) nego muškaraca (45,76 posto). Čak 54 posto stalnih posjetitelja centara spada u skupinu visokoobrazovanih, što je daleko od prosjeka na razini čitavoga grada. Više od polovice posjetitelja je nezaposleno (53,81 posto), od čega je većina penzionera (19,7 posto) i studenata (16 posto). Zaposleni (40 posto) uglavnom se bave intelektualnim radom ili službeničkim poslovima.

Istraživanje je dokazalo koherentnost publike centara i potrebu drugačijeg programa od uobičajene gradske kulturne ponude: postoji scena. “Iz iskustva s ljudima znam da je velikom broju posjetitelja izlazak u Centar jedino socijalno javno iskustvo, baš kao u sličnim tipovima ustanova u razvijenijim demokracijama. Doista smo u Europi”, zaključuje mirno Leutar.