Pasji život na pasjoj zimi

…ja ljubih ženu onu / ona plače na peronu / ali u vagonu / povući će sezonu / i njoj više neće biti  duša bolna… / jer tračnice se duže / i razilaze u daljini / to sve je tako od davnina / jer mijenja se i klima / a pri mojemu srcu / zbog nje mi je zima.

Ne, ne, nije to nikome posebno upućeno, ako na to mislite – smiruje nam znatiželju beskućnik Mirko Klemar, pošto nam je izrecitirao pjesmu “Ljubav je značajna” i dok drhtavim prstima okreće požutjele listove odeblje bilježnice tvrdih korica u koju zapisuje svoje stihove.

Noć je odavno pala, s njom i snijeg što i dalje sipi na debelom minusu. Sjedimo šćućureni u pothodniku Importanne centra, na dnu stepenica što se spuštaju sa zagrebačkoga Glavnog kolodvora. Pokraj nas brzim koracima prolaze zabundani ljudi, s pahuljama po kapama, šalovima i maramama oko usta i očiju; pogledi im uprti u pod, jer ih se naše umorne, razbarušene i pomalo neuredne pojave nimalo ne tiču.

Nokturno u Pothodniku

Mirko je na pragu srednjih pedesetih, rijetka duga brada strši mu s prilično mladolika lica, a oči mu, neobično žive, svjetlucaju poput snijega pod noćnim svjetiljkama.

– Znate, literarna djela koja zapisujem pomažu mi i motiviraju me da opstanem. Peta je godina i peta zima da sam na ulici. Imao sam kafić i stan, ali sam ih izgubio, bili su pod hipotekom… – zastaje i zavrće lijevu nogavicu: otkriva otečeni modri ligament s gnojnom rupom oko centimetra promjera, preko koje stavlja papirnatu maramicu.

– Imao sam moždani udar prošloga ljeta, voda mi je izašla kroz uši, onda sam dobio parazite… pektoris, parkins i bergman, tako se zovu. Sam se liječim, nemam zdravstveno osiguranje, pa sam stavljao na ranu sodu bikarbonu i pio čaj od kadulje. Sad je dobro kako je bilo – govori i ponovno prtlja po bilježnici, između čijih se listova naziru listići igara na sreću, lota, tota…

– Bio sam podstanar, kada sam na lotu puno izgubio. To me i dovelo na cestu i otada skupljam boce da bih zaradio za hranu. Imao sam i limarsko-vodoinstalaterski obrt.

Zamislio se načas, pa mirno nastavio: – Da sad dobijem sedmicu, 12 milijuna kuna, sve se mijenja. Iako, više ne igram. Hoćete čuti još neko moje literarno djelo? Evo, začeo sam i neke scenarije za film i kazalište, treba to završiti, ali nemam smještaj, što mi otežava pisanje. Scenarij za film koji bi se trebao zvati “Plavuša” pisao sam pod upalom pluća. Nema taj film veze s mojim životom, kao ni scenarij za film “Đuro, pazi metak”, čija se radnja događa u ratnim devedesetima – otkriva Mirko.

Opet nam čita pjesmu: …mjesec sa neba blista / blistaju i zvjezdice / ovdje se kriju odremećene sudbine / to srce jače bije / jer se sunce utrne…

– Nazvao sam je “Zagrebački nokturno” – kaže.
Dok fokusirano i dalje čita, što izaziva poneki začuđeni pogled prolaznika, sve hladniji vjetar što se u valovima spušta stepenicama kao da prati ritam recitala: zavlači se pod stopala, pa se uspinje nogama do kičme i rebara i lagano nam grči cijelo tijelo. Mirko predlaže da se sklonimo sa stepenica, uzima dvije velike plastične vreće s odjećom i dekama na čijem su vrhu ostaci banana, pa odlazimo u obližnju kockarnicu po šalicu kave iz automata.

– Težak je život na ulici, ali nekako sam se naviknuo. Ne idem u pučku kuhinju ni kod časnih sestara po pomoć. U kontejnerima za otpis nađem voća i povrća, u dućanu kupim kakvu konzervu, sendvič, pijem mineralnu vodu, volim sok od borovnice. Prije sam pio pivo, znate, no voće mi je osobito pomoglo u liječenju bolesti – priča u hodu, pomalo šepajući.

Dok ispijamo kavu, otkriva da oka nije sklopio već četiri noći, jer je ondje gdje je spavao, ispod novozagrebačkoga Mosta slobode, bilo neizdrživo hladno.

Pitamo ga zašto ne ode u neko prihvatilište. Smještaj je svim beskućnicima osiguran, stalno pozivaju preko radija, barem dok ne prođe ova suluda hladnoća.

– Ma neee – odmahne rukom kao da ga se to ne tiče.

I ne tiče ga se, postoje samo njemu znani razlozi za samoću, pa će, kaže, pokušati zaspati u čekaonici na Glavnom kolodvoru, onda će opet malo svratiti do Pothodnika, s nadom da ga nitko neće uznemiravati. Ne želi se fotografirati, tek kada bude u boljem stanju, daje nam do znanja.

Dok čekaju vlak za nigdje

Pratimo ga do kolodvorske čekaonice, dugačkog hodnika u kojem su ormarići za smještaj prtljage. Temperatura na ulazu u Kolodvor osam je ispod nule. U hodniku šačica ljudi, namjernih ili izgubljenih putnika, onih koji nemaju novca za voznu kartu, ali ipak strpljivo čekaju vlak za negdje. Dvije starije gospođe već su se smjestile. Jedan stariji čovjek, također beskućnik, stavio je na glavu plastičnu vrećicu, rukom poseže u drugu, pa rijetkim zubima žvače kruh što ga je iz nje izvukao. U kolodvorskom je hodniku možda tek koji stupanj iznad nule, vjetar probija kroz izlizane prozorske jastučiće.

Gospođe su oko sebe poslagale hrpu velikih vreća s odjećom i koječime. Takav je život beskućnika, sve svoje nose sa sobom. Jedna od njih već lagano drijema, druga, prilično niska rasta, još je na nogama, lagano hoda; zbog svoje fizičke konstitucije izgleda kao da se gega. Zavlači ruku u koš za smeće, što li u njemu traži?

– Možda je unutra neka zagubljena kemijska – opravdava se.

Poklanjamo joj svoju olovku, ona se zahvalno osmjehne: mora, kaže, zapisati neki broj telefona, nekome koga dobro poznaje želi čestitati na prinovi, bebi…

– Kako izdržite noć? – pitamo je.

– Spavamo na smjene, ono je moja sestra – pokazuje prstom. – Nitko nas ovdje ne dira, policija dođe i prođe. Ne možemo ići u prihvatilište jer ujutro, još prije svitanja, odlazimo na posao, čistimo jednu pekarnicu, zaradimo nešto za hranu i tako – kaže.

Nekada su ona i sestra živjele u skromnom kućerku, brinule su se o nekoj staroj gospođi, no onda su se pojavili njezini nasljednici, pa su, kaže, opljačkane do golih zidova. Ili, kako se iz priče može razabrati, otjerane na ulicu.

– Što ćeš kraj golih zidova? – pita nas tonom od kojeg vam postaje još hladnije.

Neki od beskućnika koje poznaje spavaju posvuda, jedan od njih, kaže nam, uvuče se u cijev od toplane i tako se grije…

Jutro je svanulo sibirski hladno. Osjećamo kako nam kosti škripe dok se približavamo  prihvatilištu Crvenog križa u Velikoj Kosnici. Ondje je, čuli smo, posljednjih dana velika navala beskućnika: osim starosjedilaca, policija svake noći preventivno dovodi i one koje je skupila na ulicama. Upravo stižu dvojica novih, došli su sami, po preporuci misionarki ljubavi iz prihvatilišta u Jukićevoj.

– Tamo nije bilo mjesta – tihim nam glasom, u kojem se sluti neizvjesnost, u čekaonici prihvatilišta govori Joža i njegov sudrug kojem nismo uspjeli doznati pravo ime, pa ćemo ga zvati Stanko.

Joža je tek prešao četrdesetu i dvije je godine na ulici. Lice mu je crveno od hladnoće, pomalo podbuhlo nakon smrzavanja u kući bez prozora i grijanja, gdje je boravio do dolaska u Veliku Kosnicu. Nekada je radio kao ekonom, nabavljao je robu za firme, a onda je svojom zaslugom, razloge želi zadržati za sebe, dobio otkaz; u podstanarstvu je izdržavao dok je imao novca, a kada ga je ponestalo, završio je na ulici.

– Ponekad radim neku maleriju, cijepam drva, odem kod župnika, nešto mu pomognem, počistim i tako, hranim se u pučkoj kuhinji – kaže nam ne baš pričljivi Joža.

Od katedrale do prihvatilišta

Stanka je upoznao kod katedrale, zbližila ih je sudbina beskućnika koja se, priča Stanko, podrijetlom iz Slavonije, svakome može dogoditi.

– Odem ja na misu i tako vidim njega. Neću da te lažem, volim ja i da popijem… I on meni zdravo, ja njemu zdravo. Ja problem, ti problem, dogovorimo se k’o ljudi i tako se upoznamo. Nekoliko sam mjeseci u Zagrebu, nikoga ne poznam. Možeš k meni, kaže mi on. Šta ćeš, dobro je – slikovito opisuje susret s Jožom.

I on je, kaže, nekada imao novca, radio je u inozemstvu, razveo se od supruge, ima i djecu. Iz ove kože zasad ne može: skuplja uokolo boce, kojih je sve manje, jer se konkurencija i u tom poslu zaoštrila. U Hrvatskoj ne može srediti papire s kojima bi prešao šengensku granicu i opet otišao u inozemstvo. Prošao je noćenja na kolodvorima i klupicama, ali sada je stisnula zima, baš je stisnula, poput omče oko vrata. Čeka, kaže, ljepše vrijeme, i to je sve što želi da zabilježimo; ni on ne želi da ga snimamo, da ga netko ne bi prepoznao.
Ipak, odvodi nas u svoj dojučerašnji kućerak, zabačen u nekakvom golemom i oronulom trešnjevačkom kompleksu: kao da smo usred nekog apokaliptičnog prizora.

– Sve ti je to kereći život, ako me razumiješ, pasji život. Ovdje od hladnoće ne možeš izdržati ni pola sata, to je ludilo – govori nam dok razgledamo prostoriju.

Nabacane novine, cigle, ostaci hrane, krevet obložen kartonom, na njemu vreća za spavanje, deke, puloveri. Stanko skuplja odjeću s poda, probire je i razgleda sa svih strana, pa dio trpa u vreće. Odnijet će je, kaže, na pranje u prihvatilište.

– Uzmi keks – nudi i pruža kutiju u kojoj su tek dva keksa; sam uzima jedan.

Grizemo svaki svoj keks, hladni su kao led i ne baš preporučljivi onima slabijih zuba. No, možda je baš taj tvrdi komadić slatkiša, pada nam kasnije na pamet, metafora instinkta za preživljavanjem, koji ovi ljudi svakoga dana pronalaze negdje u sebi, dok koračaju hladnim gradskim ulicama.

Gužva u Velikoj Kosnici

Službeni je podatak da je u Zagrebu 400 beskućnika, no ja mislim da ih je više od 5.000 – kaže Zvonko Mlinar, pomoćnik ravnatelja Crvenog križa Grada Zagreba. Svoju procjenu argumentira time što među beskućnike ubraja i one koji si ne mogu osigurati adekvatno stanovanje, odnosno žive u podrumima bez struje i plina.

– Po zakonu o socijalnoj skrbi, svi su oni beskućnici – objašnjava Mlinar.

– Trenutačno je u Velikoj Kosnici oko 130 ljudi, no za krizne smo situacije predvidjeli 165 mjesta – navodi Mlinar. – Žena je ukupno 20, ostalo su muškarci. Prosječna dob korisnika je 48 godina. Pedeset posto njih bilo je u braku. Ovdje su trenutačno i dvije obitelji: majka s dvoje djece i jedna peteročlana obitelj s odraslom djecom. Tu je i jedan bračni par.

U ovom prihvatilištu imaju tri obroka i spavanje, a mogu oprati i odjeću. O njima se brinu i dvije socijalne radnice i liječnica za hitne situacije.