Tlačiteljska logika sistema

Tek što je došao na vlast, sjećamo se, potpredsjednik Vlade Radimir Čačić demonstrirao je zanimljivo viđenje vođenja državne politike izjavom kako hrvatske nacionalne interese smatra jednakima interesima koncerna Agrokor. Ono što je dobro za Ivicu Todorića, drži dakle Čačić, ima se smatrati dobrim za svakoga od nas, razinu nacionalne samosvijesti možemo egzaktno mjeriti burzovnim indeksima Jamnice, Leda i Belja, a popularni slogan Konzuma – “Konzumirajmo hrvatsko” – nešto je poput zakonske obaveze svakog patriotski orijentiranog potrošača. Ako pritom uzmemo u obzir da je hrvatska Vlada – kao, uostalom, i skoro cjelokupna opozicija – nacionalnim interesom istodobno proglašavala i ulazak Hrvatske u Europsku uniju, jednostavna nas logička operacija vodi zaključku kako su pristupanje Uniji i interes Todorićevih tvrtki zapravo ista stvar. Zbog toga pomalo zbunjuje nedavna vijest da su se predstavnici Agrokora, skupa s jedanaest velikih domaćih prehrambenih tvrtki, susreli sa čelnicima Hrvatske gospodarske komore, pa izdali javno priopćenje u kojem traže sastanak s Vladom i dogovor oko mjera državne zaštite njihove industrijske grane u nadolazećim eurointegracijskim okolnostima.

Direktna ucjena

Ulazak u Uniju, naime, podrazumijeva istupanje Hrvatske iz asocijacije zemalja udruženih Srednjoeuropskim ugovorom o slobodnoj trgovini (CEFTA), što znači da će izvoz velikog broja prehrambenih proizvoda hrvatskih tvrtki u tzv. tranzicijske države od sada biti oporezivan, a to će značajno umanjiti profite na tržištu od oko 25 milijuna ljudi i ozbiljno ugroziti oko 20 posto ukupnog hrvatskog izvoza. Istodobno, zakonski će okvir Unije ukinuti oporezivanje proizvoda koje Hrvatska uvozi iz zemalja članica EU-a, pa će tako porasti pritisak konkurencije na domaćem tržištu. Situacija je, ukratko, ozbiljna pa je i nova invokacija “nacionalnih interesa”, u skladu s tim, bila neizbježna. “S obzirom na nacionalno značenje teme industrijskog razvoja zemlje i činjenice da je prehrambena industrija vodeća u prerađivačkom sektoru, sudionici sastanka zaključili su da se u otvorenom i zajedničkom dijalogu provedu završne pripreme za budućnost hrvatskog gospodarstva u EU”, kaže priopćenje.

Evo nas, dakle, pred drugim logičkim paradoksom: ako su predstavnici najvećih domaćih prehrambenih tvrtki, baš kao i političari kojima se obraćaju, znali da ulazak u Uniju neposredno ugrožava važan aspekt interesâ domaće industrije, zašto priopćenje nisu izdali uoči referenduma o pristupanju, dok su se u “otvorenom i zajedničkom dijalogu” pitanja održivosti i perspektiva domaće proizvodnje postavljala isključivo unutar neoliberalnog ideološkog narativa o otvaranju novog tržišta od 500 milijuna potrošača EU-a ingenioznim poslovnim operacijama domaćih kapitalista? Zašto su se držali na apolitičnoj distanci onda kada su nominalno mogli utjecati na izbjegavanje problema s kojima se sada suočavaju, da bi na njih ukazali tek kada je odluka donesena? Pitanje je, naravno, naivno: upravo zato što su u predreferendumskim danima prešutno pristali na službenu definiciju nacionalnih interesa, sada polažu pravo da te interese monopoliziraju. Sastanak vodećih prehrambeno-industrijskih tvrtki pružio nam je stoga rijetko poučan uvid u transformacijske potencijale nacionalnih interesa u uvjetima parlamentarnog kapitalizma: njihove se varijable neobavezno mijenjaju ovisno o kratkoročnim ciljevima poslovno-političkih elita, a da bi to bilo moguće, konstantu mora činiti pritisak na radnička prava.

Onima koji nisu bili sposobni doći do sličnog zaključka, stvar je plastično prikazao predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Ivan Ergović, sugerirajući da bi država velikim tvrtkama mogla pomoći smanjenjem cijene rada i poreza, uz povećanje učinkovitosti javne uprave, što je sintagma koju već i domaći sindikati poslušno tumače kao formulu za otpuštanje radnika. Predsjednik uprave TDR-a Davor Tomašković situaciju je, pak, odlučio predstaviti u formi ucjene: ne pomogne li država kapitalistima, rovinjska će tvrtka razmotriti dislokaciju dijela proizvodnje u zemlje CEFTA-e, prvenstveno u Bosnu i Hercegovinu i u Srbiju, čime će ostaviti bez posla velik broj domaćih zaposlenika. Ultimatum je, dakle, jasan i svodi se na jednostavan izbor: ili ćete radnike otpustiti vi ili ćemo ih otpustiti mi. U jednadžbi s dvije nepoznanice, izvjesno je samo to da netko mora ostati bez posla.

Konzumiram Hrvatsku

Ne treba pretjerano sumnjati da će nova hrvatska vlast rado pripomoći udruženim ugroženim kapitalistima, prilagođavajući lokalnim okolnostima globalni politički amalgam kapitalizma za siromašne i socijalizma za bogate.

Pa ipak, najavljena mogućnost premještanja proizvodnje preko istočnih državnih granica prijetnja je kojoj vrijedi posvetiti nešto više pažnje. Ostvari li se, dobili bismo rijetko ciničan epilog predreferendumske “eurofilske” kampanje. U onih nekoliko dana prije glasanja, naime, kada se javna rasprava zaoštrila, čak i liberalno nastrojeni zagovornici Unije pokazali su fascinantnu lakoću prigodnog otklizavanja u protorasistički diskurs: pripovijest o “bijegu s Balkana” i neuvijeno potenciranje straha od “političke nestabilnosti” u regiji – s akcentom na pojačavanje nacionalističkih tonova uoči parlamentarnih izbora u Srbiji i na uvijek prijeteću disfunkcionalnost Bosne i Hercegovine – figurirali su, u nedostatku smislenih ekonomskih argumenata, kao dokazi koji okončavaju raspravu. Zanimljivo bi stoga bilo doznati: kako to da sada, samo nekoliko dana nakon što je prijetnja s Istoka poprimila razmjere indirektne najave skorih vojnih udara i terorističkih akcija, situacija u regiji odjednom postaje dovoljno stabilna da hrvatski kapitalisti planiraju bez većeg straha prebaciti onamo svoja sredstva za proizvodnju? Je li veća politička svinjarija plašiti građane srbijanskim ratnicima ili ih ucjenjivati srbijanskim radnicima?

To, naravno, nisu pitanja kojima će se vlasnici prehrambenih tvrtki naročito zamarati; dok posluju u zemlji čiji vodeći ljudi otvoreno proglašavaju svoju političku funkciju ispostavom njihovih poslovnih interesa, nemaju razloga bojati se da će im država uskratiti potrebnu pomoć. U skladu s tim, krajnje je, zapravo, vrijeme da Ivica Todorić promijeni onaj promidžbeni slogan Konzuma u otvorenu maksimu svoje poslovne politike. Umjesto “Konzumirajmo hrvatsko”, naime, preciznije bi bilo: konzumiram Hrvatsku.