Politički proces protiv španjolskog suca

Sudac španjolskog istražnog suda Baltasar Garzón, poznat diljem svijeta po inovativnom korištenju međunarodnog prava, suspendiran je na jedanaest godina zbog protuzakonitog postupanja prilikom istrage koju je vodio o jednom korupcijskom slučaju. Garzón je osuđen zato što je 2009. naložio prisluškivanje petorice pritvorenih biznismena i njihovih odvjetnika čime je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prekršio njihovo pravo na tajnost komunikacije i pravo na obranu.

Takva drakonska presuda, kojom je 56-godišnjem Garzónu praktički zapečaćena sudačka karijera, prema mišljenju brojnih njegovih kolega, aktivista za ljudska prava i običnih građana, pretjerana je i bez presedana u Europi, a – po svemu sudeći – i politički motivirana. Garzón je, naime, istraživao kriminalne radnje odnedavno vladajuće stranke, ali i zločine počinjene tijekom Španjolskoga građanskog rata, a protiv njega su se donedavno vodila tri procesa. Uskoro ga čeka i presuda za kršenje Zakona o amnestiji, a slučaj njegova navodnog primanja mita od banke Santander odbačen je zbog zastare četiri dana nakon presude zbog prisluškivanja.

Razbijanje oraha maljem

Većina pravnih stručnjaka koji su javno komentirali presudu protiv Garzóna rekla je da se takvi prijestupi u pravilu rješavaju na razini profesionalnih udruženja a ne na sudovima te da je jedanaestogodišnja zabrana rada zbog prisluškivanja usporediva s razbijanjem oraha maljem.

Takozvani slučaj Gürtel započeo je 2007., kada je Garzón počeo istraživati navode o korupcijskoj sprezi petorice biznismena s lokalnim dužnosnicima Narodne stranke (PP), koja je u prosincu prošle godine pobijedila na parlamentarnim izborima. Biznismeni se terete da su financirali stranačke aktivnosti PP-a u zamjenu za ugovore s državom, koja je time navodno oštećena za 120 milijuna eura. Meta istrage bio je i Francisco Camps, PP-ov predsjednik regionalne vlade Valencije do sredine 2011. Istraga je rezultirala pritvorom poduzetnika, no Garzón je sumnjao da se oni koriste privilegijom tajnosti komunikacije s odvjetnicima, kako bi ilegalno stečeni novac prebacili u inozemstvo, pa je zatražio prisluškivanje njihovih razgovora. U tom postupku ni španjolsko državno odvjetništvo nije vidjelo ništa sporno, pa nije ni podržalo optužnicu koju su protiv Garzóna pokrenuli prisluškivani odvjetnici. Unatoč tome, Vrhovni je sud prihvatio njihov zahtjev i pokrenuta je parnica čiji je ishod nedavna jednoglasna odluka o suspenziji, na koju se Garzón ne može žaliti. No, najavio je žalbe Ustavnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava.

U obrazloženju presude sud je rekao da je Garzón ovime “doveo do drastičnog i neopravdanog ukidanja prava optuženih na obranu” i da je “takva praksa prisluškivanja karakteristična za totalitarne režime”. Garzón se branio da je prisluškivanje bilo nužno i da u postupku nije koristio ništa od onoga što su rekli odvjetnici. To je tijekom suđenja potkrijepljeno i njegovim nalogom da se zacrne dijelovi transkripta u kojima se govori o strategiji obrane. Rekao je i da se presudom “smanjuju mogućnosti za istrage korupcije, otvara prostor nekažnjavanju i narušava neovisnost sudstva”.

Garzón je tražio izuzeće trojice sudaca, jer je jedan od njih bio i istražni sudac u istom slučaju, a preostala dvojica sudjeluju i u druga dva suđenja koja se protiv njega vode, no ništa od toga nije uvaženo. Garzónu je naročito sporno bilo sudjelovanje suca Luciana Varele, koji je davao pravne savjete dvjema desničarskim udrugama koje su ga tužile zbog kršenja Zakona o amnestiji. I taj proces potvrđuje, pak, sumnje da se protiv Garzóna događa progon motiviran političkim razlozima.

Duhovi frankizma

Baltasar Garzón pokrenuo je 2008. istragu o zločinima tijekom građanskog rata 1936-1939. i nakon njega, na traženje Udruge za obnovu povijesnog pamćenja i skupine pojedinaca čiji su preci stradali tijekom diktature Francisca Franca. U njegovom se podnesku navodi 114.266 nestalih osoba, čije su sudbine još nepoznate, a zatraženo je i iskapanje 19 masovnih grobnica, u jednoj od kojih su vjerojatno i ostaci pjesnika Federica Garcije Lorce. Ozračju koje je omogućilo da do ovakve istrage uopće dođe pridonio je Zakon o povijesnom pamćenju koji je godinu ranije donijela socijalistička vlada Joséa Zapatera, a kojim se priznaju žrtve na obje strane građanskog rata i zabranjuju određeni fašistički simboli i spomenici. Tim je zakonom učinjen prvi korak prema prevladavanju tzv. Pakta o zaboravu, koji su nakon Francove smrti 1975., u sklopu “tranzicije k demokraciji”, sklopile obje strane političkog spektra. Njime je stvoren konsenzus o izbjegavanju bavljenja naslijeđem frankizma, a sve je zapečaćeno 1977. Zakonom o amnestiji političkih djela.

Garzónovoj istrazi tada se usprotivio predsjednik PP-a, sadašnji premijer Mariano Rajoy, rekavši da on “nije za otvaranje starih rana”, pa je sudac zbog pritisaka obustavio istragu nakon samo mjesec dana. Unatoč tome, na proljeće 2010. ipak je optužen za kršenje Zakona o amnestiji, i to na traženje profašističkih organizacija Manos Limpias (Čiste ruke) i Falange Española.

Početak toga suđenja, čiji se ishod očekuje ovih dana, obilježili su građanski prosvjedi tisuća ljudi, među kojima je bio i velik broj političara, umjetnika i sindikalista. U znak prosvjeda, u školu u kojoj je bila zatočena kao osamnaestogodišnja protivnica Franca, zatvorila se Pilar Bardem, poznata španjolska glumica i majka glumca Javiera, a redatelj Pedro Almodovar izjavio je da će “ako Falanga Garzóna stavi na optuženičku klupu, to biti kao da je Franco ponovno pobijedio”.

Istraga protiv Pinocheta

Upravo tim slučajem Garzón je pokušao pomaknuti granice međunarodnog prava i u vlastitoj zemlji, nakon što je tome pridonio i u nekim drugim zemljama, postavivši pred najviše pravosudne institucije izazov vaganja između nacionalnog zakonodavstva i međunarodnog prava. Garzón je, naime, tvrdio da nestanci Francovih protivnika “još nisu istraženi te samim time nisu pokriveni zastarom, jer se njihovi učinci još protežu, a ljudima čija tijela nisu pronađena uskraćeno je pravo na dostojan pokop”. Pozivajući se na konvencije i druge dokumente Ujedinjenih naroda, rekao je da su “kršenja ljudskih prava trajni zločini koji nadilaze politiku i ne mogu biti ograničeni nikakvim zakonom o amnestiji” te da države imaju obavezu istraživati i kažnjavati ozbiljne zločine kao što su genocid i zločini protiv čovječnosti.

Garzón je ovom istragom pokušao nastaviti niz koji je započeo 1998. istragom protiv čileanskog diktatora Augusta Pinocheta zbog nestanka 3.000 ljudi tijekom njegove 17-godišnje vladavine, a koji je također bio zaštićen imunitetom. Iako Velika Britanija, gdje je Pinochet bio pritvoren, nije odobrila njegovo izručenje u Španjolsku, diktatoru je u Čileu oduzet imunitet i suđeno mu je. Glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Luis Moreno Ocampo tu je istragu nazvao “ključnom za ukidanje prakse izuzeća od progona”. Glasnogovornik Human Rights Watcha Reed Brody rekao je da je “Garzón promijenio svijet” jer je “istraga protiv Pinocheta inspirirala žrtve diljem svijeta, naročito u Latinskoj Americi i Africi, da pobijaju zakone kojima se daje amnestija”.

“Španjolska veza” i univerzalna jurisdikcija

OKVIR1 TEKST: Španjolski nacionalni sud radio je od 2005. do 2009. na temelju principa univerzalne jurisdikcije, prema kojoj se za zločine protiv čovječnosti mogu pokretati procesi bez obzira na državljanstvo žrtava i osumnjičenika, kao i mjesto zločina. Sud je pokrenuo procese protiv izraelskih i kineskih dužnosnika zbog zločina protiv Palestinaca, odnosno Tibetanaca, no pod pritiskom tih dviju vlada odlučeno je da se univerzalna jurisdikcija suda ograniči “španjolskom vezom”, uvjetom postojanja bilo kakve povezanosti slučaja sa Španjolskom. U pritiscima je sudjelovala i vlada SAD-a, protiv čije je petorice dužnosnika Garzón pokrenuo istragu zbog “stvaranja pravnog okvira” za provođenje torture u zatvoru Guantanamo, no u tom su slučaju neki od zatočenika bili španjolski državljani. Takva veza postojala je i u procesu protiv Pinocheta, kao i protiv argentinskog oficira Adolfa Scilingazbog zločina u tamošnjem “prljavom ratu” od 1976. do 1983., za koje je osuđen na 640 godina zatvora. Garzón je podignuo i optužnice protiv Osame bin Ladena, pripadnike ETA-e, ali i “odreda smrti” koji su se u vrijeme socijalističke vlade Felipea Gonzaleza 1980-ih obračunavali s baskijskim separatistima. Kada je lani suspendiran, ponuđeno mu je mjesto savjetnika na ICC-ju, no za zaposlenje će mu trebati podrška španjolske vlade.