Zlatno doba novinarstva nikad nije postojalo

Hrvatska vlada donijela je odluku da ugasi dnevni list “Vjesnik”. Nakon molbe sindikata da im se dade još jedna šansa, ministar financija Slavko Linić cinički je poručio radnicima neka ga sami otkupe za jednu kunu. Koji je vaš komentar te situacije, odnosno treba li “Vjesnik” zadržati na životu?

“Vjesnikova” priča je tipična medijska tranzicijska priča posljednjih 20 godina. Od politički vođene privatizacije, incestuoznog odnosa (kao što to lijepo opisuje Serge Halimi) između medija i političara, financijskog iscrpljivanja medija i potpunog zanemarivanja potreba čitateljstva. Cijelo vrijeme su neki predsjednici uprava i neki novinari znali što se događa i bili tiho. “Vjesnik” se najprije obratio za pomoć političarima (kao što to obično biva, u pomoć se priziva neka fiktivna “država”), umjesto svojim čitateljima. Pitanje je uživa li “Vjesnik” podršku svojih čitatelja koji su novinarima i mediju spremni pomoći u ovakvoj situaciji; ako toga nema, onda je politička pomoć osuđena na neuspjeh. Od 2009. medijska je industrija diljem svijeta počela upozoravati na krizu s kojom se suočava. Zanimljivo je kako su krizu objasnili javnosti i komu su se obratili za pomoć. Za razliku od, recimo, “Le Monde diplomatiquea”, koji je svoje čitatelje pozvao da mu pomognu u tim teškim vremenima i na taj način zaštite novinarske sadržaje koje ne mogu dobiti ni u kojem drugom mediju, većina se ostalih novina (kako hrvatskih, tako i slovenskih) obratila za pomoć svojim vladama. To su političke usluge i kao takve imaju svoju cijenu. Nema besplatnog ručka s političarima. Slavko Linić ne daje novac iz svog džepa nego novac iz proračuna koji pune svi hrvatski građani. Ako postoji interes javnosti da se taj medij spasi, onda novinari “Vjesnika” moraju potražiti saveznika upravo među njima.

Pogubna “mekana” cenzura

Zanimljivo je da je u isto vrijeme u BIH-u spašeno “Oslobođenje” kao, kako javljaju tamošnji mediji, novine s antifašističkom tradicijom. “Vjesnik” također ima takvu tradiciju. Istina, “Oslobođenje” je spašeno privatnim parama, pa je posve nejasno kako će to završiti, ali je barem na trenutak bilo društvene svijesti o potrebi da ono opstane?

O tome i govorim. “Oslobođenje” je izlazilo i u najtežim ratnim uvjetima. Zato što je postojala podrška čitatelja. Kakva će biti budućnost “Oslobođenja”, ne mogu predvidjeti. Ali, jedan od najvećih problema s vlasnicima medija u tom dijelu Evrope jest da na medije gledaju samo kao na pomoćno sredstvo za postizanje nekih svojih političkih interesa ili kao sredstvo za dobivanje novca od oglašivača.

Kakva je situacija s medijima u Sloveniji, sada nakon što je na vlast opet došao Janez Janša? Primjerice, “Mladina” nema dobra iskustva s Janšom u njegovom prethodnom mandatu. Što bi se sada na toj relaciji Janša – “Mladina” moglo dogoditi?

U mandatu vlade Janeza Janše od 2004. do 2008. sve su medijske tajkunske priče dobile svoj epilog. Novine “Delo” bile su prodane Pivovarni Laško u paketu s dionicama nekih drugih slovenskih poduzeća (Mercator), da bi nakon toga, uz prešutnu suglasnost Ministarstva, “Delo” kupilo najveće regionalne dnevne novine “Večer”. Epilog je taj da odlukom Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja vodstvo “Dela” mora prodati “Večer” zbog nedopuštene koncentracije. Vlasnička agonija traje već 880 dana i ne vidi joj se skori kraj. Pivovarna Laško je upravo zbog vlasničkih ambicija na medijskom području u teškom financijskom položaju. Novine “Dnevnik” u vlasništvu su poduzeća koje svoju primarnu djelatnost ima u turizmu i hotelijerstvu i već su 740 dana bez odgovornog urednika s punim ovlaštenjima. Najtragičnija i najpoučnija priča je ona o medijskim apetitima i financijskim vratolomijama slovenske Katoličke crkve. Po zadnjim podacima, gubitak njihovih poduzeća je gotovo milijardu eura, desetine tisuća dioničara (većinom vjernika), po svemu sudeći, ostat će bez novca. Mariborska nadbiskupija ima hipoteke na svojoj brojnoj nepokretnoj imovini i pitanje je kako će banke (prije svega državna NLB i Hypo) unovčiti svoje dugove.

Spomenuli ste “Mladinu”. U mandatu prve Janšine vlade “Mladina” je praktički ostala bez novca od oglašivača, većinom poduzeća u vlasništvu ili suvlasništvu države. Situaciju su tada rješavali strani oglašivači. Zbog krize u reklamnoj industriji, tog novca praktički više nema. “Mekana” cenzura, s preusmjeravanjem državnog oglašavanja u lojalne medije, najpogubniji je oblik cenzure. Sadašnja vlada gaji duboko nepovjerenje prema, kako ih oni nazivaju, “lijevim” novinarima i medijima. Već sada se može vidjeti njezin modus operandi prema medijima: za sastanak ministra za unutarnje poslove i državnog odvjetnika novinari su saznali s privatnoga ministrovog bloga. Uskraćivanje informacija, dugoročno gledano, najviše će štetiti upravo vladi.

Obraniti javne medije

Kako je na medijsku situaciju u Sloveniji utjecao ulazak u EU? Navodno u Sloveniji danas ne postoje niti jedne novine za kulturu?

Za stanje u slovenskim medijima nije odgovorna EU. To je stanje rezultat neodgovorne politike slovenskih vlada i nesposobnosti države da regulira medijsko tržište. EU nema jedinstvenu medijsku politiku. Postoje direktive EU-a koje reguliraju pitanje audiovizualnih medijskih usluga, elektronskih komunikacija, digitalne radiodifuzije – dakle područja na kojima EU vidi ponajprije ekonomski interes. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je to što EU naziva “kreativnom industrijom” izuzetno važna privredna grana većine država članica. Nema evropskog javnog servisa, evropskog javnog mnijenja, pa ni evropskog demosa. To pitanje ostaje u domeni nacionalnih država. Temeljni zadatak države je da definira javni interes na informacijsko-komunikacijskom području i taj interes zaštiti – uključujući i mjere državne pomoći. Problem Slovenije je da u posljednjih dvadeset godina niti jedna politička opcija koja je bila na vlasti nije definirala medijsku politiku. Kada kažem politika, ne mislim na zakone; pod politikom mislim na viziju razvoja medija i zadovoljavanja potreba građana. U Sloveniji su brojni specijalizirani mediji propali. Među njima su bili i neki časopisi za kulturu s dugom tradicijom. Danas u Sloveniji izlaze jedne novine za kulturu, “Pogledi”, za čije su djelovanje bila osigurana javna sredstva.

Privatni mediji u Hrvatskoj jako se trude da ocrne svaki državni/opći medij. “Vjesnik” je sada najvjerojatnije pao, a na udaru su HINA i Hrvatska radiotelevizija. Vlast, kao i suparnički privatni mediji, o tim institucijama redovito govore kao o nerentabilnim potrošačima, preskupim projektima koje treba financijski i kadrovski reducirati, ako ne i posve maknuti. Treba li, dakle, braniti državne/društvene medije kao svojevrsno javno dobro ili sve treba prepustiti tzv. tržištu?

Javne su institucije danas pod pritiskom onih koji misle da sve treba prepustiti tržišnim odnosima. Takav nas je tržišni darvinizam i doveo u situaciju da cijenu krize plaćaju oni koji nisu krivi za njezine uzroke. Zanimljivo je da su to isti pojedinci koji nemaju problema s korištenjem usluga javnog zdravstva ili javnog školstva. Javni mediji nastali su upravo na ideji da je komunikacijske odnose nemoguće prepustiti utjecaju kapitala ili države. Da, danas je više nego ikada potrebno braniti javne medije i slobodu izražavanja. Problem je što je velik broj javnih medija zaboravio da služi javnosti. Jedno od temeljnih pitanja današnje evropske politike je kako javnosti vratiti utjecaj na javne medije.

Medij kojem dajete intervju, tjednik srpske nacionalne manjine “Novosti”, također je na državnom proračunu. Od prodaje na kioscima ne bismo preživjeli ni dva broja, a reklama za ovakav proizvod nikada nije ni bilo. Čini se da novinarstvo koje barem donekle želi biti seriozno treba potpomoći novcem poreznih obveznika, drugog načina da takve novine opstanu nema. Slažete li se s time?

Da. Takvi mediji nikako ne mogu preživjeti na tržištu. Zato je važno da se politika senzibilizira za komunikacijske potrebe svih manjina. To je, isto tako, i obaveza javnog servisa.

Istina je pristrana

Vaša je teza da novinari, osim nekolicine visoko plaćenih, u našim tranzicijskim društvima zapravo dijele status proletera s ostalim radnicima, da ih je, skupa s ostalima, zahvatio proces osiromašenja i gubitka osnovnih radnih prava. Hoće li se u Hrvatskoj s ulaskom u EU što dogoditi na tom planu ili će se stvari samo pogoršati?

Novinarstvo je danas poseban oblik sistema kasti u kojem su na vrhu dobro plaćeni “super novinari”, kao što ih naziva Andrew Currah, a na dnu je velik broj slabo plaćenih medijskih najamnih radnika. U novinarstvu su radni odnosi tako “fleksibilni” da je velik broj novinara socijalno ugrožen i bez temeljnih socijalnih prava. Nije li žalosno da profesija koja dnevno izvještava o kršenjima radničkih prava sama pristaje na takve uvjete rada? U Sloveniji imamo “profitabilne” medije, u kojima na jednog zaposlenog (većinom u marketinškoj službi) dolazi 20 do 30 bijedno plaćenih honoraraca. Takav poslovni model uništio bi svaku industriju, a kamoli ne medijsku. Ne treba računati na EU pri rješavanju tih pitanja. Evropa nema nikakvu prepoznatljivu medijsku politiku što se toga tiče.

Je li danas u medijima uopće održiv bilo kakav drugi oblik vlasništva osim privatnog ili nevoljkog državnog?

Toliko je već u javnom prostoru prisutna demonizacija svakog oblika drugačijeg promišljanja društvenih odnosa da su politički koncepti kao što su solidarnost, opće dobro, jednakost i ravnopravnost gotovo nestali iz našega političkog rječnika. Danas političari više suosjećaju s tržištem, financijskim kapitalom i bonitetnim kućama nego s ljudima. Privatizacija javnih službi eufemistički se naziva vitkom državom, rezanje socijalnih prava građana stezanjem pojasa. Rezultat je anoreksična demokracija. Zanimljivo je da se danas o novim modelima medijskog vlasništva promišlja u SAD-u, državi koja je medije tretirala isključivo kao komercijalnu djelatnost.

Na kraju, jedno opće pitanje. Koliko se danas u dominantno korporativiziranim medijima može govoriti o tri stupa na kojima počiva novinarstvo – profesionalizmu, objektivnosti i nepristranosti? Odnosno, igraju li ti postulati i danas ulogu kakvu su imali nekad?

Nikad nije postojalo zlatno doba novinarstva. Zadnji skandal s prisluškivanjem u Velikoj Britaniji i aretacija vodećih novinara i urednika tabloida “Sun”, nakon što je njihov vlasnik Rupert Murdoch već ukinuo tjednik “News of the World”, pokazao je kakve probleme ima novinarstvo kao profesija. Janet Daley, kolumnistica “Sunday Telegrapha”, odnos između novinara i političara opisala je na sljedeći način: “Britansko političko novinarstvo je klub kojemu pripadaju i novinari i političari. U tom klubu vladaju posebna pravila ponašanja i djelovanja. Jedni bez drugih jednostavno više ne mogu.” Jedino pravo (i dobro) novinarstvo je ono koje je nezavisno od ekonomskih i političkih interesa i u interesu javnosti. Takav stav ne zahtijeva od novinara da je neutralan ili nepristran. Upravo suprotno. Jedino etički korektno novinarstvo je ono koje zauzima stav, koje stoji na strani prava i pravednosti. To je osobni moralni i etički kompas svakog novinara. Biti pošten i pravedan. U knjizi “Gomora – Putovanje kroz ekonomsku imperiju i san o dominaciji Kamore“, talijanski novinar Roberto Saviano jasno opisuje takav etički stav: “Istina je pristrana i kada bi je bilo moguće prevesti na objektivnu formulu, postala bi samo kemija.”