Pravi dom umjesto domova
Olabaviti uvjete za posvajanje djece jedan je od koraka do glavnog cilja, postupnog zatvaranja domova za nezbrinutu djecu, koje bi zamijenile udomiteljske i posvojiteljske obitelji, najavila je nedavno Milanka Opačić, ministrica socijalne politike i mladih. Koliko je zaista moguće zatvoriti dječje domove, pokušali smo doznati u Ministarstvu socijalne politike i mladih, gdje smo obaviješteni da pravog ukidanja neće biti – riječ je zapravo o transformaciji domova u centre za djecu s privremenim boravkom. Dijete će boraviti u instituciji samo ako je nužno, a kada budu zadovoljeni uvjeti, ono će biti smješteno u obitelj, posvojiteljsku, udomiteljsku ili biološku.
– Unazad deset godina smanjio se broj djece u domovima, koji sada rade sa 60 posto kapaciteta. Plan je da što veći broj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi ima obiteljski smještaj, a budući centri za djecu pružali bi usluge u zajednici djeci koja su u riziku od izdvajanja. Oni će nuditi privremene smještaje kod kritičnih situacija, kada je potrebno da se dijete zbrine na određeno vrijeme. Kada se djeca smjeste u udomiteljske obitelji, patronažni timovi će pružali dodatnu stručnu pomoć i djetetu i obitelji. Domovi sa stručnjacima neće nestati, nego će se transformirati u nešto učinkovitije, jer je dugotrajan boravak u domovima najgore rješenje za dijete – kaže Jasna Ćurković-Kelava, pomoćnica ministrice socijalne politike i mladih.
Novi registar posvojitelja
Ako će dijete morati biti u instituciji, nastojat će se da ondje bude što kraće, radi identifikacije potreba i problema.
– U centru će, primjerice, opservirati stručni tim da se vidi kako se dijete razvija i ima li probleme, kako bi se po potrebi uključilo u rane terapijske postupke. Često se događa da u nedostatku stručne pomoći udomitelji odustaju od djeteta u pubertetu jer im je preteško nositi se s poremećajima u ponašanju. Njima će pomagati patronažni timovi iz sadašnjih domova. Postoje i situacije kod starije djece, koja će biti u domovima kako bi zbog potreba školovanja ili terapije bila u urbanoj sredini, a to će onda biti privremeni smještaj – objašnjava Jasna Ćurković-Kelava.
U Hrvatskoj je dvije tisuće djece smješteno u udomiteljske obitelji, a toliki je i broj udomitelja. Na području Vrbovskog, u Podravini, Baranji i Slavoniji udomiteljstvo je tradicionalno razvijeno, a najmanje ga je u Dalmaciji, dubrovačkom zaleđu, Istri i Kvarneru. Planira se napraviti i novi registar potencijalnih posvojitelja, jer sadašnji ne prikazuje pravo stanje: evidentirano je 9.000 potencijalnih posvojitelja, no s obzirom na to da se molbe za posvojenje predaju u nekoliko desetaka različitih centara za socijalnu skrb, Jasna Ćurković-Kelava smatra da se stvaran broj kreće oko 500. Najavljuje i promjene Obiteljskog zakona.
– Planiramo izmjene zakona u vezi pripreme posvojitelja, jer se dosad zahtijevala samo psihosocijalna obrada, pa bi ostajali nepripremljeni. Predložit ćemo i da se posvojenje ne temelji na samom dolasku djeteta u obitelj, nego da postoji vrijeme za prilagodbu – najavljuje pomoćnica ministrice.
Nada Furjan, predsjednica Zipke – udruge udomitelja Varaždinske županije, kaže kako lanjski Zakon o udomiteljstvu ima nedostataka.
– Glavno nam je da se zakon izmijeni po pitanju profesionalizacije udomiteljske prakse, jer zadnjim, koji se još ne provodi, predviđeno je da profesionalni udomitelji mogu biti samo visokoobrazovane osobe medicinskih usmjerenja, a ostali se vode kao tradicionalni. Naš je prijedlog da udomitelj koji ima pet godina staža u tome, ma koje struke bio i pod uvjetom da je kvalitetan, dobije status profesionalnog udomitelja. Veoma nam je važno i stvaranje novog pravilnika o stambenim, socijalnim i drugim uvjetima za obavljanje udomiteljstva, kojeg još nema na vidiku – objašnjava Nada Furjan.
Promocija udomiteljstva
Također, smatra kako postoje uvjeti da se sva djeca iz domova udome, ali potrebno je raditi na promociji udomiteljstva ondje gdje se ono ne bilježi u većoj mjeri.
– Domovi bi i dalje trebali ostati institucije koje pružaju pomoć specifičnim kategorijama djece, poput onih s težim oštećenjima, kojima je nužna medicinska pomoć. No, vjerujem da će se za ostalu djecu naći obitelj koje ih žele udomiti. Nema razlike ni kada je riječ o djetetovoj dobi, usvajaju se i starija djeca od 15-16 godina: jest da je teže kad odraslo dijete dođe u udomiteljsku obitelj, no udomitelji su educirani i uz dobru volju sve mogu prevladati – kaže Nada Furjan, koja je i sama udomiteljica već jedno desetljeće, a trenutačno brine o petero djece.
Margita Pleše iz DAMDOM-a, udruge udomitelja Primorsko-goranske županije, navodi kako u toj županiji ima četrdesetak udomiteljskih obitelji, a više je srodničkih obitelji.
– U našem se kraju na udomljavanje mahom odlučuju ljudi s vlastitom djecom koji za to imaju uvjete, a žele pomoći iz altruističkih razloga. Ili su to oni kojima je teže posvojiti dijete, s obzirom na to da je malo djece sa svim za to potrebnim papirima. U udruzi se trudimo pomoći potencijalnim udomiteljima međusobnom podrškom, ali i informiranjem javnosti o urbanom udomiteljstvu, koje se razlikuje od onog tradicionalnog, na selu – kaže Margita Pleše, koja je prije tri godine udomila jednog dječaka.
Defektolog i socijalni pedagog Nikica Sečen, ravnatelj Dječjeg doma Izvor u Selcu, kaže kako je u dječjim domovima u cijeloj zemlji smješteno oko 1.200 djece.
– Socijalna politika ide prema tome da 2016. samo 20 posto djece bude u domovima, a ostala u udomiteljskim obiteljima. Dom treba biti tek usputna stanica, a ne da dijete u njemu odrasta do punoljetnosti. Sada je dijete u domu po nekoliko godina. “Morske” županije imaju slične probleme, zasad imaju duplo manje udomiteljskih obitelji od potrebnog broja, jer nema tradicije udomiteljstva nego hraniteljstva. A djecu koju se izdvaja iz biološke obitelji potrebno je udomiti u obitelji na istom području, blizu biološke, pa nam je svaka obitelj dragocjena. Sada se radi na transformaciji ustanova, nakon čega bi dječji domovi trebali biti centri za pružanje usluga u zajednici, s ciljem da djeca što manje budu u instituciji – zaključuje Sečen.