Iza neoliberalnih rešetaka

Višemjesečni konfuzni pokušaji vladajuće koalicije da javnosti predstavi nešto nalik na konzistentan plan ekonomskog oporavka napokon su okončani: Radimir Čačić izrekao je te tri slatke riječi – “javno-privatno partnerstvo” – kao magičnu šifru rasta investicija, pada nezaposlenosti i ostalih svijetlih perspektiva nadolazećeg hrvatskog gospodarskog čuda. To što su mediji njegov milijunski plan požurili nazvati “hrvatskim New Dealom” tek je novi primjer nepodnošljive lakoće pretapanja novinarske površnosti u cinizam vladajuće ideologije: iza uredničkog imperativa da se prva konkretnija inicijativa Vlade nagradi lako pamtljivom etiketom, naime, zijeva provalija ignorancije u kojoj brzo nestaje činjenica da je onaj izvorni, Rooseveltov New Deal najvećim dijelom težio smanjenju socijalne polarizacije – jačajući, među ostalim, ulogu radničkih sindikata i povećavajući poreze najbogatijima – dok je njegova ovdašnja replika tek neinventivni refleks globalnih neoliberalnih političkih praksi. Ako netko u to sumnja, dovoljno je da malo detaljnije prouči popis državnih službi koje će novi investicijski ciklus priključiti na tokove privatnog kapitala: uz vojsku, školstvo i staračke domove, brzo će naići i na zatvorski sustav.

Brojke sve govore

Kada je prvi puta najavljena, prije nešto više od mjesec dana, zamisao da se hrvatske kaznionice prodaju nekom domaćem kompradoru ili stranoj banci iznenadila je čak i ovdašnju, socijalno desenzibiliziranu javnost, pa je ministar pravosuđa Orsat Miljenić naknadno morao pojašnjavati kako bi privatnici pritom bili angažirani isključivo na izgradnji novih objekata i održavanju hladnog pogona, a ne u kontroli i nadzoru zatvorenica i zatvorenika. Iako ublažena, ideja prepuštanja zatvora otvorenom tržištu izazvala je eho na medijskim marginama – od HRT-ove emisije “Peti dan” do neovisnih portala – pa smo, na sreću, mogli doznati nešto više o tome kako funkcionira tamo gdje je izvedena do krajnjih konzekvenci: u Sjedinjenim Američkim Državama.

Od početka osamdesetih godina, kada je predsjednički mandat Ronalda Reagana označio početak političke institucionalizacije neoliberalne doktrine, privatizaciju zatvora u SAD-u pratilo je dotad nezamislivo upeterostručenje broja utamničenika: američki državljani čine tako danas oko pet posto globalne populacije, ali je u njihovim kaznionicama pritom zatvorena čak četvrtina svih svjetskih osuđenika. Za sada, preko dva milijuna ljudi lišeno je slobode – pola milijuna više nego u sedmerostruko napučenijoj Kini, primjerice – a trend rasta se nastavlja. Zato, valjda, tvrtka Corrections Corporations of America, najveći pojedinačni privatni vlasnik američkih zatvora, može od saveznih država otvoreno tražiti jamstva da će popunjenost njenih objekata biti veća od devedeset posto, nudeći zauzvrat otkup velikog broja novih kaznionica kako bi “pomogla državnom budžetu”.

Činjenicu da je od sredine devedesetih naovamo upeterostručila svoj profit, ova korporacija u vlasništvu notornog Goldman Sachsa pritom prvenstveno duguje sve rigoroznijoj legislativi, koja “rat protiv droge” i sankcioniranje ilegalne imigracije koristi, manje-više, kao outsourcing jeftine radne snage: satnica zatvorenika u privatnom zatvoru iznosi bijednih 17 centi, a bilo kakva mogućnost sindikalnog organiziranja i borbe za veća radnička prava unaprijed je zakonski onemogućena. Nakon što su privatizacija, deregulacija i radikalno rezanje javne potrošnje kroz protekla tri desetljeća marginalizirali i osiromašili ogroman broj američkih građana, dok je pojačani angažman policije i sudstva na sankcioniranju sitnog kriminala postajao jednim od prioriteta vođenja države, otvoren je, evo, prostor za nova, dobrodošla smanjenja troškova proizvodnje: masovno kažnjavanje američkih državljana ispostavlja se naposljetku kao mračno naličje neoliberalne ideologije slobodnog tržišta.

Više državnog nasilja

O čvrstoj vezi neoliberalizma i bildanja kazneno-popravnih mišića suvremene države ekstenzivno je, među ostalima, pisao francuski sociolog Loïc Wacquant, profesor s Berkeleyja koji se, inače, u sklopu svojih istraživanja svojevremeno učlanio u mali boksački klub u siromašnom čikaškom getu, pa tamo svakodnevno mlatio s bivšim zatvorenicima, potvrdivši autentičnost vlastite znanstvene metodologije solidnom kolekcijom ozljeda i modrica… Njegov najnoviji tekst, “Tri koraka prema historijskoj antropologiji postojećeg neoliberalizma”, objavljen u uglednom znanstvenom časopisu “Social Anthropology”, koristan je i zato što relativno precizno mapira ključne prijepore suvremenih teorijskih rasprava o neoliberalnoj politici i ekonomiji. Kako je riječ o pojmovima koji u našim medijima uglavnom cirkuliraju neobavezno, bez dodatne eksplikacije, pa ih jedni primjenjuju i kad treba i kad ne treba, a drugi apriorno odbacuju zbog navodne ideologiziranosti, ne bi bilo loše odvojiti nešto vremena za Wacquantov prikaz bifurkacije recentnih teorija o ključnoj ulozi tržišta, s jedne strane, i onih koje u neoliberalizmu vide znatno šire, difuznije strategije upravljanja društvima, s druge. Prikaz je, doduše, ponešto pojednostavljen, vjerojatno zato da bi otvorio prostor za autorov prijedlog “srednjeg puta” između ove dvije struje: za shvaćanje neoliberalizma kao političko-ekonomskog poretka u kojem uloga države nije, nasuprot uvriježenim mišljenjima, svedena samo na neprestano povlačenje pred krupnim kapitalom, nego podrazumijeva vrlo specifične transformacije državnih funkcija koje tom kapitalu pogoduju. Razlika naizgled minorna, ali s ozbiljnim posljedicama – daleko od toga da bi sama sebi vezivala ruke deregulacijom i privatizacijom, današnja država u pojedinim sferama primjenjuje više moći i prakticira više nasilja nego ranije. Pa onda vezuje ruke drugima: zastrašujući rast broja zatvorenika u SAD-u, od početka devedesetih naovamo popraćen sličnim, tek malo blažim trendovima u zapadnoj Evropi, jedan je od najskandaloznijih, gotovo distopijskih učinaka suvremene neoliberalne politike.

A najava “hrvatskog New Deala” samo je prvi korak u tom smjeru. Neizvjesno je koliko pritom može biti utješna napomena da će se utjecaj privatnog kapitala kod nas ograničiti na građevinsku infrastrukturu i održavanje hladnih pogona. Jer je neizvjesno koliko dugo treba čekati na idući korak, koji – naučili smo iz iskustva “naprednijih” zemalja – neizbježno vodi od hladnih pogona za bogate do gadnih progona za siromašne.