Popucali elitizam

Sve je počelo još ranije i drugdje, tvrde sada mnogi. No, povijesna providnost – koje nema – je htjela da baš jedan penzionirani general JNA, bivši osnivač Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta, bude upamćen po tome što je rekao kako Hrvatsku treba voditi 200 izabranih obitelji. Dakle, nekakva elita. Mi Srbi – upotrijebimo namjerno ovaj, uz “mi Hrvati” po politiku bratski uništavajući performativ – pamtimo tog čovjeka, Tuđmana, i po drugim, neselektivno “čistačkim” osnovama. Ali zašto sada razvlačiti mrtvaca, kada je oko nas toliko živih zločinaca? Uostalom, mnogo je njegovih hagiografa koji danas tvrde da on to nije tako mislio kako je ekonomski i politički ispalo. Što može biti točno, ali samo još više optužuje, ako smo historijski materijalisti, kontrarevolucionarne društvene eksperimente ovog nedoučenog “marksista”.

Tuđman nam je ovdje trebao samo da bismo otvorili temu pravljenja društvenih elita u nas. I to pravljenja imaginarnog i stvarnog, podjednako. Pa, ako Hrvatskom danas ipak ne vlada tih 200 Tuđmanovih obitelji, što ćemo pokušati skromno elaborirati, svaka priča o smjenama elita, kao ključu za analizu proizvodnje društvenosti u nas, obično polazi od dvorova, na kojima se elite reproduciraju. A ti dvorovi i oni koji s njih nekritički izvještavaju razmišljaju otprilike ovako: u modernom društvu neophodna je i neizbježna koncentracija moći u malim grupama elite. Jer, neke značajne promjene u društvu – tu se elitističke koncepcije podudaraju s ahistorijskim pričama o kraju povijesti – izražavaju se i tako jedino u vertikalnom kretanju iz mase u elitu. Za razliku od mase naroda, što uvijek vegetira u bazi hijerarhijske strukture, jednako tako vječno postoji jedan elitni sloj u vrhu društvene piramide. Tzv. priroda društvenog poretka zato je, u krajnjoj liniji, nebitna. Bio taj poredak više demokratski ili više autokratski, svaka je vlast u biti “totalitarna”. Ona nužno zahtijeva egzistenciju oligarhije. Mase nikada do sada nisu same sobom vladale, pa ni neće. Zato su moćne elite, malobrojne skupine, kompaktne i homogene grupe, one koje se maksimalno koriste sredstvima i izvorima koje kontroliraju. Elite dominiraju proizvodnim snagama društva, manipuliraju sredstvima moći kako bi sačuvale svoje vrhunske položaje u društvu. One kontroliraju parlament i vladu, nadziru vojsku i policiju. Svjesno šire općeprihvatljive mitove i stereotipe, proizvodeći pristanak stanovništva.

Elitistički model društva je dualistički, pa se čini da je sličan marksističkom modelu. Samo što umjesto dvije bazične antagonističke klase – buržuji i proleteri – svugdje vidimo elitu i mase. Elitistički strah pred masama ideološki se prepravlja u mržnju spram svakog većeg kolektiviteta, koji se prokazuje kao neorganizirana skupina nesposobnih za bilo kakvu ozbiljnu akciju. To samoispunjavajuće proročanstvo, uz tranzicijsku ideologiju po kojoj smo mi žrtve kolektivizama, komunističkog i nacionalističkog (koji se izjednačuju, iako su komunisti 50 godina bili glavni neprijatelji nacionalista, i iako se komunistički spomenici sada ruše a nacionalistički dižu), otpravlja svaku klasnu solidarnost odozdo i prije no što se ona značajnije pojavi. Ukidanje klasne borbe kao pokretača društvenog razvoja tako je kolateralna korist teorija elita.

Pa ipak, svijest o pretvaranju svih društvenih potencijala u buržoaskom društvu u proizvodnu snagu kapitala opstala je i ponovno se, pod pritiskom krize, formira. To da kapital nije jedini izvor društvene moći, ali da sve izvire i uvire u njega – takav marksistički refleks ponovno je djelatan. Vidi se to i na diskusijama koje su zaredale, na portalima i u dijelu štampe odavno, a na tzv. javnoj televiziji odnedavno (“Nedjeljom u dva” i emisija “Peti dan”), na temu koncentracije društvene moći u elitama vlasti. Umjesto Tuđmanovih 200 obitelji sada se govori o privredi koja je talac Ivice Todorića, represivnom aparatu u rukama Mladena Bajića, tiskanim medijima koje kontrolira Ninoslav Pavić te o njihovoj sprezi sa svakim aktualnim predsjednikom i premijerom ove operetne državice. Svi oni čine nekakvu hobotnicu, što baš i nije lijepa metafora za klub nedodirljivih u vrhovima elite moći. Hobotnicu koja – sada smo progledali – pruža svoje ljepljive krake u sve sfere društvenog života koje, umjesto da živahno slobodnotržišno cirkuliraju, životare u močvari ispodprosječnosti, čekajući na svoj odstrel ne budu li u milosti trenutnih pobjednika u elitama moći.

Svaki pripadnik mase je zamjenjiv, može ga se isključiti, čak i fizički eliminirati. To smo i do sada znali. No, sada znamo i da se unutar elita, sa ili bez navodnika, vodi ljudožderska borba za pozicije. Međusobno eliminiranje tuđih i postavljanje svojih, svugdje gdje se odlučuje o raspodjeli društvene moći, a onda, posljedično, i novca, koji pod firmom “poslovanja” u ovim sferama kruži. I tako ispada – to je domet mainstream medijske pameti – da bi nam i usprkos globalnoj krizi išlo sasvim dobro samo da nema tih Ivica, Mladena, Ninoslava, Iva i Zorana. Kao da oni nisu ivice, mladeni, ninoslavi, ive i zorani, pa čak i franje. Pojave u okviru sistema, a ne osobe koje stvarno određuju političke i ekonomske pravce razvoja ovoga društva. U toj antielitističkoj “teoriji” elita, koja u nas sada vlada – nadajmo se prelazno i prolazno – nema mjesta za materijalističku analizu uloge pojedinca u historiji. Nema mjesta za do jučer općepoznatu, a sada tako temeljito skrivenu istinu: da povijest prave samo velike grupe ljudi. Mase i klase. Nema mjesta ni za puno banalniju istinu, zbog koje čak ne treba napustiti teoriju elita na vlasti. Da, ako smo tako životno ovisni o svojim vjerovnicima kojima smo dužni i koji nam jednim potezom pera mogu promijeniti životni rejting, valjda oni i nekako utječu na politički i ekonomski život u ovoj, sada “njihovoj”, a ne više tuđmanističkoj “imamo Hrvatsku” zemlji. A zašto, primjerice, ta evropska, a ustvari globalna hobotnica i njene karakterne maske ne zanimaju “naše” medije, sada navodno tako željne krvi elita? Pa zato što ih te “elite” u značajnoj mjeri već posjeduju. Uzmimo samo jednu liniju koja vodi od Pavićeva (ili čijeg već) EPH-a preko Bode Hombacha i WAZ-a do RTL-a i AOL Time Warnera.

Elitistička teorija, pa čak i u ovoj svojoj naopakoj verziji u kojoj svršava, od početka je zamišljena i primjenjivana kao pandan i odgovor konzervativnih krugova na marksizam i njegovu eksplanatornu, a onda i prevratničku moć. O tome je još 1970-ih u nas pisao Dušan Žubrinić. Ako moć izvire prvenstveno iz ekonomske proizvodnje i utječe na sve vidove društva, treba učiniti sve što je moguće da radnici u toj proizvodnji ostanu u svojim radnim podrumima i ne izlaze na svjetlo spektakla razmjene. Treba sakriti činjenicu da su osnovni nosioci društvene moći socijalne klase, a ne tzv. elite. Da je vlada sve više opunomoćenik vladajuće klase u središtu, a sve manje ove “hrvatske elite” na periferiji kapitalske moći. Integracija i harmonija društvenih grupa, koju teorija elita nudi, ciljevi su koji se više ne mogu dostići. Unutardruštveni sukobi normalno su stanje ponašanja društvenih klasa. Sada je načet društveni elitizam kao ideološka osnova izgradnje kapitalistički rubnog društva. Sutrašnji mogući društveni preobražaj može biti samo djelo organizirane radničke klase usmjerene protiv vlasti buržoazije.