Specijalni klasni rat

Nema kraja ljutoj kampanji za izmjene radnog zakonodavstva. Samo za ilustraciju: dva dana prije zaključenja ovog broja “Novosti”, u reakcionarnom “Jutarnjem listu” bilježimo četiri teksta na tom zadatku. U prvom se objašnjava kako će sve kreditne agencije zakratko poštedjeti Hrvatsku od pogubnog rejtinga – takva je poruka zaprimljena, naime – mada neimenovana “većina analitičara” smatra da ćemo ubrzo završiti na koljenima, ako ne krenemo u reforme spomenute legislative.

Stranicu potom, čitamo kako se Stipe Mesić susreo s Paulom Vandorenom, šefom delegacije EU u Hrvatskoj, koji je bivšem predsjedniku RH rastumačio da moramo hitno reformirati tržište rada. Još malo dalje, obraća nam se Athanasios Vamvakidis, posljednji predstavnik MMF-a u Hrvatskoj, danas jedan od direktora američke novčarske kuće Merrill Lynch, ponavljajući gotovo istovjetnu formulaciju. U odvojenom članku do njega, analitičar Hypo banke Hrvoje Stojić ponavlja znane detalje recepta “većine analitičara” – “fleksibilnije radno zakonodavstvo”, što je fraza koja u osnovi znači ponajprije lakše otpuštanje, “ali i zapošljavanje”.

Kad krivci dociraju

Takve promjene na tržištu rada Stojić zatim naziva, nota bene, “majkom svih reformi”. Pa, teško je reći da je u krivu; time bi posao slamanja kičme hrvatskom radništvu bio više-manje dovršen. Ali, ima toga još, i još je indikativnije. Nekoliko dana ranije, prethodnog tjedna, američki veleposlanik James B. Foley održao je predavanje “Poslovanje i ulagačka klima u Hrvatskoj”, na kojem je govorio o – pogađate – nužnoj reformi tržišta rada, ustvari o uvođenju “fleksibilnijeg zakonodavstva”.

Na predavanju mu se usprotivio sindikalist Krešimir Sever, riječima da je naše radno zakonodavstvo već usklađeno s onim većine zemalja EU-a. Foley je na to ustvrdio kako on samo prenosi loše dojmove američkih ulagača o klimi u Hrvatskoj. Dan kasnije, na Foleyjevu stranu je stao i potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Potpredsjednik hrvatske vlade, ne američke.

Čačić, dakle, primijetio je da ionako “svi koji su u Hrvatskoj ikada bili u poduzetništvu” znaju kako je “ulagačka klima” ovdje loša. Na stranu sad to što je prvenstveno Čačić jedan od takvih, a na glasu je kao iznimno uspješan poduzetnik kojeg očito nije tako fatalno omela zloglasna hrvatska “ulagačka klima”; to mu je glavna referenca. Primjetno je, međutim, da se Hrvatska nalazi u svojevrsnom okruženju, pod sve tješnjom opsadom međunarodnih centara moći.

To nije puka teorija zavjere, nažalost, nego itekako notorna činjenica, kojoj bismo u prilog mogli spomenuti i nedavne reakcije iz Svjetske banke, kao i UN-ovo servisiranje krupnog, najkrupnijeg multinacionalnog kapitala. U Hrvatskoj se odgovorni političari svakojako nose s tim imperativom. Čačić i Slavko Linić ponijeli su ulogu grubog policajca, dok je premijer Zoran Milanović onaj zasad obzirni. Utoliko je itekako smisleno najnovije Severovo zapitkivanje potonjeg good copa, naime, kakve je to “značajne reforme tržišta rada” obećao, kao što se navodi, kreditnoj agenciji Fitch.

Prva dvojica, pak, ne susprežu se osobito u najavama “neizbježnih rezova” o kojima je ovdje riječ, što ima ulogu svojevrsne psihološke pripreme javnosti za mjere koje bi prema sudu “većine analitičara” mogle uslijediti na ljeto. Posrijedi je specijalni rat, a bazično klasni, u kojem si vinovnici globalne krize poput Merrill Lyncha – odreda spašeni javnim novcem – uzimaju za pravo docirati o načinima ekonomskog oporavka svijeta, zapravo, kao nikad ranije.

Kriza kao “šansa”

S njihova gledišta, međutim, kriza je šansa za osvajanje daljnjih pozicija u tome boju. Preporučuje nam se opća fleksibilnost spram vlastitih prava i, kao što bi rekao analitičar “Jutarnjeg lista”, burzovni špekulant Nenad Bakić, “katarza”. Fleksibilizacija radnog zakonodavstva u novije doba posredovana je i nama već podosta čuvenim, međunarodnim izrazom flexicurity, inače jezičnom himerom iz engleskog, čija glava znači “prilagodljivost”, a tijelo “sigurnost”.

Himerom, jer nam se njome ujedno pokušavaju podvaliti nespojive kategorije sigurnosti radničkih prava i daljnje prilagodbe “ulagačkoj klimi”. Posrijedi je zamjena teza, no u nju se danas navodno zaklinju “svi koji su ikada bili u poduzetništvu”. I, uglavnom, nitko osim njih. A logično je, globalizirani kapital traži – bez obzira na krizu – onoga tko će najviše oboriti radnička prava, cijenu rada, udio države u privredi i slično, a tome jednostavno nema kraja.

Noseća tvrdnja flexicurityja – da će lakše otpuštanje donijeti više zapošljavanja – pritom je najdrskija moguća podvala, šibicarski trik iz najviših društvenih krugova.

Nedostaje mu prikaz neizbježnih posljedica, naime. Takva prilagodba zahtjevima tržišta razvija prekarnost radništva, sindrom postindustrijskog kapitalizma koji među ostalim obuhvaća rast privremenih i povremenih zapošljavanja, stalnih prekvalifikacija i mijenjanja prebivališta, te – dakako – ukupno više zapošljavanja. O većem udjelu prisvojenog viška vrijednosti za privatne poduzetnike da i ne gnjavimo.

Također se u veličanju te strategije njezini zagovornici rado pozivaju na iskustva zemalja poput Danske, mada ne spominju kako je državna zaštita radništva i socijale u njihovoj praksi bila pred uvođenje flexicurityja kudikamo veća negoli u nas, kao i drugi mehanizmi koji su omogućili amortiziranje eksperimenta, a ne spominju se niti loši efekti reforme. I što bi onda točno željeli provesti kod nas?

Nije tajna, poslodavci iliti partneri u tobožnjem socijalnom dijalogu pritišću Vladu da u novom zakonodavstvu pospješi “ulagačku klimu” čitavim setom radikalnih mjera. Primjerice, hrvatski radnici (baš poput grčkih, španjolskih, poljskih…) u predodžbi koja se natura jesu ordinarne dangube, pa bi im reformisti željeli ukinuti polusatnu pauzu unutar plaćenog radnog vremena. Pravo na isplatu otpremnine pri otkazu danas ima radnik koji kod istog poslodavca provede najmanje dvije godine; traži se pomicanje uvjeta na pet godina, kao i preinake otkaznog roka nauštrb radnika. Na udaru je i mogućnost otvaranja bolovanja za vrijeme otkaznog roka.

Odgovor radništva

Povrh toga, poslodavci se ne slažu s ograničenjima zapošljavanja na određeno vrijeme, niti s mogućnošću uvođenja uvjeta za tu formu zapošljavanja u tek iznimnim situacijama. Konačno, podsjetimo se: peticija protiv izmjena radnog zakonodavstva, koju je prije dvije godine potpisalo 700.000 ljudi, inicijalno je bila motivirana samo ugrožavanjem odredbe o trajanju kolektivnog ugovora.

Teško je predvidjeti kako će se predstavnici hrvatskog radništva, dakle, poslovično jalove sindikalne središnjice, nositi s tom problematikom u predstojećem razdoblju njezina sve intenzivnijeg zahuktavanja. Možemo vjerovati samo u to da će krivnja za izvjesni ekonomsko-politički neuspjeh opet biti svaljena na račun posljednjih obranjenih pozicija socijalne pravde, ma gdje da nam one dotad završile.

Predstavnike radništva nije u čitavom tom procesu moguće onako lako zaobići, kao što se naklapa da će se dogoditi. Nije moguće, osim ako oni sami na to ne pristanu. Dotad, s mučnom situacijom gore dijagnosticiranog neprijateljskog okruženja valja nam se nositi na sve dostupne načine. Inspirativan je pritom jedan slučaj otprije nekoliko dana u Belgiji, gdje je stanoviti njemački industrijalac poslao u pogone tvornice Meister Benelux par desetaka batinaša da uguše štrajk. Radnici iz okolnih tvornica su se zatim organizirali i opkolili batinaše, te ih zarobili i predali policiji.

Zakon o reprezentativnosti kao uvertira za promjene

Put za djelomičnu izmjenu radnog zakonodavstva Vlada je posljednjih dana zatražila kroz nacrt budućeg, novoformiranog Zakona o reprezentativnosti poslodavaca i sindikata. Posljednji njegov članak, naime, odnosi se na vrijeme produženog trajanja kolektivnog ugovora čije je trajanje isteklo. Ono je dosad bilo neograničeno, ali se kao takvo poštivali isključivo u javnim službama.

Ukoliko zakon stupi na snagu, njime će se poništiti članak 262. važećeg Zakona o radu, što je nesvakidašnja praksa koja, međutim, može značiti i usvajanje opasnog instrumenta za izmjene radnog zakonodavstva na mala vrata. Kritike takve prakse odnose se na posljedice koje mogu nastupiti s obzirom na odnose među pregovaračkim stranama općenito, naročito ako se obistini pretpostavka da je Vlada spremna progurati ovaj zakon bez obzira na stav sindikata.

Nešto slično smo već jednom prošli, s boljim ishodom, no tad je današnji hrvatski premijer bio na strani radnika i potpisnika peticije protiv zakonskih izmjena. Sam namjereni Zakon o reprezentativnosti, pak, osim kvaliteta koje posjeduje u organiziranju tzv. socijalnog dijaloga, već bilježi određene seriozne prigovore. Njime bi kvalificiranim za tripartitnu suradnju (Gospodarsko-socijalno vijeće) bile tek središnjice s preko 50.000 članova. SSSH, NHS i MHS, dakle, dok bi HUS i URSH vjerojatno otpali. Umanjeni broj središnjica je svakako poželjan uslijed sadašnje razjedinjenosti, no potencijalno je štetan u slučaju da Vlada zatreba još lakšu kontrolu nad sindikalnim čelnicima u okolnostima devijantne konkurencije na svojevrsnom tržištu radničkih prava.