Pusta obećanja za pustu zemlju

Fotografije: Davor Konjikušić

Ma briga mene za vaše autoceste, kroz Bosnu i Hercegovinu ideš toliko sporo da čuješ sve tračeve po putu, a možeš i kafu da popiješ u nekoj avliji. A ne kao kod vas u Hrvatskoj, dođem za tri sata do mora i onda mi treba dva dana adaptacije – našalio se jedan poznanik iz Bosne prošlog ljeta u Rovinju. Tako smo i mi odlučili krenuti iz Knina kroz Bosnu i Hercegovinu do istoka Hrvatske te usput zastati, popiti kavu i istražiti mjesta u koja nas je put nanio.

Cestom što od Knina ide prema Strmici u zimsku večer prođu tek pokoji osobni automobil i ralica koja led posipa solju. Na graničnom prijelazu pusto, i s hrvatske i s bosanske strane. Bosanski policajci, koji zajedno gledaju televiziju i puše cigarete u graničarskoj kućici, kao da su iznenađeni kada netko dođe: pogledaju isprave, obavezno zatraže “zeleni karton” osiguranja, sumnjičavo vas pogledaju ispod oka, pa upitaju imate li što prijaviti. Ako kažete da nemate, nastave gledati televiziju i sporim vam pokretom ruke pokažu da produžite dalje.

Cesta preko Dinare, koja razdvaja Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu, još je prazna, čuju se samo udari vjetra koji u vedroj noći raznose snijeg što se pretvara u mećavu.

Tiha smrt Grahova

Dolazimo do Bosanskoga Grahova, grada gotovo potpuno uništenoga u “Oluji”: nekada pretežno naseljen građanima srpske nacionalnosti, nakon dejtonske podjele pripao je Federaciji i Livanjskom kantonu. Na svakoj se zgradi vide tragovi rata i veliko siromaštvo – usprkos kakvom takvom povratku, grad umire. Mortalitet je na godišnjoj razini i dvostruko veći od nataliteta; u 730 dana, saznajemo na lokalnoj benzinskoj crpki koja jedina svijetli na cesti, rodilo se samo dvanaest beba. Mladosti nema, i ona koja je bila otišla je u veće gradove. Nema u Grahovu ni doma zdravlja, ni apoteke, a doktori dolaze iz Drvara.

– Što da ti kažem… čekao sam nekakav posao pet godina i sada radim na pumpi za platu za koju me sram da ti kažem kolika je. Bio sam izbjeglica u Srbiji, gdje nije bilo šanse da stambeno zbrinem svoju obitelj. Tako da je ovdje bolje, ali da je dobro, nije nikako – objašnjava nam Mirko Sarić, sredovječni zaposlenik postaje na središnjem gradskom križanju.

U ratu je uništeno 98 posto općinskoga stambenog fonda: od kraja rata obnovljeno je tek 50 posto, a trećina općine još nema struju. Mračnoj stvarnosti ne pridonosi ni činjenica da se od završetka rata ovamo vratilo 3.700 stanovnika, od kojih je zaposleno tek jedan posto. Ne postoji nikakav javni prijevoz, čak ni do Livna, kantonalnog središta.

Livanjska druga dimenzija

Sutradan nastavljamo prema Livnu. Livanjsko polje, na 700 metara nadmorske visine, pod debelim je snježnim pokrivačem i pod suncem izgleda kao visoravan s turističkih razglednica. Prolazimo kroz sablasno pusta i razrušena sela, koja izgledaju kao da je rat završio pred godinu dana. I dok se u Crnom Lugu te Gornjim i Donjim Kazancima još može naići na pokojeg povratnika, u Sajkoviću, Gubinu, Provu i Čaprazlijama ih nema. Neki su se, istina, i vratili, no samo su oni najhrabriji odlučili prezimiti ovdje; takvih, navodno, nema više od desetero. Za nedavnog su snježnog nevremena bili danima odsječeni od svijeta, a pomoć je na kraju došla iz Republike Srpske.

U selo Čaprazlije, gdje je nedavno jedva zaustavljena inicijativa za izgradnju gradskog deponija za trideset kilometara udaljeno Livno, nije se vratio nitko. Tek u dijelu koje tamošnji žitelji nazivaju Granićima živi jedna hrvatska obitelj, a ondje je i nekoliko kućica koje u toplijim godišnjim dobima koriste ljudi koji danas žive u Hrvatskoj. Srpskih povratnika nema – starci su pomrli u Srbiji, a njihovi se potomci ne bi imali čime baviti i da se žele vratiti.

Ulazimo u selo što se prostire pod planinom. Na snijegu jedino lisičji i vučji tragovi, čak ni lovaca nema zimi. Većina kamenih kuća nema ni krova, ni četiri cijela zida. Odneseno je sve što se moglo odnijeti, od kamena koji se preprodaje u Dalmaciji, do ograda i prozora, a srušeni su i stogodišnji orasi. U Granićima nam kažu da se iz vikendica kradu i jorgani i deke, a policija rijetko patrolira tim područjem.

U Donjim Rujanima kao da ulazimo u drugu dimenziju: asfaltna cesta, lijepo uređene kuće, nova benzinska postaja, moderne crkve. Ni traga bijedi koja nas prati proteklih dana. U usporedbi sa samo stotinjak kilometara udaljenim Grahovom, Livno se doima kao ozbiljna metropola. Iako se gradske vlasti trude da centar bude uređen i lijep, doznajemo da su tenzije između većinskih Hrvata i manjinskih Bošnjaka eskalirale potkraj prošle godine, kada su lokalne vlasti odobrile izgradnju u ratu srušene džamije. Gradski vijećnik Narodne stranke Radom za boljitak tom je prilikom zatražio da se raspiše i referendum o pripajanju Livna Republici Srpskoj, tvrdeći da im je dosta “turskog zuluma”. Protiv džamije su negodovali i veterani HVO-a i ovo pitanje još nije riješeno.

Vozeći se preko predivnoga Kupreškog polja i kroz Kupres, gdje zimi cvjeta turizam zahvaljujući skijašima iz Dalmacije, opet vidimo žestoke tragove rata. Osim zimskog turizma, drugog posla gotovo i nema. Za stanke jedemo ručno mljevenu puru s kajmakom i domaćim kiselim mlijekom, čini nam se najukusnijom na svijetu. Prolazimo kroz Kupreška vrata i po zaleđenoj cesti stižemo do Donjeg Vakufa. Ušli smo u bošnjački dio Federacije i više ne možemo plaćati u kunama. U noći ulazimo u naše sljedeće odredište, Zenicu.

Zenica bez filtera

Grad vjerojatno najpoznatiji po Kazneno-popravnom domu preživio je rat bez većih razaranja, no iz njega je pobjegao svatko tko je mogao, pa je danas rijetkost susresti prave Zeničane. I drugi ovamo rijetko svraćaju, većina ide prema Sarajevu. Zenica je rasla usporedo s najprljavijom industrijom u Jugoslaviji i, kada bismo je morali uspoređivati, rekli bismo da je ona bosanski Sisak. No, ljudi nisu toliki pesimistični, tvrde da je sada ipak malo bolje nego prije nekoliko godina.

– Vlast je dosad uglavnom ulagala u zenička sela, gdje je biračko tijelo SDA-a. Sada se stvari mijenjaju, ali u gradu ne možeš dobiti posao ako nemaš nekakvu štelu, o državnoj službi da i ne govorimo. Evo, pogledaj onu dvojicu policajaca, pričaju s dvojicom dilera, koji rade za nekoga većeg. Neće se oni za 250 eura plaće izlagati ni kafanskoj tuči, a kamoli nečemu organiziranom. Nemaju ti oni ni za kifle. Pogledajte pored kasarne kuću najvećeg šefa u Zenici i sve će vam biti jasno – objašnjava nam Haris Bešlagić, kako sam kaže, školovani trgovac. Doznajemo da su oružane pljačke danas, za razliku od bivše države, veoma česte.

Željezara Zenica, gigantski proizvođač čelika koji je trovao stanovnike grada u kotlini, danas je u vlasništvu indijske kompanije Mittal. Nakon 17 godina pauze, pokrenuli su proizvodnju koja je veća od predratne, iako je od nekadašnjih 22.000 radnika sada zaposleno samo 3.000. Željezara truje i dalje, pa je cijeli grad išaran grafitima “Hoćemo filtere!” No, za razliku od nekada, na najvećem gradskom neboderu nema upozorenja o stupnju zagađenosti zraka, a javnost se ni na druge načine ne obavještava kada zagađenje pređe dopuštene vrijednosti. Broj oboljelih od karcinoma raste, pa su građani u nekoliko navrata zahtijevali da se uspostavi mreža koja bi kontinuirano mjerila zagađenje čiji je izvor Željezara.

Oko Željezare apokaliptični prizori: radničke potleušice, plastične vrećice na drveću, gusti dim koji zaklanja ionako blijedo zimsko sunce… Susrećemo Nermu, stariju gospođu koja u baraci živi od 1989., kada se i doselila ovamo. Danas sa svojim suprugom živi od željeza i ostalih sirovina s obližnjeg otpada, kamo ga sirotinja svakodnevno donosi. Većina toga je ukradena, a i nekadašnja ograda oko Željezare razbijena je radi čeličnih armaturnih žica. Glasnu svađu nakupaca, prodavača i kupaca oko težine mokroga kartona nakratko prekida parna lokomotiva koja prolazi pokraj njih…

Političari kilometrima daleko

Politika malo koga zanima, iako su podjele vidljive: Srbi, kojih je danas u Zenici malo, nisu neki značajniji faktor, a Hrvati, okupljeni oko Katoličkoga obrazovnog centra, uglavnom se drže podalje od Bošnjaka.

– Bošnjaci su uglavnom vjernici i mene je sramota reći da ne vjerujem u boga, svi me čudno gledaju. Što se Hrvata tiče, oni su jako zatvoreni. Moj me bliski prijatelj nije pozvao na svoju katoličku svadbu, to mi je bila jasna poruka. Srbi su otišli za vrijeme i poslije rata. Ostalo je nešto malo nas kao fol građanskih, ali premalo je to. Ako mi se ne ukaže nekakav posao, bez razmišljanja ću otići u Ameriku kod sestre – kaže nam student Haris Omerović.

Najveći zenički ponos danas je nogometni stadion: Bilino polje, svojevrsni bosanski Wembley, čudesno je mjesto za državnu reprezentaciju – stadion bez atletske staze, građen u britanskom stilu, svojedobno proglašen najljepšim stadionom bivše SFRJ. Na njemu stoluje Čelik, nekada tim sa začelja, a danas stabilni klub u sredini ljestvice domaće lige. Uz Čelikove “Robijaše”, ugošćuje i “Fanaticose”, navijače Bosne i Hercegovine. Jer, na tom stadionu nijednoj reprezentaciji nije bilo lako igrati: sve do utakmice protiv Mađarske, tijekom kvalifikacija za Euro 2008, bosanska reprezentacije nije ovdje nikada izgubila.

Nakon dva dana u Zenici, krećemo prema sjeveru države. Čudimo se što je bezolovno gorivo jeftinije 1,9 kuna po litri. Ulazimo u Republiku Srpsku. Dok u kavani pored Doboja na radiju izvještavaju o diplomatskom skandalu bosanskohercegovačkog ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije prilikom posjeta hrvatskog premijera Zorana Milanovića, čujemo čovjeka za šankom kako komentira:

– O čemu ovi pričaju? Kilometrima su daleko od nas! Što se ne provozaju malo po Bosni, sve bi im bilo jasno.

I u pravu je.