Ubi ga vlastita riječ

Za razliku od 160 procesuiranih iz ostalih haških predmeta, nema dokaza da je Vojislav Šešelj tijekom rata fizički sudjelovao u ubojstvima, mučenjima i razaranjima, niti da za te zločine snosi zapovjednu odgovornost. Šešelj nije direktno upravljao ni državnim aparatom niti vojnim snagama ni jedne od zaraćenih strana. Međutim, Haško je tužiteljstvo prošlotjedno iznošenje završne riječi u njegovom slučaju ipak zaključilo traženjem kazne od 28 godina zatvora, koja bi, ako bi je suci prihvatili, bila među najvišima na Haškom tribunalu.

Već visina tražene kazne govori da taj nacionalistički ideolog i ratni huškač, uz ljude poput Slobodana Miloševića, Ratka Mladića ili Radovana Karadžića, za Haško tužiteljstvo spada u red kapitalaca. Iako se još od njegove predaje Haagu 2003. godine postavljalo pitanje može li biti osuđen bez dokaza za direktnu umiješanost u brutalne zločine počinjene dok je on nominalno bio tek vođa opozicijske stranke i zastupnik u parlamentu Srbije, njegov predmet ima u selekciji Haškog tužiteljstva tako važnu ulogu jer cilja na samu prirodu rata u bivšoj Jugoslaviji. Pogonsko gorivo tog rata bio je nacionalizam, a Šešelj je bio taj koji se najfanatičnije trudio da goriva nikada ne ponestane, da se ono dostavlja svugdje gdje žestina rata nije bila adekvatna njegovim očekivanjima, i koji je, uz to, palio šibice na mjestu dostave.

Blizak vlastima

Utoliko je slučaj protiv Šešelja za Tužiteljstvo zahtijevao koncepcijski nešto drukčiju vrstu optužnice u odnosu na predložak isproban u brojnim procesima protiv političkih i vojnih vođa sa službenim ovlastima, a samom Šešelju i njegovim pristašama to je omogućavalo da tvrde kako je riječ o optužbama bez temelja te da se njemu sudi zbog izražavanja političkih uvjerenja, praktički zbog verbalnog delikta.

Šešelj je optužen da je svojim huškačkim govorima u Vukovaru, Zvorniku u BiH te u vojvođanskim Hrtkovcima, gdje je čitao i spisak Hrvata koje treba istjerati, fizički počinio zločine progona, deportacije i prisilnog premještanja. No njegovo djelovanje stavljeno je u širi kontekst učestvovanja u udruženom zločinačkom pothvatu s Miloševićem, Karadžićem, Milanom Martićem i ostalima iz državnih i vojno-policijskih struktura. Cilj pothvata bio je trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva iz velikih dijelova Hrvatske i BiH, koji bi ušli u novu državu pod dominacijom Srba.

Prema Tužiteljstvu, svatko od članova tog pothvata odigrao je svoju ulogu. Šešelj je, osim govora u kojima je raspirivao mržnju prema Hrvatima i Muslimanima, pomoću svoje Srpske radikalne stranke (SRS) i njoj pridruženog Srpskog četničkog pokreta regrutirao i slao na ratište dobrovoljačke jedinice, poznate kao “šešeljevce”. Njih je u suradnji s drugim učesnicima pothvata obučavao u policijskim i vojnim kampovima u Srbiji, nakon čega su pridruživani jedinicama JNA i formacijama krajinskih i bosanskih Srba na terenu. Šešelj ih je indoktrinirao svojom ekstremnom nacionalističkom retorikom, često neposredno prije ratnih akcija u kojima su počinjeni najteži zločini.

Šešelj i njegova stranka uživali su 1990-ih, ali i u prvoj dekadi novog milenija, široku podršku. SRS je u tih 20 godina više puta osvajala blizu 30 posto glasova birača, a samom je Šešelju 1997. pobjeda na izborima za srpskog predsjednika propala zbog nedovoljnog odaziva. Od 1998. bio je Miloševićev potpredsjednik vlade, a nakon kraćeg pada rejtinga za vladavine Zorana Đinđića, snaga njegove stranke ponovo je obnovljena. Od Šešeljeva odlaska na Tribunal pa sve do njegova razlaza u rujnu 2008. s Tomislavom Nikolićem, koji je bio njegov zamjenik na čelu stranke, SRS je bila pojedinačno najjača stranka u Srbiji, koja nije konzumirala vlast samo zato što su je ostale stranke izolirale. Nikoliću je 2003. predsjednička funkcija također umakla zbog slabog odaziva, a 2008. je vrlo tijesno izgubio od Borisa Tadića.

Cirkus na sudu

Kako je i dobar dio drugih srpskih stranaka snažno prožet nacionalizmom, u takvom političkom kontekstu lako je bilo pronaći brojne političare, profesore prava i intelektualce koji će srpskoj javnosti tumačiti kako se proces protiv Šešelja vodi bez stvarnih osnova, čak i kada se ne poriče da su se određeni zločini dogodili. Postojanje zločina nije na suđenju poricao ni Šešelj, no tvrdio je kako se oni ne mogu dovesti u vezu s njegovim političkim djelovanjem.

Snažan poticaj takvim stajalištima prošlog je proljeća u jednom dijelu došao sa samog Tribunala, i to od predsjedavajućeg suca tročlanog Pretresnog vijeća u Šešeljevom predmetu, Francuza Jean-Claudea Antonettija. Kada je po završetku izvođenja dokaza optužbe Vijeće razmatralo ima li Tužiteljstvo dovoljno osnova za nastavak suđenja, sudac Antonetti izjasnio se da bi se ono trebalo nastaviti samo po tri, a prekinuti po ostalih šest točaka optužnice. Antonetti je Šešelju htio suditi za progon, deportaciju i prisilno premještanje, ali ne i za planiranje, naređivanje, poticanje ili pomaganje zločina u okviru udruženog zločinačkog pothvata, po kojem bi bio odgovoran za ubojstva, mučenja, okrutna postupanja, pljačke i razaranja gradova, sela i vjerskih objekata na području Vukovara, Sarajeva, Zvornika, Mostara i Nevesinja, u kojima su sudjelovali “šešeljevci”.

Predsjedavajući sudac smatrao je da Miloševićeva teza o “svim Srbima u jednoj državi” i Šešeljeva ideja “Velike Srbije” do linije Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica nisu predstavljale isti cilj i da stoga oni nisu bili pripadnici istog udruženog zločinačkog pothvata. No drugi članovi Pretresnog vijeća, danski sudac Frederick Harhoff i talijanska sutkinja Flavia Lattanzi spasili su optužbu preglasavši Antonettija stavom da se suđenje treba nastaviti po svim točkama.

Sam Šešelj minirao je suđenje na različite načine. Zbog nebrojenih prostačkih ispada i otkrivanja identiteta svjedoka, vode se protiv njega tri procesa za nepoštovanje suda. Brojni svjedoci iz njegova najbližeg ratnog suradničkog kruga, koji su ga teretili u svojim izjavama Tužiteljstvu, poslije su promijenili iskaze, pa prozvali Tužiteljstvo za podmićivanje, manipulaciju i falsificiranje, što je kasnijom istragom opovrgnuto. Šešelju, koji se brani sam, bio je zbog opstrukcije nametnut advokat, na što je on odgovorio štrajkom glađu od kojeg se Tribunal uspaničio, jer mu nakon Miloševićeve smrti u pritvoru nije trebalo još i Šešeljevo samoubojstvo. Tada je tvrdi sudac Alphonse Orie zamijenjen popustljivim Antonettijem.

Obrazac zločina

Zbog svega toga, dokazi koji su u postupku protiv njega iznošeni bili su cijelo vrijeme u drugom planu. No kada je prošlog tjedna šesteročlani tim danskog tužitelja Mathiasa Marcussena tri dana sustavno iznosio završnu riječ, dionicu po dionicu povezujući Šešeljeve aktivnosti sa zločinima na terenu, optužbe su zadobile novu uvjerljivost. Potpisani novinar pratio je riječ Tužiteljstva zajedno s nekoliko kolega, u okviru studijskog posjeta Tribunalu kojeg je organizirala udruga Documenta, a po općoj ocjeni najupečatljiviju dionicu odradila je američka tužiteljica Lisa Biersay, koja je, prije ukazivanja na konkretne zločine, osigurala kontekst slučaja protiv Šešelja.

Ona je rekla da je Šešelj pridonio cilju udruženog zločinačkog pothvata, dakle protjerivanju nesrba s područja zamišljene Velike Srbije, na tri načina. Podsjetila je, prvo, da je za rata imao status karizmatične medijske zvijezde, da je kao čelnik Srpskog četničkog pokreta figurirao kao kvazivojni vođa i da je koristio svoj utjecaj koji je na počinitelje zločina imao kao šef druge najjače stranke u Srbiji, kada je sam tvrdio da nema nikakve državne funkcije, ali ima vlast veću nego ministri. Drugo, pridonio je zločinima svojom propagandom mržnje, koju je često ciljano sijao uoči akcija srpskih snaga. Tužiteljica je efektno citirala samog Šešelja koji je rekao da riječ može biti vrlo opasno oružje i da nekada može tući kao haubica, pa opisala kako je on tukao po Hrvatima i Muslimanima.

“On je znao da svojom propagandom tuče kao haubicom, a sada kada se suočava s kaznenim gonjenjem želi da Pretresno vijeće povjeruje kako njegove riječi nisu imale nikakvog utjecaja”, kazala je Biersay.

Treći vid Šešeljeva doprinosa bio je u regrutiranju dobrovoljačkih grupa koje su sudjelovale u zločinima u Hrvatskoj i BiH, čime je Biersay pobijala njegovu tvrdnju da je bio samo političar bez vojne moći. Iako nije operativno zapovijedao u borbama, on je zadržavao utjecaj nad “šešeljevcima” nakon što bi ih poslao da se priključe JNA i lokalnim srpskim snagama. Tužiteljstvo je pokazalo kako ih je Šešelj slao na poziv lokalnih vođa, kako je odlučivao o tome gdje će biti raspoređeni i kada će biti opozvani, da je bio u izravnoj komunikaciji s njihovim zapovjednicima koje je imenovao Ratni štab njegove stranke, u kojoj je on imao diktatorski položaj.

Šešelj je zaslužne članove svojih postrojbi na javnoj svečanosti 1993. godine promovirao u četničke vojvode, a riječ je o ljudima koji su direktno sudjelovali u nekima od najkrvavijih ratnih zločina, poput Milana Lančužanina Kamenog na Ovčari, Mirka Blagojevića u Brčkom i Bijeljini, ili Vasilija Vidovića, Nikole Poplašena i Branislava Gavrilovića na širem području Sarajeva. Tužiteljstvo je opisalo kako je u svim tim slučajevima, koji su se događali na teritoriju zamišljene Velike Srbije bez obzira na udio nesrpskog stanovništva, upotrijebljen isti obrazac: lokalno naoružavanje, dolazak “šešeljevaca” i drugih dobrovoljaca, preuzimanje vlasti u općinama i na koncu progon uz počinjenje drugih zločina. Između ostalog, u zločinima koje Tužiteljstvo povezuje s Šešeljom, prognani su deseci tisuća, tisuće su zatočene, a 905 ljudi je ubijeno.

Ponosan na sebe

Što se tiče Šešeljeve propagande, za nju nije nedostajalo dokaza. Citirane su mnogobrojne izjave i prikazani autentični videosnimci govora u kojima se neprestano zalagao za stvaranje etnički čiste Velike Srbije, pozivao na osvetu nad Hrvatima etiketirajući ih kao ustaše i tvrdeći da je hrvatski narod u cjelini ustaški. Jedna od njegovih izjava bila je, primjerice, da ni jedan ustaša ne smije živ izaći iz Vukovara. Nju je dao na ratištu, uoči pada Vukovara i zločina na Ovčari, a kasnije je takvu retoriku primijenio prema Muslimanima u BiH.

Tužiteljstvo je, moglo bi se reći, Šešelja opisalo upravo onako kako su ga doživljavali pripadnici naroda koji su postali žrtve njegova djelovanja. No velikim dijelom opisalo ga je i onako kako je sam Šešelj doživljavao sebe. Teško je, naime, bilo ne primijetiti da mu se raspoloženje popravljalo svaki put kada bi Tužiteljstvo citiralo njegove ratne govore, a osobito kada je reproduciralo snimke. U tim trenucima na njegovom licu pojavio bi se samodopadan osmijeh, ne samo zbog nostalgije što je u to vrijeme bio tako mlad, a tako važan i opasan. Povremeno se žalio na kvalitetu snimki: “Ovo su genijalne riječi na koje sam i sada ponosan, a ništa se ne čuje”. Bio je to osmijeh čovjeka ponosnog na svoje djelo.

Šešelj danas negira odgovornost za zločine na terenu, većinu zvjerstava “šešeljevaca” htio bi prebaciti na druge jedince, poput onih Željka Ražnjatovića Arkana. No svoju otrovnu nacionalističku ideologiju, bez koje bi nedostajala sama motivacija za ratna zvjerstva, Šešelj ne može negirati, niti to želi. On želi da ona i dalje živi, a zato je još važnije da ga se živog osudi.

Njegova stranka još uvijek kao glavnu odrednicu svog programa ističe stvaranje Velike Srbije koja bi uključivala velike dijelove Hrvatske i BiH, i koliko god danas to zvučalo deklarativno, jasno je da bi svaki pokušaj ostvarenja tog cilja podrazumijevao zločine. Šešeljevi radikali još uvijek imaju dobar rejting i bit će i dalje faktor u srpskoj politici, iako je njihovu poziciju pojedinačno najjače stranke preuzela Srpska napredna stranka, koju je Nikolić, inače jedan od četničkih vojvoda promoviranih na spomenutoj svečanosti iz 1993. godine, osnovao nakon razlaza sa Šešeljem. Pragmatični Nikolić razišao se s njime na pitanju približavanja Srbije Europskoj uniji, pa u programu nove stranke ublažio nacionalističke apetite, tako da se oni svode na priključivanje Republike Srpske.

Na Tribunalu se moglo osjetiti da je tužiteljski tim bio vrlo zadovoljan nakon odrađene završne riječi, ne samo zato što je konačno dobio priliku pokazati da raspolaže uvjerljivom dokaznom argumentacijom, već i zato što je proces, kojeg je optuženik toliko opstruirao, priveden kraju. To je dobrim dijelom i najveća zasluga suca Antonettija, koji je možda tek iz taktičkih razloga često bio spreman laskati egu umišljenog genijalca Vojislava Šešelja, čovjeka koji je s 25 godina postao doktor pravnih nauka, da bi s 35 postao četnički vojvoda.

Jedino od čega Tužiteljstvo sada strahuje jest hoće li Šešelj, koji danas ima 57 godina i pati od srčanih problema, zdrav dočekati donošenje tako važne presude.