Američki bog Mars

Sasvim je opravdano pretpostaviti da je u davnoj prošlosti Mars bio planet s velikim količinama vode i za život pogodnom atmosferom. Velika tajna ostaje zašto se u međuvremenu pretvorio u planet nepreglednih pustinja. Oni najhrabriji povezat će uništenje života na Marsu s pojasom asteroida između njega i Jupitera i reći da se tu dogodila neka velika svemirska katastrofa koja je razorila jedan nama nepoznat planet. Zbog toga je i Mars izgubio svoju atmosferu i jednostavno bio spržen.

Iako ovoj teoriji možemo naći ozbiljne zamjerke, ona se istovremeno čini vrlo privlačnom. Uništavanje jednog planeta Sunčevog sustava tema je brojnih mitologija drevnih naroda koji su veliku pozornost pridavali svemu što se događalo na nebu, a posebno Marsu zbog njegove crvene boje koja je asocirala na krv. Mars su poznavali Babilonci i Egipćani, a Grci i Rimljani neraskidivo ga povezuju uz svoja božanstva rata. Njegova putanja prvi put je točno izračunata u 16. stoljeću. Učinio je to danski astrolog Tycho Brahe, a s obzirom na instrumente tog doba, to je bio izniman poduhvat. Braheov učenik Johannes Kepler promatranjem Marsa došao je do važnog otkrića o eliptičnoj, a ne kružnoj putanji planeta. Marsovu površinu prvi je nacrtao nizozemski astronom Christiaan Huygens. Godine 1704. Giancarlo Miraldi uočio je bijele točke na polovima i točno pretpostavio da se radi o ledenim kapama.

Jedna vrlo čudna stvar dogodila se 1727. godine. Tada je pisac Jonathan Swift u “Gulliverovim putovanjima” opisao Marsove mjesece koje će astronomi otkriti tek 1877. godine. Nitko nije doznao na koji je način Swift došao do informacije o postojanju dva Marsova mjeseca.

Engleski astronom William Herschel krajem 18. stoljeća u javnost je izašao s pretpostavkom da je Mars u prošlosti bio naseljen. Od tada tema života na Marsu postaje standardom različitih znanstveno-fantastičnih romana i filmova. Herschelovu pretpostavku dodatno je osnažio Giovanni Virginio Schiaparelli koji je na Marsu otkrio takozvane kanale. Radilo se ustvari o ravnim crtama za koje su mnogi povjerovali da su umjetnog porijekla. Izumrlim Marsovcima su, navodno, kanali trebali za distribuciju vode čitavim planetom.

Fascinacija crvenim planetom nastavlja se i u modernim vremenima. Prije sedam godina, američki predsjednik George Bush istaknuo je kako je naseljavanje Marsa jedan od prioriteta američkog svemirskog programa. Eventualni budući kolonizatori Marsa dobili bi mogućnost korištenja njegovog rudnog bogatstva, a istovremeno ostvarili ogromnu vojnu prednost. Za ostvarenje ovakvih snova važan preduvjet je postojanje tekuće vode na Marsu. Putovanje do Marsa bilo bi puno duže i zahtjevnije nego ono do Mjeseca. Kada bi jednom stigla do Marsa, ljudska posada bi tamo trebala duže ostati. Zbog toga bi na površini Marsa nužno bilo podići koloniju u kojoj bi astronauti mogli boraviti. Ukoliko na Marsu ne bi bilo tekuće vode, tada bi je trebalo nositi sa Zemlje. Trenutno niti jedna država, pa ni Amerika, nije u stanju tehnološki podržati takav projekt. Za lansiranje svemirskog broda koji bi uključivao tankove potrebna je izuzetno snažna i skupa raketa.

Naseljavanje Marsa san je svih svjetskih velesila. Znanstvenici i političari maštaju o novim gradovima u kojima sretno žive brojni stanovnici. No, pitanje je koja bi ih radna snaga sagradila. Život tih ljudi bio više nego tegoban i zahtijevao bi užasne napore uz minimum komfora. Bila bi to više kažnjenička kolonija nego normalan posao.

Kada malo bolje razmislimo, ljudi još uvijek nisu naučili živjeti na Zemlji, a svim silama se upinju da odu daleko od nje.