Avdić Nacionale

Postjugoslavenski underground ima novoga gurua. Damir Avdić, bivši član sarajevskog hardcore benda Rupa u zidu, autor tri samostalna albuma, dva romana i zbirke pjesama, pa još i performer i – kako mu tepa službena web-stranica – “neposredni komentator društva”, promoviran je posljednjih godina u privilegiranog katalizatora buke i bijesa tranzicijskih godina, isporučenih provokativnom pankoidnom gestom alternativnoj, uglavnom inkluzivno “lijevoj” publici. Na koncertima nastupa sam, gradeći gustim, distorziranim riffovima električne gitare armirani sonični zid pred koji onda izvodi i “Merkelicu staru” i jugonostalgičarske “pičke” i “kapitalističke svinje” i “marksističke smradove”, e da bi ih masakrirao verbalnim plotunima: izvođačka pozicija usamljenog desperadosa, kojeg je na vjetrometini ostavila čak i ritam-sekcija, sasvim je u skladu s autorskom poetikom dosljednog izmještanja izvan svih normiranih ideoloških opcija. Dovoljno za patos “autentičnosti”, dovoljno da Avdića podrži sve šira fanovska baza: dobili smo, čini se, nešto kao one man trend.

“Poštena” interpretacija

A kao i uvijek kad se uz gitaru okupi veće društvo, odnekud je izvirio i prvi partibrejker. Rizik je nepopularnoga gunđanja ovaj put na sebe preuzeo kolumnist Radio Sarajeva Vuk Bačanović. Njegov tekst “Damir Avdić – novi trubadur desnice?” objavljen krajem siječnja, ima i bolje i lošije strane, ali čini se da je osnovnu tezu dokazao uspješno: iako Avdićeve pjesme povremeno precizno punktiraju neuralgična mjesta lokalne i globalne političke suvremenosti, njihovi stihovi neočekivanom lakoćom i učestalošću obnavljaju malograđanske i šovinističke predodžbe o “lijenim” Grcima i Španjolcima, “prodanim” i licemjernim ljevičarima, “prosječnim” studentima koji izlaze na prosvjede…

Reakcije su se potom predvidljivo svele na prigovore zbog Bačanovićeve ideološke rigidnosti i pojednostavljenog, doslovnog čitanja. U gorim slučajevima, pozivale su se na “umjetničku slobodu” koja je, navodno, uvijek izvan dosega direktne političke kritike; u boljim, ukazivale su na pluridiskurzivnost i “polifoniju” Avdićeva pisma, suviše kompleksnog da bi ga se moglo tek tako proglasiti autorovom “porukom”. Sam je Avdić, u intervjuu objavljenom u pretprošlom broju “Novosti”, povukao takve argumente u smjeru potpune relativizacije, komentirajući kontroverzni naslov svoga posljednjeg albuma “Mein Kapital”: “Zbog njega mi je upućeno dosta političkih pitanja i bilo je dosta mojih političkih odgovora, no što ako je taj naziv zapravo hommage ili pozdrav Montyju Pythonu? A usput i jedno mahanje tim, kako bih rekao, patetičarima, koji misle da su lijevo ili desno, a skakuću u mjestu.”

Mali sukob na glazbenoj ljevici pretvorio se tako u simptom značajnih razlika dvaju razumijevanja društvene funkcije umjetnosti: jedni zamjeraju drugima metode ideološke policije, ovi, opet, njima naivnu vjeru u intaktnu, apolitičnu poziciju umjetnika. U konkretnom slučaju, međutim, problem ostaje i nakon što pomirljivo odustanemo od “nasilnoga” ideološkog proskribiranja Avdićevih tekstova. Štoviše, postaje veći. Jer ako su njegovi stihovi prvenstveno umjetnički upečatljiv kolaž različitih glasova i provokativno kontrapunktiranih ideologema, koje se ne smije svoditi na jasnu političku liniju, dovoljan je već i malo pozorniji pogled kako bi se vidjelo da je taj kolaž većim dijelom složen od općih mjesta i blijedih floskula. “Mein Kampf” i “Das Kapital” u kentaurskom naslovu albuma, tako, ipak nisu Hitlerova i Marxova knjiga, nego tek otrcani amblemi dva totalitarna sustava; prekrižena ikonička fotografija Che Guevare na omotu CD-a “…od trnja i žaoka” izlizani je simbol kapitalističke kooptacije svakoga otpora; prokazivanje licemjerja jugonostalgije odavno ustaljeni kritičarski trop…

Ako, dakle, Avdićeve tekstove želimo interpretirati “pošteno”, u skladu s njihovim temeljnim postupcima, nemamo izbora nego da njegovu poziciju prikažemo pomoću pretjerivanja, pojednostavljivanja i neočekivanoga spajanja naizgled kontradiktornih simbola. Zaključak se potom nameće sam: Damir Avdić nije ni subverzivni panker koji se bespoštedno obračunava i s “lijevim” i s “desnim” skakutalima ni konzervativni malograđanin skriven iza maske radikalnog društvenog kritičara. Damir Avdić je Severina Vučković.

Ideološki galimatijas

Razloga za takvu tvrdnju ima dovoljno. Iako naizgled različiti koliko se to uopće može biti – ona zvijezda estradnog mainstreama, on usamljeni jahač hardcorea, ona razvikani seks-simbol, on razjareni panker – Severinin su opus i simbolička figura sastavljeni od barem jednakoga broja ideoloških paradoksa kao i Avdićevi. Dalmatinka čija je “prva ljubav Gospe moja” pjeva bez problema “daj nam, Bože, muškaraca više nego godina, aleluja” u pjesmi “Zdravo Marijo”, Seve Nacionale postaje bregovićevska starleta pseudobalkanskoga turbo-kiča, a ona čestitka obožavateljicama za 8. mart, koju je postavila na svoj Facebook profil, pa su o njoj izvijestile odgovarajuće rubrike čitanijih novina, tek je najrecentniji Sevin “pozdrav Montyju Pythonu”. Tamo je, naime, čuvena Delacroixova “Sloboda koja vodi narod” nespretnom fotomontažnom intervencijom dobila lice splitske pjevačice, francusku trobojnicu zamijenila crvenom zastavom, a gole grudi prekrila citatom Margaret Thatcher: “Ako želiš da se o nečemu govori, pitaj muškarca! Ako želiš da nešto bude napravljeno, pitaj ženu!” Ideja je, valjda, nastala na valu popularnosti aktualne, teško gledljive filmske biografije nekadašnje britanske premijerke, pa onda preuzima i njen temeljni ideološki manevar: umjesto inauguratorice neoliberalnoga kapitalizma, koja je unesrećila stotine tisuća radnica i radnika, Thatcher postaje gorljiva feministkinja čija je glavna, hvalevrijedna misija bila uspjeti u surovome svijetu muškaraca… Razvijte sada iznad ove maskerade crvenu zastavu kojom Severina vitla na fotomontaži i dobit ćete, konačno, ideološki galimatijas kakav bi vjerojatno potpisao i Damir Avdić.

A ako ovo povlačenje konzekvenci iz naivnoga uvjerenja u nadideološku poziciju umjetnika onamo gdje im je mjesto – u sferu apsurda – naposljetku može donijeti neku pouku, ona se sastoji u sljedećem: neobavezno poigravanje ideologijom s artističke pseudodistance redovito završava tako da onaj tko crta karikature na kraju na karikaturu počne nalikovati i sam. Ako želite da ovo bude rečeno i napravljeno, pitajte Avdića ili Severinu; sasvim je svejedno.