Ideja cijele privatizacije

Prepucavanje između političara trenutno vladajućeg SDP-a, dugogodišnjeg gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela, i poduzetnika nepoznatih političkih sklonosti Danka Končara o tome kako njih dvojica vide predstojeću privatizaciju brodogradilišta “3. maj”, kako kaže novinarska fraza koja i sama odavno nije duhovita, “zabavlja konzumente naših medija”. No, nitko se ne smije. Končar je, naravno, vlasnički pretendent na sumnjivo prijestolje ovog brodogradilišta. Obersnel se identificira s gradom, pa onda valjda i s državnim interesom za sudbinu brodogradilišta. U predstavi začuđenosti, koja nije misaona, pa onda nikome ni uvjerljiva, političar glumi šokiranost prijedlogom “restrukturiranja” koji je sindikatima u brodogradilištu prije nekoliko dana iznio Končar. Točnije, on navodno nije iznio nikakav prijedlog (plan restrukturiranja, koji postoji, moguće je mijenjati tek ako novi vlasnik stvarno uđe u brodogradilište i to samo u dogovoru sa sindikatima, tvrdi jedan od funkcionara Sindikata metalaca), samo je bubnuo da “nema izglednih poslova na vidiku i da je prema sadašnjem stanju stvari višak između 1.000 i 1.500 trećemajaca”. Sindikalisti ponovno tvrde da je poslovna politika još uvijek u nadležnosti sadašnje uprave, ali da ovakvo zalijetanje potencijalnog ženika ne šalje dobru poruku. Pitanje je samo kome, da li ostalim potencijalnim kupcima? Ili, relativno, u mjeri koliko je to ukidanjem samoupravljanja još ostalo moguće, dobro organiziranim brodogradilišnim radnicima? Ili državi?

Pitanje je, dakle, kome Končar ovakvim istupima, koji u biti žele normalizirati izvanredno stanje u škveru, radi uslugu? Radnicima sigurno ne! Njihovu pregovaračku snagu i vrijednost budućih nadnica, ako i ostanu zaposleni, ovakvo upropaštavanje rejtinga firme sigurno ruši. A možda Končar ne pogoduje nikome osim sebi samome? On spušta cijenu privrednog subjekta koji želi vlasnički prisvojiti. Ako je i to prava namjera! Lako je uočiti tko bi jedini sada mogao imati koristi od svaljivanja sve krivnje za eventualnu propast škvera na leđa jednog “kontroverznog” poduzetnika. Koji je već međunarodno poznat po pomoći u “sanacijama” i “restrukturiranjima” velikih sistema, diljem sovjetskog i azijskog prostora. U jednom razgovoru sa sličnim takvim poduzetnikom, jedan je američki novinar-kontraprovokator, stjeravši dotičnog pred zid s obzirom na društvene posljedice njegovog poduzimanja, izvukao od njega izjavu: “Pa nisam ja nikakav ubojica!” Novinar mu je odgovorio ne trepnuvši: “Ne, vi samo idete za vojskom i pljačkate grobove.”

Hoću reći: najveća odgovornost za sudbinu “3. maja” i još nekoliko preostalih brodogradilišta leži na vlasti. Na onima koji su upregli i vojske na poslu razvlaštenja radničke klase. Priča o pretvorbi i privatizaciji s jedne strane je dobro poznata, a s druge je sistemski podvrgnuta narkozi – zatupljujućim ponavljanjem ideologema kako procesu privatizacije nema alternative. Da bi novi krug privatizacije, koji sada započinje, mogao osigurati sistemske pretpostavke, morao je biti ukinut čak i Hrvatski fond za privatizaciju, kao mjesto zločina koji su smišljani drugdje. Prošlogodišnja vijest iz domene sada bivše vlasti, čije tekovine nisu narušene, glasila je da će Agencija za upravljanje državnom imovinom za razliku od HFP-a moći provoditi restrukturiranje i konsolidaciju poduzeća u većinskom državnom vlasništvu, čime bi se trebala osigurati veća korist za državu i njezin proračun. Riječima tadašnjeg ministra Petra Čobankovića: “HFP je imao negativnih konotacija, kao i cijela privatizacija. To je bilo doba tranzicije, u čemu nije bilo iskustava već su sve zemlje imale svoje puteve. Danas imamo veliko iskustvo u tome, a rezultat toga su i Zakon o upravljanju državnom imovinom i AUDIO”. Zbilja, iskustvo je veliko. Toliko da Čobanković tada, a vjerojatno ni njegov nasljednik sada, nije znao odgovoriti na jednostavno pitanje o tome kolika je vrijednost nekretnina kojima upravlja AUDIO. Ali je napomenuo da se prvi put izrađuje Registar državne imovine.

No, pitanje je je li trebalo vjerovati ovoj glumljenoj nonšalanciji tadašnje vlasti, kao i glumljenoj zabrinutosti sadašnje? Ideja privatizacije, “ideja cijele privatizacije”, kako mediji prenose riječi sada “šokiranog” Obersnela, nije iznevjerena danas. Kada je reklamiran povratak na privredu u privatnom vlasništvu poduzetnika, a to nije ideja koja je smišljena u Hrvatskoj (“tranzicija” kao proces koji će dovesti do takvog happy enda bila je, primjerice, tema skupa održanog od 10. do 14 listopada 1990. u Tübingenu u Njemačkoj, da bi u svibnju 1991. Institut Hoover u Stanfordu organizirao već drugu međunarodnu konferenciju o “ekonomskoj tranziciji u Centralnoj i Istočnoj Evropi”, na kojoj su sudjelovali, recimo, Milton Friedman i Jeffrey Sachs, spomenimo samo dva slavna teoretičara i praktičara naše polu-prošle sadašnjosti na djelu), nitko nije govorio o koristi i šteti za državu i njezin proračun!

Prije no što će opisati u što se pretvorba i sama pretvorila (širi pokret, čiji je privatizacija samo moment; zato sadašnje stanje napada na tzv. javna dobra i privredne sisteme treba opisati ne samo kao novi krug privatizacije, već i društvene pretvorbe, uglavnom novim izvlaštenjima radnika i građana), Darko Petričić, koji te procese u svojoj knjizi empirijski analitično, no ekonomsko-politički kratkovidno svrstava pod puki kriminal i pljačku, a ne klasnu borbu, što oni jesu, podsjeća na normativne stavove o tome što je privatizacija trebala biti. Taj izum iz 1980-ih u Britaniji zaista je reklamirao povećanje konkurentnosti poduzeća u većinski državnom vlasništvu. Neoliberalna bajka: ekonomska efikasnost, konkurentnost, veća produktivnost, bolja ponuda roba i usluga. Stanimo tu. Jasno je: to se nije dogodilo. Točnije, većina je iz te igre ispala i od nje ima sve manje koristi. Jedan stari dokument HFP-a čita se sada kao gorki sarkazam s obzirom na mjere štednje koje je građanima nametnula vlast: “Privatizacija je uvjet za ponašanje prema ekonomskim zakonitostima koje ustraju na pretpostavci da se ne može ništa potrošiti što nije stvoreno.” Ako je to zbilja istina, nije li onda naš dug izmišljen? Pa ipak se sve i dalje privatizira! Petričić u tome vidi prije svega pranje novca, neku vrstu simulacije privredne aktivnosti, kada konjunkture nema. To je značajan dio odgovora. Ono što tome treba politički dodati jest da vlast i poslodavci nisu dvije strane koje sada brane dvije različite društvene logike. Jedni profit, a drugi dobrobit svojih građana, kako to glume Obersnel i Končar.

Iako u medijskim “analizama” poslodavci od heroja koji, srećom, nisu osjetljivi na patnje građana polako postaju zločinci koji, nažalost, nisu osjetljivi na patnje građana, politička odluka za sirovi neoliberalni kapitalizam ostaje višedesetljetni neuzdrmani program svih ovdašnjih vlasti. Sva žal dogmatski zakočenih komentatora svodi se zato, pa i povodom novog zapleta oko “3. maja”, na nemoguću dilemu: zašto se baš sada ubijamo, kada smo to mogli već prije 20 godina?