Vratiti ideološku kritiku

Jedini je uvjet da nije dosadno – tako novinarska ideologija opisuje fantaziju zabavnog kraja ideologije u medijima. Biti “zanimljiv” po svaku cijenu imperativ je na ustima svih šefova tzv. kreativnih industrija, radile one za političke stranke, vjerske zajednice, manjinska kulturna društva, privredne ili bankovne korporacije, PR državnih ili privatnih institucija, svejedno. A to se postiže jednostavnim uvođenjem “postideološkog” jastva. Onoga političara i drugih “javnih ljudi” koji, kako piše britanski teoretičar Lionel Trilling, trebaju ispuniti uvjete iskrenosti, npr. u našem kontekstu 90-ih, ili još samo autentičnosti, bez suvišnog konteksta, danas. Da, i bez fraziranja!

Povijesne maskarade

Epistemologija individualnog spasa – pa to je sav program PR-a postojećih struktura moći. “Održivi razvoj” od danas do sutra, po mogućnosti “sve po deset kuna”. I kako se tu onda ugurati sa “staromodnim” tezama o potrebi repolitizacije zbilje? Potrebi da se osvijesti činjenica kako je politika preozbiljna stvar da bi se prepustila onima koje još uvijek zovemo političarima? A za kojima, u pseudokonkretnoj kritici, trče oni koje još uvijek zovemo novinarima? Ukratko, potrebi za povratkom ideološke kritike, koji ne bi bio doslovno ponavljanje starih ljevičarskih recepata, u starom žargonu paušalne osude građanske dekadencije i “buržoaskog realizma” uopće. Dakle, kako da sadržaji premaše ustajale fraze, kreativne koliko i kumovski pogoni koji ih naručuju?

Kada je u “18. brumaireu” Karl Marx pisao o razlici između građanskih i socijalističkih revolucija, pisao je i o razlici među jezicima u kojima se one javljaju. Slavni odlomak glasi: “Socijalna revolucija 19. stoljeća ne može crpiti svoju poeziju iz prošlosti nego samo iz budućnosti. Ona ne može otpočeti prije no što se otrese praznovjerja u prošlost. Ranijim revolucijama bile su potrebne svjetsko-historijske reminiscencije da bi obmanule sebe u pogledu svog vlastitog sadržaja. Revolucija 19. stoljeća mora ostaviti mrtve da sahranjuju svoje mrtvace kako bi stigla do svog vlastitog sadržaja. Tamo je fraza premašala sadržaj, ovdje sadržaj premaša frazu.”

Veliki problemi otvaraju nam se kad ovaj odlomak hoćemo iščitati kao dijagnozu našeg današnjeg vremena. Naročito u lokalnom, rubnom, postratnom i neokolonijalnom kontekstu. Što bi bila naša verzija građanske (kontra)revolucije, to je otprilike jasno i već je dovoljno iskarikirano. Barem u verzijama većinske “duhovne obnove”. Nažalost, ono što je prepoznato kao prostaštvo etničke većine, nametnuti klerikalizam, mračnjaštvo i duhovnjaštvo bez duha, još uvijek prolazi kao “zaštita manjina” (iako će pravoslavni popovi, koji se sad na Kosovu međusobno fizički obračunavaju zbog korporativnih i državnih donacija, sami učiniti na stvari duhovnog deziluzioniranja “svojih” masa više od svakog kritičara). Vratimo li se u kontekst Hrvatske, jasno je što su u nas bili “rimski kostimi” i “rimske fraze” Tuđmanove garde i ustalog bana, koji su nas “povratkom u feudalizam” oslobodili za suvremenu kapitalističku eksploataciju. Slobodnom parafrazom Marxa: sasvim obuzeto stvaranjem bogatstva, kao siromaštva za većinu, i mirnom konkurentskom borbom, s popratnim psiho-socijalnim patologijama, umjesto klasne borbe, naše građansko (kontra)revolucionarno društvo više ne shvaća da su nad njegovom kolijevkom bdjele aveti iz “stoljeća sedmog”.

No, ne treba prebrzo zaboraviti da “ma koliko da je buržoasko društvo neherojsko, ipak je trebalo heroizma, požrtvovanja, terora, građanskog rata i bitaka naroda da bi se ono donijelo na svijet”. Je li to u Marxa i opis naših 90-ih? Ne sasvim, jer naša građanska restauracija je ipak invencija jednog postmoderno ciničnog građanstva. Sigurno su i poneki naši gladijatori, pardon, hrvatski vitezovi i srpski junaci, našli u povijesnim idealima – uglavnom baš reakcije iz Marxova vremena – samoobmane potrebne da se prikriju građanski ograničeni sadržaji. A sve ne bi li se strasti održale na visini “povijesne tragedije”.

Tragedija i farsa

No, što ćemo sada s tragedijama i farsama? Tko će stalno ponavljati kako u silnim nesrećama 90-ih ustvari nema nikakve kozmičke tragedije? Tko će dekonstruirati mitove domovinskog rata, barem do nivoa do kojeg je već socijalizam dekonstruirao one partizanske? Baš tu se vidi bitna razlika! Jer, građanski horizont, za razliku od proleterskog, nikako ne može izaći na kraj s onime što pojedinci (mase ih ne zanimaju) snivaju i što im se događa. A baš je od odgovora na to pitanje ovisna i mogućnost gledanja u svjetlo na kraju tunela. Pa makar to bio i vlak neoliberalne postnacionalne konstelacije, s kojom nam se valja suočiti. Da li je tu (post)građansku tragediju od početka bilo moguće gledati i kao (post)socijalističku farsu, u kojoj će, kako je odmah pisao Boris Buden, s protekom vremena, više od mrtvih na svim stranama boljeti glupost i uzaludnost cijelog pothvata? Sigurno da da. Ali, u tom paketu ide i mogućnost da i dalje s Marxom, ali i s tolikim nasljeđem ovih prostora, ponovno mislimo proletersku revoluciju. Kao onu koja nemilosrdno kritizira samu sebe, neprestano se prekida u svom vlastitom toku, vraćajući se na ono što je prividno svršeno, okrutno ismijavajući polovičnosti svojih prvih pokušaja, uzmičući neprestano pred gorostasnošću vlastitih ciljeva. I koja dozvoljava mrtvima da sahrane svoje mrtvace.

Vratiti ideološku kritiku, bez fraziranja, jer fraza je građanski fenomen koji guši živi revolucionarni sadržaj, u situaciji kad se od nas traži da samo budemo postideološki zabavni, moguće je. Treba samo odbiti naređenja gospodara.