Vidio sam oružje za masovno uništenje

Andrej Morovič slovenski je pisac, novinar, fotograf, autor eksperimentalnih i dokumentarnih filmova, a bio je i kulturni radnik u Autonomnom kulturnom centru Metelkova. Izuzetno zanimljivog i živopisnog Moroviča pred nekoliko smo mjeseci susreli u zapadnosaharskom Tifaritiju, gdje je “svratio” na Trinaesti kongres Polisaria – Narodne fronte za oslobođenje Zapadne Sahare. Ovaj, kako sam sebe opisuje, “stari anarhist i troublemaker” već godinama putuje zapadnom Afrikom u preuređenom “tamiću”. Svoje afričke doživljaje Morovič i njegova partnerica, antropologinja Špela Kalčič, bilježe i na blog-stranici www.e-migrator.com.

– Petnaest sam godina putovao i živio uglavnom u velikim gradovima Zapada, dok je majka otadžbina patila od beogradske patike. Kad su došle sloboda i demokrizija, vratio sam se da bih dokučio kako ni ovaj bečki lizing nije baš nešto, kamoli ljubljanska juha od graha. Ja grah ne volim, a ne volim ni takozvani posao. Od svih aktivnosti držim da je manje – više. Moja životna krilatica glasi Incognito ergo sum – kaže Morovič.

Karavana za Bagdad

Pročuli ste se romanom “Bomba la petrolia” iz 1989. u kojem ste podrugljivo pisali i o JNA: recite nam nešto o svom književnom radu, počecima, poetici i temama koje vas zanimaju?

JNA mi je, ono što je od nje nastalo 35 godina nakon Drugog svjetskog rata, bila zakon, najbolja škola iz aviona, pogotovo ono atomsko “sleva, pa zdesna”. Ni s civilnim vlastima nisam baš bio na “ti”. Prvu priču, “Priložnosti na ulici”, napisao sam kao nekakvu vizu za izlazak iz pakla zabranjenih supstancija. Ispostavilo se da je to džoker, pa sam nastavio linijom najmanjeg otpora. Naslovi mojih uradaka govore sami za sebe: “Prosti tek”, “Padobranci”, “Ronioci”, “Potucalo”, “Okolnosti”… Moja poetika je prozaična: bez drame, bez hepienda, ali ipak se stalno smijemo, jer je to najbolji lijek. Tematika je, kao kod svakog ozbiljnog pisca, margina. Jer, margina je zapravo centar svijeta. Tu smo svi kod kuće.

Organizirali ste 2003. slovensku podršku međunarodnoj inicijativi Živi štit za Irak (Human Shields for Iraq), koja je pokušala spriječiti američki napad na tu zemlju. Otišli ste onamo, izvještavali za slovenske medije i napisali knjigu “Tisuću i jedna moć”, a napustili ste ga neposredno prije početka bombardiranja…

Nisam baš organizirao podršku, samo sam svoj kombi, koji je kreditirala porodica a sufinancirao čika Soroš, stavio na raspolaganje našoj ekipi, zvanoj “Balkan Sobranje”: četvorica Slovenaca, Norvežanka, Poljak i jedan Turčin, za lijek. Ponudio sam kola jer je odlična ideja od početka evidentno bolovala od katastrofalne logistike. Starim londonskim doubledeckerima zimi preko Albanije za Bagdad, tako nešto mogu smisliti samo Englez i Amerikanac. Karavana je, po planu, trebala prijeći Balkan, ali je to u posljednji tren, zbog navodne balkanske pristranosti prema Zapadu, promijenjeno. Pa se onda preko Rima i navodne audijencije kod pape, ipak nije išlo preko Albanije, nego preko Grčke za Carigrad. Bili smo skup egzotičnih likova, pa se može zamisliti kako su nas gledali u Bagdadu i Iraku, koji je od 1991. bio pod embargom tzv. međunarodne zajednice. Pogotovo s obzirom na to odmah smo počeli s neprijavljenim demonstracijama i neautoriziranim trčkaranjem diljem Iraka. Osobno sam, recimo, inspicirao Salman Pak, jedan od sajtova gdje je Sadam držao oružje za masovno uništenje. Nisam pronašao ništa. Bio sam u Karbali, svetom šiitskom gradu, u četvrtak – to je šijitima kao nama nedjelja! – za glavne večernje mise, u glavnoj mošeji, s kamerom, i nitko me nije ometao. Vidjeli smo puno tuge: naše tuge, njihove tuge i tuge općenito. Na kraju i oružje za masovno uništenje, lijepo posloženo u Hotelu Rašid: “New York Times”, “Guardian”, BBC, CNN i slične tvrtke za reklamiranje cinizma, miksanje jogurta i prodavanje magle. Poslije toga sam pao u trogodišnju depru. Posudit ću poznatu izreku JNA: nisam bio pametan, pa sam postao mudar.

Posljednja trunka slobode

Jedan ste od autora dokumentarnog filma “Meje mojega sveta” (“Granice mog svijeta”) o 36-godišnjoj marokanskoj okupaciji Zapadne Sahare i borbi Polisarija za slobodu Sahrava. SFRJ je priznala i pomagala Sahravsku Republiku, dok su države sljednice pod snažnim utjecajem zapadnih zemalja. Kako je bilo boraviti u logorima i bazama Polisarija?

Svijest o ovom skandalu međunarodnog prava sve je manje prisutna, što je i normalno: ljudsko je pamćenje kratko, a naša se empatija danas iscrpljuje indignacijom nad domaćim i tuđim izdajicama, koji nam dnevno pljačkaju stvari koje nam ionako ne trebaju. Suština problema Zapadne Sahare je jasna: jedan lopov ode da bi ga zamijenio drugi, koji ne želi otići jer je već “previše investirao”. Marokanski grabež Zapadne Sahare nitko živ do danas nije priznao, a Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku, koju je 27. veljače 1976. proglasio Polisario, priznalo je nekih sedamdesetak zemalja. Iskustvo sahravskih logora i oslobođenih teritorija je podosta nadrealno: kao i sami ti ljudi, između snova i morâ, između tradicije i postmoderne, između patrijarhata i matrijarhata, između svih stolova. Sahravi su na nekoj točki svoje novije povijesti odlučili da ne odaberu ni američku ni sovjetsku opciju i ta ih je kobna odluka odvela nikud. Možda je to, na kraju krajeva, najbolji kraj.

Odakle poriv za bijegom iz Europe i nomadskim, gotovo asketskim načinom života? Što, u usporedbi s Europom, nudi Afrika?

U zapadnoj sam Africi, točnije u zapadnoj polovini Sahare, zbog hedonizma, a ne zbog askeze. Evropa nudi Lidl – iako mislim da bi bilo poštenije da se to piše na engleskom, dakle Little – a Afrika ne nudi ništa. Dapače, relevantno pitanje nije što ona nudi meni, nego što nudim ja. U Africi je to “pare na stol”, ali kako para, kao ni stolova, nema baš puno, prelazimo na sljedeću točku dnevnog reda, nazvanu “svakodnevne gluposti”. Kao dragovoljni učesnik operetnog rata protiv terorizma, sasvim prikladno toj farsi, tražim njih – tenoriste. S dosta malo uspjeha. Već sam sve šolde potrošio na povećala i dalekozore. Dobro se oni kriju. Tako mi u nedostatku ovog i sličnog adrenalina ne ostaje drugo, nego dizati se ispred izlaska sunca, disati svjež vazduh, prepričavati priče i raditi što manje (štete). Ima tu još poneka, možda posljednja trunka slobode. Tu i na moru.