“Kimerika” vlada svijetom

Zaoštravanje odnosa između Amerike i Kine posljednjih mjeseci skrenulo je pozornost javnosti ne samo na stvarni utjecaj azijske ekonomske velesile, već i na to koliko je ekonomija Sjedinjenih Država o njoj ovisna. Prošlotjedni posjet tibetanskog vođe Dalaj-lame američkom predsjedniku Baracku Obami bila je samo posljednja u nizu američkih “provokacija”, očito novog kursa i određenog zaokreta.

Podsjetimo, Obama je još lani odbio ugostiti Dalaj-lamu upravo zato da ne bi antagonizirao kinesko vodstvo u trenutku kad od njega traži suradnju u rješavanju globalne financijske krize. No, nešto prije posjeta tibetanskog vođe SAD je najavio prodaju oružja odmetnutom kineskom otoku Tajvanu. Uskoro se dogodila i prijetnja američke internetske kompanije Google da će zbog cenzure napustiti kinesko tržište, za čime su uslijedili neuobičajeno oštri pozivi američke državne tajnice Hillary Clinton da se Kinu zbog cenzure “osudi i sankcionira”. Potom je Kina uspješno testirala nove presretačke projektile, a cijelo to vrijeme odnose napetima drže i američke optužbe da kineska monetarna politika ugrožava američku ekonomiju.  

 Tko ima jače bicepse?

Prijepori se mogu očekivati i kad Amerika uskoro od međunarodne zajednice zatraži još jedne sankcije protiv “nuklearnog” Irana, jer je sasvim izvjesno da Kina neće sankcionirati zemlju koja joj je treći po redu najveći izvoznik nafte i u čiji plinsko-naftni sektor namjerava uložiti 80 milijardi dolara.

Iako se analitičari slažu da ti sukobi neće dovesti do ozbiljnijih posljedica jer nijedna strana još uvijek nije prešla “crvenu liniju”, opći je stav da međusobno pokazivanje mišića ukazuje na bitne geopolitičke promjene na globalnoj sceni. SAD, još uvijek dominantna velesila, doživljava ekonomski pad, pa vanjskom politikom nastoji konsolidirati neokolonijalnu poziciju u regijama bogatim energentima, poput Bliskog istoka i srednje Azije. Kina, praktički neokrznuta financijskom krizom, osigurava sebi pristup resursima i tržištima u svakom kutku svijeta i traži saveznike kako bi Ameriku držala podalje od središnje Azije, koju smatra svojim dvorištem.

Zbog toga neki analitičari zaključuju kako je u današnjem svijetu relevantna jedino skupina G2 odnosno, kako je rekao bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski, “skupina dvojice koji mogu promijeniti svijet”. Američki ekonomski povjesničar Niall Ferguson skovao je termin “Chimerica” kako bi naglasio da su dvije zemlje toliko povezane da tvore “jednu ekonomiju”.

Posljednjoj tezi u prilog ide činjenica da je Obama nekoliko puta od kineskog vodstva tražio reevaluaciju kineske valute u odnosu na dolar, dodavši kako želi biti siguran da “cijene američke robe nisu umjetno napuhane, odnosno cijene kineske umjetno niske”. Jeftina kineska proizvodnja, tvrdi on, ugrožava radna mjesta u SAD-u. Kina, pak, ne samo da to odbija učiniti, budući da jeftiniji juan pogoduje kineskom izvozu, već se brani da je 2008. to već jednom i učinila. Kina smatra da bi time ugrozila svoja tržišta u svijetu, kineske izvoznike i radna mjesta, a sve to dodatno bi produbilo jaz među bogatima i siromašnima, pa i dovelo do socijalnih nemira.

Neizbježan sukob

Nobelovac Paul Krugman tvrdi da “umjetno držeći trgovinski suficit visokim, Kina slijedi merkantilističku monetarnu politiku” koja je u današnjim kriznim uvjetima “predatorska”. No, Kinezi napominju da američke kompanije u Kini itekako profitiraju u takvim monetarnim uvjetima.

Početkom veljače dvije su zemlje krenule i u svojevrsni rat carinama, Amerika onima na automobilske dijelove i gume, Kina na američke proizvode od piletine, pa onda Amerika na ambalažu za poklone. Kina je, osim toga, nagomilala 800 milijardi dolara američkih državnih obveznica, čime je pomogla američkoj ekonomiji, ali je nakon američke najave prodaje oružja Tajvanu zaprijetila tamošnjoj vladi prestankom kupovanja obveznica. I SAD bi Kini mogao uzvratiti dodatnim štampanjem novca u cilju stimuliranja ekonomije, što bi automatski istopilo vrijednost kineskih investicija u Americi.

Zbog svega ovoga žestok sukob Amerike i Kine ipak je izvjestan. Naime, zamjenik američke državne tajnice James Steinberg službenu politiku svoje zemlje prema Kini definira kao “strateško (raz)uvjeravanje”. Pritom SAD i njegovi savjetnici Kinu pozdravljaju kao “uspješnu i prosperitetnu silu”, a zauzvrat od Pekinga očekuju da “rast i razvoj ne idu nauštrb sigurnosti i dobrobiti drugih”. S druge strane, Obama je pozvao na udvostručenje američkog izvoza u idućih pet godina, pa se čini neizbježnim da u tom nastojanju i u uvjetima smanjene globalne trgovine dođe do konfrontacije s najvećim svjetskim izvoznikom nakon Europske unije – Kinom.

SAD provocira Kinu naoružavanjem Tajvana

Krajem siječnja SAD je najavio prodaju šest milijardi dolara vrijedne vojne opreme Tajvanu, uključujući antibalističke projektile, helikoptere, avione, minolovce, podmornice i komunikacije. Kina je zaprijetila sankcioniranjem civilnih američkih kompanijama povezanih s vojnom industrijom. Iako kinesko vodstvo nije specificiralo o kojim se kompanijama radi, pretpostavlja se da bi to mogli biti United Technologies, Lockheed Martin, Raytheon i Boeing, koji bi mogao izgubiti 400 milijardi dolara vrijedan posao u toj zemlji.

Odnose Amerike s Tajvanom definira zakon iz 1979. godine prema kojem Amerika ima obavezu obrambeno naoružavati Tajvan. Odnose s Kinom definira takozvana politika jedinstvene Kine iz 1972., koja kaže da Amerika podupire teritorijalnu cjelovitost Kine, ali ne i nasilnu reunifikaciju otoka, de facto samostalnog od 1949. Američka vlada naglašava da prodajom “obrambenog oružja” Tajvanu ne krši vlastite politike i zakone. Tajvanski predsjednik Ma Ying-jeou, koji od 2008. njeguje prijateljske odnose s Pekingom, na koncu je ipak povukao dio narudžbe koji se odnosio na podmornice.
Kina potkopava snagu američkog dolara  

Dok je Amerika najveći svjetski dužnik, Narodna banka Kine posjeduje više od dva bilijuna dolara stranih rezervi. Na međunarodnoj sceni posuđuje drugima, prodaje državne obveznice zemljama kao što su Brazil, Rusija i Indija te s tim novcem kupuje njihove, stvarajući tako alternativno monetarno tržište, uz ono dolarsko. Poput Svjetske banke, Kina kupuje udjele u razvojnim bankama diljem svijeta, a nedavno je povisila udio u Međunarodnom monetarnom fondu. Budući da je naftni biznis temelj dominacije dolara, a Kina je ogroman konzument nafte, ona razmišlja i o alternativnim načinima plaćanja energenata, i to upravo juanom. Stoga je šef Narodne banke Kine Zhou Xiaochuan javno pozvao na smjenu dolara kao valute svjetskih rezervi, pokazavši time da Kina želi imati veći utjecaj u međunarodnim financijskim institucijama.