Kina ne haje za privatizaciju

Najveće je čudo – kad je riječ o kineskom privrednom čudu – da brojni analitičari u svijetu sve donedavno uopće nisu spominjali udio koji je u tome imala privatizacija. To, sasvim sigurno, ne bi bio slučaj da su Kinezi, s skladu sa svojim silnim ekonomskim uspjehom, riješili i tu kvadraturu kruga. Da su postigli ono što nije uspjelo nikom drugom u krugu tranzicijskih zemalja i pronašli neki čudotvorni model kojim su izbjegli obje strašne posljedice privatizacije: masovno uništavanje često najvrednijih poduzeća i golemu nezaposlenost, koju je to izazvalo.

Sve druge popratne posljedice tranzicije postoje i u Kini, kao i u svim drugim sličnim zemljama, od korupcije i bezakonja do velikih socijalnih razlika. Ali ništa se od toga ne pripisuje privatizaciji, a ni jednog jedinog od tisuća kineskih (dolarskih) milijardera ne optužuje se za privatizacijsku pljačku. Jesu li se oni, usprkos svoj bezobzirnosti i pohlepi koju su inače pokazali, samo u privatizaciji ponašali kao časne sestre?

Vlasnička boja mačke

Nisu! Privatizacijske pljačke u Kini nije bilo iz jednostavnog razloga što nije bilo ni privatizacije. Točnije, širom su otvorena vrata privatnoj inicijativi i privatnom vlasništvu, ali postojeća su poduzeća ostala državna. Kinezi su, naime, dobro shvatili ono što je kod nas, na primjer, uzalud dokazivao pokojni dr. Branko Horvat: da u kapitalističkoj privredi presudnu ulogu ima tržište, a ne oblik vlasništva. Odnosno, da je svaka tvrtka dobra ako dobro posluje na tržištu, bez obzira na to tko joj je vlasnik. Tvorac kineske tranzicije Deng Xiaoping rekao bi da nije važno koje je (vlasničke) boje mačka, ako (u tržišnoj konkurenciji) lovi miševe.

Tek nedavno postao je izostanak privatizacije u Kini hit tema i među zapadnim analitičarima. Pritom se pokazuje da su svi krvavi ispod kože, pa i da suvremeni neoliberalizam nije nimalo liberalan, kad osjeti da je njegova koža u pitanju. Kao što je u socijalizmu (sovjetskom, ali i našem, “samoupravnom”) privatno vlasništvo bilo nešto što se jednostavno nije smjelo dozvoliti, tako i za neoliberale svi oblici vlasništva, osim privatnog, spadaju u đavolska posla. Po njima, kapitalizam dozvoljava samo jedan oblik vlasništva. Odnosno, sve što nije privatno zapravo je neka vrsta prijevare. Pa su tako i Kinezi samo obukli kapitalističko ruho, ali se sami nisu promijenili. Kod njih i dalje vladaju partija i država, pa je i njihova navodna tranzicija zapravo samo državni kapitalizam. A čim je tako, on mora biti osuđen na propast. Štoviše, ta je propast već počela, što se dokazuje prognozom da će se ovogodišnji kineski privredni rast smanjiti s preko deset posto (koliko iznosi već duže od dvadeset godina) na “samo” 7,5 posto. Zar toliki rast već odavno nije nedosanjani san svih zemalja koje se smatraju bastionima neoliberalizma? I zašto se upravo iz tih zemalja počela širiti kriza koja trese najveći dio svijeta? Ideološki zaslijepljeni neoliberalni teoretičari o tome ne žele ni razgovarati. Za njih su sve to samo privremene i prolazne teškoće. A dugoročno, sve što nije privatno, vodi u pakao.

Stara sintagma, novi sadržaj

Zanimljivo je da je sintagma “državni kapitalizam”, kojom su pritom definirali kinesku praksu, zapravo izvučena iz naftalina. Polovicom prošlog stoljeća, u vrijeme sukoba Tita i Staljina, odnosno jugoslavenske partije sa sovjetskom (i njenim trabantima), jugoslavenski su teoretičari tim istim riječima ocjenjivali stanje u SSSR-u. I onda, kao i sada, radilo se o vrlo teškoj optužbi, pri čemu postoji i zabavna razlika. Sada ona označava skretanje s puta koji vodi u kapitalizam. Prije pola stoljeća, bila je to optužba za izdaju socijalističkih ideala.

Tadašnji je kriterij bio tzv. najamni odnos. Jugoslavija je počela razvijati samoupravljanje u kojem su radnici (točnije, svi koji žive od svog rada) trebali zamijeniti kapitaliste. Oni, dakle, ne bi više bili najamni radnici kod nekog gazde. U SSSR-u, međutim, kapitaliste je zamijenila država, pa su radnici i dalje bili u najamnom odnosu. Dok se u SSSR-u riječ “država” izgovarala sa strahopoštovanjem, u Jugoslaviji se smatralo da ona mora postupno odumrijeti i da je trebaju zamijeniti razni oblici samouprave. Veliki je brat zato proširio optužnicu na anarhizam i trockizam… Ali na kraju, taj je proces zaustavila domaća, a ne sovjetska politička birokracija, pa ga se danas smatra utopijom. Naravno, ako je definicija utopije da je ona sve što se nije ostvarilo, s čime se, između ostalih, ne bi složio znameniti filozof Herbert Marcuse.

Ispod nanosa pijeska koji je od tada nataložilo vrijeme, teoretičari neoliberalizma su, dakle, izvukli staru sintagmu i dali joj novi, sasvim suprotni sadržaj. Nekad je ona korištena u borbi protiv najamnog odnosa, dok se danas najamni odnos podrazumijeva. Sada su neprijatelji svi oni koji ne vjeruju da je sreća samo u privatnom vlasništvu.

Ipak, samo je jedan pravi razlog zbog kojeg se upravo Kina našla na udaru optužbi. To je njen ekonomski uspjeh, koji suprotna strana teško podnosi. U proteklih četvrt stoljeća cijeli je svjetski financijski sustav – od Washingtonskog sporazuma do MMF-a, Svjetske banke, pa i Europske unije – prilagođen interesima krupnog kapitala. Tranzicijskim je zemljama uspješno nametnut model totalne privatizacije, koji se ne ograničava samo na privredu. Privatno mora postati sve na čemu se može zaraditi, od mirovinskog sustava do zatvora. A onda su Kinezi sve to doveli u pitanje, što je postalo posebno bolno u trenutku kad je tzv. zapadni svijet počeo tonuti u recesiju. Zato je trebalo čim prije pronaći uvjerljivo objašnjenje, po kome je sve to samo privremeno. Kinezi su uveli državni a ne pravi kapitalizam, što znači da će uskoro propasti. Štoviše, već propadaju, jer im je rast “samo 7,5 posto”. Nasuprot tome, oni koji se drže preporuke da sve treba privatizirati, moraju doći na zelenu granu. To im je upisano u zvijezdama i neoliberalnim dogmama.

Evropski primjeri

Pritom se, naravno, ne postavlja pitanje zašto to što vrijedi za Kinu, ne vrijedi i za Europu? Na Starom se kontinentu, naime, već odavno natječe nekoliko oblika vlasništva, kojima je tržište jedini sudac. Doduše, i u Europi se pod neoliberalnim pritiskom mnogo toga mijenja, ali u Francuskoj je, na primjer, Peugeot-Citroen privatna tvrtka, a Renault i dalje državna. Državna je i najveća europska aviokompanija, Air France, kao i znatan dio bankarstva. Prijeti li, zato, slom francuske ekonomije? Deutsche Telekom, koji je u navodnoj privatizaciji kupio najveću (i tada jedinu) hrvatsku telefonsku tvrtku, vlasništvo je njemačke države, isto kao i Volkswagen i mnoge banke. Njemačka vlada je nedavno velikom financijskom injekcijom izvukla iz nevolja Opel, uz ultimatum premijerke Angele Merkel da ne smije zatvarati tvornice u Njemačkoj. Zato se, na primjer, Opel više ne proizvodi u Belgiji. Ali zar i to nije ista ekonomija i ista država, odnosno Europska unija? Na papiru jeste. U životu – malo morgen. Čiji je, zapravo, Opel i tko njime upravlja? Ili, jedan od naših ekonomista nije vjerovao da je skoro 80 posto austrijske prerađivačke industrije u državnom vlasništvu. Zato je tražio i dobio potvrdu – u veleposlanstvu.

U Italiji, prema nekim podacima, oko 30 posto privrede nalazi se u zadružnom vlasništvu. Tvrtka iz Bolonje, na primjer, kojoj su najvažniji proizvod keramičke pločice, vlasništvo je zaposlenih. Riječ je o specifičnom dioničarstvu i o dionicama kojima se ne trguje, čak ni unutar tvrtke. Nakon određenog vremena provedenog u tvrtki zaposlenici ih dobivaju besplatno, svaki po jednu, i one im daju pravo da sudjeluju u podjeli dobiti, upravljanju i izboru direktora. Kad odlaze u mirovinu ili napuštaju tvrtku, ona od njih otkupljuje njihovu dionicu (što je oblik otpremnine) i dodjeljuju je drugom zaposleniku.

Danas jedva da ima smisla razmišljati što bi se desilo da je i kod nas primijenjen kineski model. Tadašnja neoliberalna plima ponijela nas je u drugom smjeru, da bi nas konačno izbacila u plitke prljave vode i mizeriju.