Važnost sekularizma danas

U pozivu na beogradski skup “Religija – sekularizam – laicizam” u prvoj rečenici stoji: “Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu.”

Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.

Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas, ni za pojedine vjernike ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale nezavisno i nisu imale nikakvih kontakata i sve ukazuje da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje. Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezana, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evoluciono uvjetovanih oblika ponašanja. Nusprodukt zvuči malo pežorativno, ali u ovom slučaju nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evoluciono uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.

Evolucija moralnih načela

Slično je i s moralom i moralnim zakonima. Nalazimo ih u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti.

Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme i pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda da vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan. To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja i varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, promoviraju onakvo ponašanje pojedinca kako bi on htio da se drugi ponašaju prema njemu i ograničava slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca. Na primjer, Kant to sažima u kategoričkom imperativu – treba se ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje.

Evolucija moralnih načela kroz duži vremenski period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori, na primjer, iz Starog zavjeta, po današnjim kriterijima bili bi krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno, i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje daleko su ispred njegovog vremena, poput rečenice: “Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka”, koja je u suprotnosti s moralom Starog zavjeta; danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu tog vremena.

Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja milijuna heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom.

To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kuda može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći, razvoj je komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva, da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća.

Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je laicizam koji propovijeda toleranciju, dakle ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje, put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija? To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkompatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno, nije stilska figura, nego bezbroj puta potvrđena činjenica.

Zločini u ime religije

Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz historiju, nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šiiti. Fanatični kršćani napadaju, pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje. Ali ne moramo ići geografski tako daleko, većina direktnih počinioca ratnih zločina na ovim prostorima nosili su križeve oko vrata i odlazili u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine, također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu crkvu.

Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića.

Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?

(Ovaj članak je izlaganje s okruglog stola “Religija – sekularizam – laicizam”, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. ožujka 2012.)