Divovski promašaj

Bez obzira na to što se hrvatska vlada maksimalno služi osebujnim trikom zamjene teza, valja primijetiti činjenicu da je samoborski proizvođač vijčane robe Div izabran za budućeg vlasnika Brodosplita isključivo zato što je u posljednjem krugu natječaja ostao jedinim kandidatom. To je, doduše, teško previdjeti: nakon dugotrajne suzdržanosti, javni odnos vlasti prema kupcu splitskog škvera, inače po simboličkoj cijeni, odjednom je postao upadljivo topao i blagonaklon.

Na isti način, brodogradilište Kraljevica nije poslano u stečaj – faktički, likvidaciju – zato što je najgore u branši, nego zato što je po mnogočemu najprikladnije za demonstrativno vješanje o najviši jarbol. Relativno je maleno, u blizini mu je veliki 3. maj, pa se njegovo zatvaranje u neposrednoj usporedbi čini manje bolnim. A poslužit će kao presedan kad vladi ustreba pogasiti još dva-tri škvera.

Pretjerivanja i prijava

Ali, vratimo se Divu, on je budućnost. Čak i ako ta budućnost potraje jako kratko, ispunit će određenu svrhu kakve-takve odgode, čiji smisao možemo uočiti u širem kontekstu. Čak se i uz tragično jalove hrvatske sindikalne središnjice, naime, nemoguće bez socijalnih nemira odreći gotovo svih državnih brodogradilišta u isti mah, pored čitave niske raznih drugih poduzeća koja također iščekuju Strašni sud.

Istina je pritom kako Div zaista raspolaže nekim pozitivnim rezultatima, koje se posljednjih dana gura u prvi plan. Prvo, riječ je o proizvođaču, ugroženoj vrsti koja već godinama u Hrvatskoj predstavlja malne bizarni raritet. To se poduzeće okrupnjava godinama; oživjelo je kninski Tvik, potom otkupilo tvornicu vijčane robe u Svrljigu, u Srbiji. Zauzelo je veliki komad nekadašnjeg jugo-tržišta, s predstavništvima u četiri novonastale države, a širi se i na zapad.

Pronašli smo dokument prema kojem su vlasnici Diva, troje članova obitelji Debeljak, na čelu s direktorom Tomislavom Debeljakom, lani podijelili preko 25 milijuna kuna dobiti za prethodnu godinu. S druge strane, ostali dostupni nam papiri otkrivaju kako grupacija sa sjedištem u Samoboru ipak ne zapošljava 1.000 radnika, kao što se u nedavnom otvorenom pismu pohvalila svojim budućim zaposlenicima u Splitu. Službeni podaci za 2010. godinu navode, sa sastavnicama u svim državama, oko 600 zaposlenih, a neslužbeno se govori o maksimalnom ukupnom broju od oko 750 radnika u ovom trenu. Da je Div u međuvremenu, tokom 2011. godine, uposlio novih 400 ljudi, pak, ne bi taj pothvat ostao nezamijećen i ne bi ga trebalo posebno dokazivati. Ovako, još uvijek se utemeljenima čine optužbe kako Debeljak u svojim nastupima, kad govori o uspjesima pri zapošljavanju, gadno pretjeruje.

Ipak, ni samoj spomenutoj najnižoj cifri ne bismo prigovorili – nije to malo – da na internetskoj stranici Radio Knina, Hrvatske radiotelevizije, nismo pronašli vijest od 2. studenog prošle godine, da kninska policija podnosi kaznenu prijavu protiv Tomislava Debeljaka i kninske podružnice Diva, a zbog zloupotrebe ovlasti u gospodarskom poslovanju i krivotvorenja službenih isprava. Konkretno, riječ je o falsificiranju putnih i drugih naloga, te djelomičnom isplaćivanju radnika kroz neoporezive putne ili terenske dodatke. Time je Debeljak oštetio državu za više od tri milijuna kuna, mada će on sam izjaviti za Radio Knin kako je riječ o podmetanju i sl. Ipak, dva dana uoči izlaska ovog broja “Novosti”, u javnosti se oglasio možda i ključni policijski informator, bivši glavni menadžer Divove kninske podružnice Branko Veljančić. Točnije, njegova pisma Nezavisnom sindikatu Brodosplit objavio je sam taj sindikat na svom portalu, s u njima se dade pročitati baš mnogošto.

Plaća na crno

Veljančić je, prema tim pismima, u potpunosti shvatio o čemu se radi tek kad je pokušao dići bankovni kredit i ustanovio da mu pola plaće, deset od 20 tisuća, Div isplaćuje na crno, pod stimulaciju, bez doprinosa i poreza. Momentalno je dao otkaz, kaže, uviđajući kako nije sve zlo u masovnoj pojavi fiktivnih putnih naloga zbog kojih se i sam već morao odazivati Poreznoj upravi. Obratio se zatim Državnom odvjetništvu, a daljnji je ishod poznat.

Div sustižu i druga nepotvrđena sumnjičenja, poput onog da njegovi radnici neredovito primaju dohodak, ili da puno vremena troše prepakirajući jeftine šarafe iz Kine. To donekle upućuje na moguće objašnjenje misterije s brojem njegovih zaposlenika, a koje je također neslužbeno u opticaju. Branko Veljančić govori o manjim, povremeno egzistirajućim firmama koje Debeljak otvara kako bi zameo trag stanovitim transakcijama novca i prometu svojim ili drugim proizvodima. Sličnu namjenu neki izvori pripisuju tim firmama kad je posrijedi prometovanje ljudima, tretiranim poput robe u poslu zavaravanja države oko broja zaposlenih. Div ih navodno zapošljava na određeno vrijeme, zatim otpušta i ponovno zapošljava, da bi potonji čin nekako zabilježio kao rast. U te svrhe, uz potrebu zadržavanja poduzeća manjim, radi zadržavanja prava na izvjesne državne poticaje, navodno je osnovan i drugi kninski proizvođač vijaka, PTC Krka.

Bilo da se bavi prepakiranjem vijaka ili ljudi, međutim, Tomislavu Debeljaku isplati se figurirati kao državni strateški partner, jer ta funkcija provjereno spašava od kaznenog progona. Osim toga, država će budućem vlasniku Brodosplita osigurati pomoć od oko milijardu i pol kuna, zacijelo i bankovna jamstva preko natječajno prihvatljive mjere, bez obzira na to što spomenuti sindikat zahtijeva da se vlada prvo isprsi argumentacijom po kojoj Div zadovoljava uvjete natječaja.

Jer, to još nitko nije vidio, a razne pojedinosti indiciraju da vjerodostojne argumentacije – nema. Kad u tom svjetlu promatramo Debeljakove izjave u npr. posljednjem “Globusu”, o tajnim patentima i 50 novih projekata kojima će podići Brodosplit na noge, u kombinaciji s po 100 Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu prije spavanja (pažnja: ovo posljednje nije šala!), dolazimo do zaključka da uopće nema veze kakav je kupac Div. Važno je da se trži, odmah i bilo kako.

Bez iskustva

Stoga se Brodosplit izručuje industrijalcu koji nema nikakvo iskustvo u proizvodnji plovila, osim onoga u svojim frapantnim vizijama. Pritom se radi o brodogradnji kao najkompleksnijoj industriji, nipošto samo u Hrvatskoj. A što se tiče napose Hrvatske, u pitanju je najveći i najžilaviji izvoznik, a takvima baš ne raspolažemo u izobilju.

Pa, razmotrimo na ovim stranicama još jednom, ukratko, povijest bolesti. Država uporno nije željela prepustiti brodogradilišta na upravljanje osobama koje bi se nametnule stručnošću i osvjedočenim zalaganjem za javni interes, nego je tamo namještala stranačke pomazanike. Tako je postupala – i to svaka vlast kroz dva protekla desetljeća – i s drugim državnim i javnim poduzećima.

U svima njima, osim Uljanika kao izuzetka, korupcija je nesmetano cvala do enormnih razmjera, a privatni kooperanti su iznosili sav mogući profit i državi ostavljali gubitke i dugove. Na dičnoj hrvatskoj brodogradnji, baš kao i na cestogradnji, recimo, obogatio se mnogi dotadašnji mali obrtnik. I sad, uvjeravaju nas, ništa logičnije se ne da smisliti doli prepuštanja brodogradnje takvim nekim brižnim privatnicima, jer je država, vele, više nego očito – najgori gazda.

Na jednako logično pitanje, zašto se ne bi makar sad škverovi povjerili struci, odnosno samim njihovim radnicima, zagovornici privatizacije unisono odgovaraju kako država više nema prostora za novo zaduživanje i novi poslovni rizik. Za radnike ne, za privatnog kupca da. Ipak, premijer Zoran Milanović najavio je novu turu pregovora s Europskom unijom, koja inzistira na svršetku ove priče, kako bi se iznašlo neko rješenje za 3. maj te Brodotrogir.

Da bismo shvatili s kojih pozicija će Milanović tom zgodom pohoditi Bruxelles, prisjetimo se njegovih prigovora otprije neki dan, povodom gašenja Kraljevice, a na račun posrnule brodogradnje. Škverovi su, govori on, ugrađivali previše uvoznih dijelova. Baš kao da su škverovi krivi za temeljito uništenje gotovo kompletnog ostatka hrvatske industrije i svega onog što se ugrađuje u brod, od metala, plastike, drva, gume i tekstila.

Tako zatvaramo krug i dolazimo do temeljne zamjene teza u hrvatskoj ekonomskoj politici. Nema što više Milanović pregovarati s Europskom unijom, dok i on i ona poriču odgovornost elite za uništavanje proizvodnje i samim tim radničkih pozicija, u korist globaliziranog krupnog kapitala te financijaškog i trgovačkog biznisa. A privatizacija ama baš svega je njima cilj, nikakva posljedica niti gruba neminovnost.

Sindikat Brodosplita nitko ništa ne pita

Na margini objavljenih zaključaka o sudbini Brodosplita i Kraljevice, ostao je specifičan odnos državne vlasti i njezinih istomišljenika, ili barem servisera, prema radničkim predstavnicima. U slučaju danas najeksponiranijeg, splitskog škvera, naime, radi se o Nezavisnom sindikatu Brodosplita. Njegovo je vodstvo, na čelu s predsjednikom Zvonkom Šegvićem, odmah po objavi službene vijesti iskazalo žestoko neslaganje s vladinim rješenjem.

U prvom javnom nastupu nakon toga, ponašanje tzv. prvog potpredsjednika vlade Radimira Čačića, koji gotovo samostalno odlučuje o brodogradilištima, kao i o većem dijelu ostatka hrvatske privrede, svelo se na dosad neviđenu ignoranciju. Pred iznenađenom voditeljicom HTV-ova Dnevnika plus, Čačić tako samo što nije zapitao kako to da taj sindikat još uvijek postoji, ako ga on više uopće ne primjećuje, niti ga je uzeo u obzir kroz finalizaciju pregovora s kupcem.

No, time i tako inauguriranoj novoj taktici posvemašnjeg nedoživljavanja iole samosvojnih sindikata i sindikalista, u velikoj mjeri pridružili su se mediji. HTV je u svojim informativnim emisijama odmah dao napadno više prostora Sindikatu metalaca Hrvatske, koji je prihvatio vladino rješenje, u strahu da Brodosplit ne prođe kao Kraljevica. Upalo nam je u oko da su također manipulirali podrškom ne spominjući kako NSB okuplja preko dvije trećine sindikalno organiziranog radništva Brodosplita, a SMH tek jednu petinu.

Standardno, još gori je bio “Jutarnji list”, čiji glavni urednik Mladen Pleše osobno predvodi križarski boj kontra radništva. U komentaru od prošle subote, Šegvića i njegove kolege optužio je za bahatost i ucjenjivačko ponašanje, te “dugotrajan parazitski život” kao uzrok “deformiranog načina razmišljanja i djelovanja”, dok suzdržanu reakciju kraljevičkih radnika Pleše vidi kao idealan poticaj za aktualnu vladinu politiku.