Stižu klonovi
Iako u posljednje vrijeme gotovo da nema vijesti o novim uspjesima u kloniranju, postavlja se pitanje do kuda su došli eksperimenti započeti prije petnaestak godina. Sve što je vezano uz kloniranje uvijek je pratila izuzetna tajnovitost. Za ovcu Dolly doznali smo tek kada je bila stara sedam mjeseci. Isto tako, znanstvenici Instituta za staničnu tehnologiju iz Massachusettsa objavili su čak s tri godine zadrške, bilo je to davne 1998., kako su uspjeli stanice jednog od svojih doktora ubaciti u jajašce krave. Ljudski gen se aktivirao i jajašce se počelo dijeliti. Zamislite kako je na kraju izgledao rezultat takvog eksperimenta! Nadobudni znanstvenici, barem tako tvrde, ipak su uništili jajašce u fazi kada je imalo 32 stanice.
S tom viješću, koja je izazvala opće zgražanje, nastupio je svojevrsni embargo za javnost. Znanstvenici su se uplašili da će im biti skresane financije za postojeće projekte i povukli su se u konspiraciju. Nitko više nije spreman otvoreno govoriti o onome što trenutno radi. Slična situacija je i danas, tako da možemo samo nagađati što se sve dešava u tajnosti laboratorija.
Kloniranje ljudi od samih početaka izaziva ogromnu pažnju. Suvremena tehnologija kojom raspolažu znanstvenici sasvim je dovoljna da se uzme nekoliko stanica nekog modernog Einsteina i stvori na stotine kloniranih beba koje će imati potpuno identične gene. Naravno, baš kao i kod jednojajčanih blizanaca, klonovi će se međusobno razlikovati, imat će različite identitete i duše. Zamislite samo s kakvim će oduševljenjem neki budući diktatori dočekati mogućnost kloniranja. Sjetite se i stare priče o superiornoj rasi koja je trebala osvojiti svijet. S obzirom na ono što nam se eventualno sprema, Orwell i Huxley uistinu su bili početnici.
Kloniranje mrtvih osoba moguće je gotovo bez ikakvih problema. Potrebno je samo osigurati njihove žive stanice prije ili neposredno poslije smrti i nakon toga ih održavati ili zamrznuti. Na taj način će roditelji biti u stanju “reproducirati” karbonsku kopiju djeteta koje im je tragično preminulo. Postoji i druga mogućnost. Jedan od razloga zašto ljudi financiraju projekte kloniranja su tzv. rezervni dijelovi. Naime, kada se jednom embrio duplicira, bit će vrlo lako jedan primjerak zalediti i sačuvati za budućnost. Ukoliko dijete tijekom života dobije neku tešku bolest, poput leukemije, tada će majka moći u sebe primiti rezervni embrio i nakon nekoliko mjeseci svojem djetetu osigurati po život važne tjelesne supstance ili organe. Javna je tajna da se abortirani fetusi već danas koriste u tu svrhu, no na ovaj bi način pribavljeni “materijal” bio identičan onom originalnom.
Nalazimo se pred vrlo ozbiljnim iskušenjem, jer genetska tehnologija ima moć da nas izliječi i promijeni, ali i uništi. Budući da smo kao ljudi u stanju mijenjati život na Zemlji, bilo bi jako korisno da dobro promislimo kakav budući svijet želimo. Vrijeme polako ističe i uskoro nećemo biti u mogućnosti da ispravimo učinjene pogreške. A u slučaju kloniranja ljudi posljedice mogu biti katastrofalne. Jasno je da bi bilo pogrešno prekrižiti sva postignuća moderne znanosti i vratiti se u srednji vijek, ali nužno je strože zakonski regulirati kontrolu onoga što znanstvenici rade u svojim laboratorijima.
Postojeći trend genetskog modificiranja biljaka unošenjem ljudskih gena nezadrživo će se proširiti i na životinje. Spajanje majmuna i čovjeka više nije nikakav problem. Kako ćemo tretirati eventualne humanoidne majmune? Koja će oni prava imati i hoće li im se pružiti prilika za religijsko spasenje? Sjetimo se starih biblijskih priča o velikom potopu. Kao najvažniji razlog navedeno je spolno miješanje Božjih sinova i ljudskih žena. Nisu li i tada bili stvoreni opasni mutanti koje je trebalo na svaki način iskorijeniti? Zar je moguće da se danas nalazimo pred istim katastrofalnim previdima?