Zadarska crkva pod Italijom

Grad Zadar i danas je, 65 godina od završetka Drugog svjetskog rata i pripajanja Hrvatskoj, pod svojevrsnom okupacijom. Ovaj put ne fašističke Italije, već Vatikana. Iako izraz “okupacija” valja shvatiti više metaforički, činjenica je da je Katolička crkva u Zadru još uvijek izuzeta iz matice zemlje. Naime, Zadarska nadbiskupija, apsolutno jedina u Hrvatskoj, pod izravnom je nadležnošću Svete Stolice, a ne neke od postojećih hrvatskih crkvenih pokrajina, odnosno metropolija. Inače, metropolije su hijerarhijski više instance od nadbiskupija pa su, dakle, biskupi i nadbiskupi izravno potčinjeni metropolitu. U Zadru i tamošnjoj nadbiskupiji, međutim, nije tako. Svi tamošnji nadbiskupi, od svršetka Prvog svjetskog rata do danas, odgovaraju izravno papama.

Pod takav je “kolonijalni” status zadarska crkva potpala još 1920. godine kada su tadašnja Kraljevina SHS i Kraljevina Italija, rješavajući sporna teritorijalna pitanja, potpisale Rapalski ugovor. Njime je, uz brojne druge hrvatske krajeve, Zadar pripojen Italiji, koja je vodila neskrivenu ekspanzionističku politiku prema tom gradu. Ta politika je do potpunog izražaja došla dvije godine kasnije uspinjanjem Musolinija na vlast.

 Trumbićev ustupak u pregovorima

– Tim je ugovorom delegacija Kraljevine SHS, na čelu s Antom Trumbićem, Zadar i četiri susjedne župe, nažalost, doslovno poklonila Italiji, koja nikada nije zaboravila Dalmaciju. Jedan od uvjeta da Italija uopće potpiše Rapalski ugovor bio je domoći se Zadra koji je bio svojevrsna odskočna daska za daljnje širenje po Dalmaciji i istočnoj obali Jadrana. To je bilo veliko finale rješavanja cjelokupnog jadranskog pitanja. Naša delegacija očito nije bila dorasla talijanskoj diplomaciji. Sve do tada imao je Zadar status metropolije i bio je crkveno središte čitave Dalmacije. No, od tada je sve krenulo nizbrdo i do današnjih je dana pitanje Zadarske nadbiskupije ostalo neriješeno. Mijenjale su se države, mijenjale su se političke okolnosti, ali taj je problem i dalje otvoren – pojasnio je mons. u miru i crkveni povjesničar Eduard Peričić.

Bilo je prije početka Drugog svjetskog rata postavljeno pitanje uređenja Crkve u Jugoslaviji, pa je predložena obnova Ninske biskupije kao svojevrsne nasljednice Zadarske metropolije. Zadar je poslije rata vraćen Hrvatskoj i 1948. je odlučeno da se ponovno osnuje nadbiskupija. Osnovane su tri metropolije, u Zagrebu, Rijeci i, umjesto u Zadru, ona u Splitu, dok za Zadar nije nađeno pravo rješenje. Preciznije, odlukom pape Pavla Šestog Zadarska je nadbiskupija ostala izvan okvira svih hrvatskih metropolija i izravno je podvrgnuta Svetoj Stolici. Zadar je tako izgubio višestoljetnu crkvenu moć u Hrvatskoj, naročito u Dalmaciji. Snagu je uspješno gradio još od 1154. godine kada je nadbiskupija i osnovana.

– Nakon Drugog svjetskog rata Vatikan očito nije smatrao prikladnim ukinuti nadbiskupiju, a kamoli osnovati metropoliju, pa je ona osnovana u Splitu – kaže Peričić. Dodaje kako je 1983. godine Vatikan donio Novi crkveni zakonik kojim je propisano da ne smiju postojati biskupije i nadbiskupije izuzete iz metropolija. Ali, ni tada status Zadra nije promijenjen. Prema Peričiću, i taj je zakonik prilično nedorečen i nije ponudio konačno rješenje ovog problema.   

Vatikan se ne želi izravno miješati

– Nesumnjivo, ovakva situacija nipošto nije dobra ni za Zadar ni za Hrvatsku, ni crkveno, ni povijesno, ni državnički. Zbog toga se pokušava naći neko sretnije rješenje, ali eto, do danas se u tome nije uspjelo. Ne znam zašto, a posebno stoga što je u međuvremenu osnovana Đakovačka metropolija. Naime, uvjet za osnivanje nove metropolije, čime bi to pitanje bilo potpuno riješeno, jest ujedinjenje jedne nadbiskupije s nekom susjednom, a u Đakovu je to elegantno učinjeno spajanjem tamošnje nadbiskupije s dijelom Zagrebačke metropolije – kaže Peričić.

I nedavno preminuli zadarski nadbiskup Ivan Prenđa bio je svjestan neodrživosti situacije, pa je u više navrata i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, u kojoj je Zadarska nadbiskupija punopravni član, i papi Benediktu Šesnaestom sugerirao osnivanje metropolije u Zadru, smatrajući da je “Zadarska nadbiskupija izvan redovitih struktura Crkve u Hrvatskoj…”, te da se struktura i organizacija Crkve u Hrvatskoj ne mogu dovršiti dok god se ne riješi pitanje Zadra. Osnivanjem Đakovačke metropolije, ali ne i one u Zadru, HBK je Prenđu potpuno ignorirao, a Papino je mišljenje ostalo nepoznanica.

– Jasno je da Vatikan pokušava izbjeći izravno miješanje u ovaj problem i ostavlja taj vrući krumpir domaćoj Crkvi, koja sve to može brzo riješiti. Recimo, papa Vojtila u svom je mandatu osnovao čak pet metropolija u Poljskoj, ali kod nas to kao da nije moguće. Čini mi se da je i ovdje na sceni ta poznata hrvatska podjela koja nije mimoišla ni crkveni vrh. Jasno da kao povjesničar nisam zadovoljan sadašnjim statusom, jer branim tisućljetnu opstojnost Zadra kao grada i crkvenog središta, a vidim da već gotovo stotinu godina vladaju neka popustljivost, nebriga i neodlučnost da se to riješi – poručio je Peričić dodavši kako je to, između ostalog, i državno pitanje.

Silni ugovori, ali bez Zadra

Hrvatska je unazad 20 godina s Vatikanom potpisala mnogo međusobnih ugovora, uglavnom onih kojima se Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj vraća imovina, no status Zadarske nadbiskupije u njima nije spominjan.

Ulazimo u EU kao asocijaciju u kojoj se granice brišu, a Zadarska je nadbiskupija praktički unutar granica Vatikana, smatra Peričić, uvjeren da bi rješenjem tog problema splasnule i aspiracije Italije prema Zadru i Dalmaciji, koje u glavama velikog broja talijanskih političara i danas postoje.

Zadarski povjesničar i umirovljeni redovni profesor novije hrvatske i svjetske povijesti Stijepo Obad također smatra da je riječ o vrlo osjetljivom pitanju.

– Ovakav položaj nadbiskupije jednostavno bode oči i nužno ga je riješiti. To treba učiniti Crkva, no desetljećima se ne događa ništa – kaže Obad.

Podsjeća da su potpisivanjem Rapalskog ugovora velike sile, u prvom redu Francuska i Velika Britanija, odigrale prljavu ulogu – prisilile su Italiju da prijeđe na stranu sila Antante obećavši joj prethodno, tajnim ugovorom u Londonu, Istru, Kvarnerske otoke, Lastovo, Palagružu i Zadar. Sve do tada Zadar je bio glavni grad Dalmacije, sjedište nadbiskupije, imao je prvu pučku školu, prvu visokoškolsku ustanovu, prvi list na hrvatskom jeziku, čuvenu bogosloviju…

Šutnja zadarskih pravoslavnih uglednika

I dok u Zadru katolici, iako ih vrlo malo to uopće zna, vjerski pripadaju drugoj državi, Svetoj Stolici, pravoslavaca u njemu gotovo da više i nema. Zbunjujuće i alarmantno zazvonio je podatak što ga je javno iznio zadarski paroh Petar Jovanović, da prošle godine u zadarskoj pravoslavnoj crkvi Svetog Ilije nije vjenčao nijedan par, a krstio je svega petero djece, unatoč činjenici da samo u gradu Zadru živi više od tri tisuće Srba, a u zaleđu daleko više.

Želeći dobiti komentar te poražavajuće činjenice obratili smo se parohu Jovanoviću, koji je odbio takvu mogućnost, baš kao i dalmatinski episkop. Strah od reakcije sredine, koji tako neskriveno izražavaju zadarski pravoslavni uglednici, sasvim je izvjesno ključni razlog izostanka zadarskog pravoslavnog življa iz njihove crkve u Zadru.

Beogradski sociolog religije Mirko Đorđević kaže da taj fenomen nije mjerljiv sociološkim metodama i da se o razlozima može tek nagađati.

– Jedna je mogućnost da je riječ o asimilaciji stanovništva, a druga da je sve plod pritisaka hrvatske države i Katoličke crkve, ali to isključujem jer za takve teške optužbe nemam dokaza. S druge strane, moramo znati da su katolicizam i pravoslavlje dvije konfesije jedne te iste vjere, pa eto, neki pravoslavci, vjerojatno iz praktičnih razloga, odlučuju sklopiti brak u katoličkoj crkvi jer su im, pretpostavljam, supruge katolkinje. Ipak, mislim da ste u pravu kada zaključujete da je u velikoj mjeri riječ i o autopritisku samih pravoslavaca koji žive u sredinama poput zadarske. Znate, mnogima je došlo do svijesti da protivljenje državi, čemu smo svjedočili početkom devedesetih, nije donijelo ništa dobra, upravo obrnuto, pa joj se sada na takav način priklanjaju, izbjegavajući moguće neugodnosti – kaže Đorđević.