Profitirali Sarkozy i desnica

Sedmerostruko ubojstvo koje je počinio 23-godišnji Francuz alžirskog porijekla Mohamed Merah zaoštrilo je ionako izrazito antiimigrantsku retoriku u toj zemlji uoči predsjedničkih izbora zakazanih za 22. travnja.

Svi ubijeni bili su pripadnici manjina; u napadima u Toulouseu i obližnjem Montaubanu ubijena su tri vojnika u civilu, od kojih su dvojica bila sjevernoafričkog porijekla a jedan crnac, dok su u trećem napadu ispred židovske škole u Toulouseu ubijeni 30-godišnji rabin, njegovo dvoje djece i kći ravnatelja škole. Zbog toga se u početku nagađalo da su za zločine odgovorni neonacisti, no kada su nakon 30-satne opsade francuski specijalci ubili Meraha u stanu u koji se zabarikadirao naoružan automatskim oružjem, pronađena je kamera kojom je snimio ubojstva i sebe kako govori “Bog je velik!” i “Vi ubijate moju braću, a ja ubijam vas”. Rekao je i da želi osvetiti palestinsku djecu i da prosvjeduje protiv francuskih vojnih intervencija u inozemstvu i zabrane nošenja muslimanske marame u javnosti.

Tip “domaćeg terorista”

U zemlji je odmah opasnost od terorizma podignuta na najvišu razinu, što vlastima omogućava legitimiranje građana bez povoda, zaustavljanje i pretresanje vozila. Iako je objavljeno da je Merah boravio u kampovima za obuku militanata u Afganistanu i Pakistanu, a sam je ustvrdio povezanost s Al-Kaidom, stručnjaci tvrde da se radi o tipu “domaćih terorista” koji imaju vrlo malo religijskog obrazovanja, ali su podložni radikalizaciji ukoliko im je život obilježen nezaposlenošću, rasizmom, razočarenjem i kriminalom.

Iako je predsjednička kampanja do pogreba žrtava obustavljena, većina predsjedničkih kandidata nastojala je politički profitirati iz ovih događaja. Centristički kandidat Francois Bayrou iščuđavao se nad količinom oružja koje je Merah kod sebe imao, a predsjednica stranke krajnje desnice Front National (FN) Marine Le Pen vladu predsjednika Nicolasa Sarkozyja optužila je da nije napravila dovoljno u borbi protiv “zelenog fašizma”. Glavni Sarkozyjev rival, predsjednik Socijalističke stranke Francois Hollande, nije se istrčavao s kritikama, ali su ga iz predsjednikovog UMP-a ipak napali da zloupotrebljava tragediju jer se pojavljivao na pogrebnim ceremonijama. Sarkozy se, pak, odmah ubacio u ulogu zaštitnika Republike, pa je opće mišljenje da mu je ovaj povratak na temu nacionalne sigurnosti jedina šansa da mišljenje javnosti preokrene u svoju korist.

Sarkozyjeva popularnost već je dvije godine u konstantnom padu, a istraživanja provedena prije zločina pokazivala su da je razlika između njega i Hollandea oko 20 posto. No nakon ubojstava ta se razlika smanjila na osam posto, pa bi sada Sarkozy u prvom krugu izbora dobio 30 posto glasova, a Hollande 28, dok bi u drugom krugu ipak pobijedio socijalistički kandidat. S obzirom na to da se podrška FN-u kreće oko 15 posto, Sarkozy će do kraja kampanje vjerojatno raditi ono što je radio i do sada – boriti se za glasove krajnje desnice, kojih ima oko četiri milijuna. Štoviše, prije ovih zločina istraživanja su pokazala da 40 posto Francuza smatra da je prisustvo muslimana prijetnja nacionalnom identitetu, a čak 70 posto njih da se islam “prebrzo širi”, pa je politička retorika Sarkozyja i Marine Le Pen i ranije bila antiimigrantska i antimuslimanska, a sada je dodatno zaoštrena.

Tzv. halal skandal

Iako Francusku muče gospodarski problemi i velika nezaposlenost, kandidati desnice više su se posvetili licitiranju tko će više ograničiti useljavanje, pa je Sarkozy obećao 50-postotno smanjenje, a Marine Le Pen čak 90-postotno. Sarkozy je još jednom otvorio debatu o “nacionalnom identitetu” i obećao da će Francuska “izaći iz Schengenske zone ukoliko opuštene države ne pooštre kontrole svojih granica”. Marine Le Pen na Korzici je, pak, rekla da “diktatura manjina” pokušava “nametnuti svoje sadržaje u školske udžbenike” i obećala ukidanje socijalne pomoći za strance.

Tijekom veljače njih su dvoje izazvali i takozvani halal skandal, nakon što je objavljeno da trgovci mesom životinja zaklanih po muslimanskom običaju viškove prodaju regularnim trgovačkim lancima. Sarkozy je prvo pokušao ugušiti skandal minoriziranjem podataka o konzumaciji takvoga mesa, no kada se ispostavilo da je ono zaista završavalo u želucima nemuslimana, pridružio se predsjednici FN-a. Ona je uložila formalne žalbe za varanje potrošača i okrutnost prema životinjama, dodavši da je muslimanski ritual klanja životinja bez prethodnog uspavljivanja “barbarski” i “širi bakterije”. Rekla je i da će se, ukoliko se ostvari predizborni plan socijalističkog kandidata Hollandea da se strancima dozvoli glasanje na lokalnim izborima, “halal meso posluživati u školama”. Sarkozy se odmah nadovezao da je problem s mesom “pitanje broj jedan u Francuskoj”, a premijer Francois Fillon sugerirao da bi se muslimani trebali odreći te “prakse predaka”.

Sarkozy je obećao i uvođenje novih pravila naturalizacije, te najavio da će zabraniti ulazak u zemlju radikalnim imamima pozvanima na kongres koji idućeg mjeseca organizira Unija francuskih islamskih organizacija. Iako se procjenjuje da su te mjere neprovedive, najavio je i kazneni progon onih koji “posjećuju web stranice koje pozivaju na nasilje i mržnju”, kao i onih koji “odlaze u inozemstvo da bi sudjelovali u ideološkoj indoktrinaciji”.

Prokušani recept

Sarkozyjevo udvaranje biračima krajnje desnice njegov je prokušani recept koji mu se ranije uvijek isplatio. Nakon što je još 1993. godine inaugurirao svoj imidž “alfa mužjaka”, kada je kao gradonačelnik grada Neuilly-sur-Seine osobno razriješio talačku krizu u tamošnjoj školi, nacionalna sigurnost ostala je njegova dominantna tema i dok je bio ministar unutarnjih poslova, kao i tijekom predsjedničkog mandata koji su obilježila tromjesečna debata o nacionalnom identitetu, povezivanje imigracije i kriminala u kontroverznom govoru u Grenobleu, deportacije Roma u ljeto 2010. te zabrana nošenja muslimanske marame na javnim mjestima prošle godine. U nekima od tih poteza iz Socijalističke stranke mu se nisu suprotstavljali, pa je tadašnja njezina predsjednica Segolene Royal podržala zabranu nošenja burke, iako ne iz nacionalističkih, već iz sekularističkih razloga.

Sarkozyjev mandat obilježilo je i posvemašnje ignoriranje problema zapuštenih imigrantskih predgrađa, a čak ni višetjedni neredi koji su se u ljeto 2005. tamo događali nisu ga doveli dalje od rasističkih prijetnji represijom. S druge strane, Sarkozy je pomalo uspavanu vanjsku politiku Francuske militarizirao, ne samo ponovnim pristupanjem Francuske NATO savezu, već i aktivnim sudjelovanjem u okupaciji Afganistana, smjeni režima u Libiji i otvorenim pretenzijama da se isto učini i u Iranu i Siriji. Zbog toga je teško očekivati da će Sarkozy, ukoliko ostane francuski predsjednik, postupiti po uzoru na bivšeg premijera Španjolske Josea Zapatera, koji je došao na vlast ubrzo nakon terorističkog napada u Madridu i odmah povukao španjolske vojnike iz Iraka.

Najveća židovska i muslimanska manjina u Europi

Ubojstva u Toulouseu otvorila su i temu antisemitizma, pa je Rachael Levy u on-line magazinu “Slate” napisao da je “gotovo vjerska posvećenost” Francuza sekularizmu uzrok “latentnog rasizma i antisemitizma”. U Francuskoj žive najveća židovska i muslimanska manjina u Europi, a budući da država o tome ne vodi statistike, pretpostavlja se da ih ima 600.000 odnosno pet milijuna. Levy navodi da je prvo istraživanje o kolaboracionističkom Vichyjevom režimu provedeno tek 1970-ih, i to od strane AmerikancaRoberta Paxtona koji je zaključio da su najviše hapšenja i deportacija organizirali upravo etnički Francuzi. Piše i kako je predsjednik Jacques Chirac tek 1995. priznao da je željeznička kompanija SNCF sudjelovala u deportacijama Židova, dok je prva službena isprika stigla tek prošle godine. Magazin “Der Spiegel” objavio je, pak, reportažu iz Tel Aviva u kojoj stoji da u Izrael svake godine emigrira oko 2.000 Židova iz Francuske, da ih tamo ukupno ima oko 100.000 i da oni čine čak trećinu kupaca “drugog doma” u Izraelu. U knjizi o Francuskim Židovima član Knesseta Daniel Ben Simon napisao je da oni “strepe od dana kada će muslimani postati odlučujući faktor u domaćoj politici”.