Izgubljeni u “distanci”

Osnovni problem bilo kakve javne polemike o Damiru Avdiću svodi se, barem iz moje perspektive, na činjenicu da se ona bavi Damirom Avdićem. Ne vidim dovoljno razloga da se njegovom umjetničkom opusu posvećuje kontinuirana medijska pozornost; ipak, evidentno je da spominjanje tog opusa na dijelu lijeve intelektualne scene redovito rezultira ekstenzivnim raspravama. Oni koji o Avdićevom angažmanu sude povoljnije vidjet će možda baš u takvim učincima potvrdu njegove umjetničke “autentičnosti”; čini mi se, nasuprot tome, da medijska figura tuzlanskoga pankera i samozvanog “neposrednog komentatora društva” ipak prvenstveno funkcionira kao pop-kulturni simptom razmimoilaženja u artikulacijama nekih političkih i ideoloških problema na ljevici. Avdić mi je stoga zanimljiv samo na toj, simptomskoj razini, i samo zbog nje biram odgovoriti na tekst Igora Lasića “Zapeli u doslovnom čitanju umjetnosti” iz prošloga broja “Novosti”, a kojim je on reagirao na ranije kritike Avdića što smo ih napisali sarajevski novinar Vuk Bačanović i ja.

Drugi razlog za pisanje ovoga teksta Lasićev je konstruktivan i utemeljen ulazak u polemiku; već i takav pristup javnoj razmjeni mišljenja zaslužuje barem pokušaj jednako odmjerene reakcije. Treći razlog, konačno, sastoji se u tome što se s većinom Lasićevih stavova, usprkos njegovoj pažljivoj argumentaciji, ne mogu složiti.

“Umjetnička autonomija”

Kada nam pripisuje reduktivno čitanje pjesme “Katalonija Sparta Galicija”, u kojoj likovi Katalonca Rodriga i Atenjanina Konstantina nostalgično prizivaju predrecesijsko doba navodnoga nerada i neiscrpnih kredita, pa “Merkelici staroj” poručuju da “neće natrag u fabrike”, Lasić Bačanovićevu i moju interpretaciju Avdićeve perpetuacije ideologema o lijenim Grcima i Španjolcima rekonstruira ovako: “Rodrigo i Konstantin su Španjolac i Grk; Rodrigo i Konstantin su lijeni (i ne samo to). Prema tome, svi Španjolci i Grci su lijeni (i ne samo to).”

U Bačanovićevo ime ne namjeravam govoriti – uostalom, čini mi se da se naši pristupi dosta razlikuju – ali u vlastitom tekstu ni uz najbolju volju ne mogu pronaći svođenje funkcioniranja ideologije na banalnu formalnologičku pogrešku. Ideologija, uostalom, niti ne operira (barem ne primarno) na razini logike, pa nema nikakva smisla braniti Avdića implicitnom tvrdnjom da su njegovi likovi “nepoopćive” individue: najdalje dokle možemo doći slijedeći takav stav potpuno je dezideologiziranje svake umjetnosti koja ne barata eksplicitnim ideološkim tvrdnjama. Pustimo li sada po strani činjenicu da se Avdićeva pjesma ne zove “Rodrigo i Konstantin”, nego “Katalonija Sparta Galicija”, čime paratekstualno signalizira kolektivističku identifikaciju likova, ostaje nam više nego dovoljno tekstualnih i kontekstualnih konotacija da bismo u Rodrigu i Konstantinu bez problema locirali sjecišta brojnih ideoloških silnica. Uostalom, kao što je to konstatirao još Mihail Bahtin, svaki je jezični iskaz istodobno i ideološki iskaz i sasvim je opravdano tako ga tretirati: Lasićeva tvrdnja da Avdić “ne spekulira iznad politike i ideologije (…) ali se služi drugim jezikom, kao što drugim jezikom pričaju mit ili san” ne mijenja pritom na stvari i predstavlja, čini se, samo polovičan pokušaj da se sačuva Avdićeva deklarativna političnost i ideologičnost, a da ga se istodobno spasi od ideološkoga i političkoga čitanja. Zaključak prema kojem pjesnik uspijeva zadržati poziciju “formalno nesvrstanog opservatora” koja mu omogućuje da “zadrži distancu nužnu za potpuniji uvid” logičan je sljedeći korak: uza sve prethodne ograde, opet smo se, dakle, našli u sferi “umjetničke autonomije”. Ne bih rekao da nasuprot takvoj interpretaciji stoji moje “doslovno čitanje umjetnosti”: radije, pokušaj dosljednog shvaćanja ideologije. Koja ne poznaje prečace prema “formalnoj nesvrstanosti” ili “distanci”, osim u formi sljepila za ideološke uvjete bilo kojeg iskaza.

Ako gubimo senzibilitet za pervazivnost ideoloških mehanizama, nužno završavamo u brzopoteznim esencijalizacijama. Čini mi se da se nešto slično dogodilo Lasiću – ne zbog toga što za nešto više ne bi bio sposoban, jer već godinama demonstrira iznimno visoku razinu novinarske analitičnosti, nego stoga što se Avdićeva pozicija drukčije naprosto ne može braniti. Pod pogrešnom pretpostavkom da je raskrstio s mojim, recimo to tako, “nasilnim učitavanjima” ideoloških značenja u Avdićeve tekstove, Lasić nudi drukčiju perspektivu pozivajući se na Avdićevu izjavu da “pravi antiglobalisti znaju da nisam protiv njih”. Nasuprot “pravim” antiglobalistima stoje onda oni koji su “patvoreni, neiskreni”, a linija koja ih dijeli prolazi pritom isključivo terenom moralizacije: oni prvi su se protiv sistema globalne dominacije kapitala bunili i prije nego što im se ukazalo recesijsko naličje kapitalizma, ovi drugi tek nakon što su izgubili nekadašnje privilegije.

Neproduktivno moraliziranje

Na razini političke rasprave koja mi se čini relevantnom, međutim, takva moraliziranja nisu osobito produktivna. Politička borba uvijek proizlazi iz konkretnih historijsko-materijalnih okolnosti i njima je uvjetovana: ismijavanje navodnoga cinizma brojnih današnjih angažiranih ljevičara, taj Avdiću toliko drag trop, u ovom slučaju počiva na fantazmi ahistorijskoga vakuuma unutar kojega bi se onda trebale pokazati “ispravnost” ili “neiskrenost” političkih uvjerenja španjolskih ili grčkih pobunjenika. Takva razina političkoga govora – bio on zaštićen aurom umjetnosti, “paramitskim” jezikom ili bilo kojim drugim uzaludnim pokušajem čuvanja od ideološke kritike – ostaje, bojim se, daleko od mogućnosti suvislog zahvaćanja aktualnih društvenih procesa.

Ostavljajući, zbog nedostatka prostora, po strani ostale akcente Lasićeva teksta, na mjestu na kojem se Avdić razilazi od suvislije društvene kritike odjavljujem se iz ove polemike, bez obzira na eventualne buduće reakcije: ne stoga što bih ih unaprijed omalovažavao, naravno, nego zbog dojma da samom Avdiću naposljetku niti ne mogu uputiti prigovor koji on već nije uputio sam sebi. Naime, sintagma “neposredni komentator društva”, kojom ga opisuje službena web-stranica, u potpunosti je točna: komentari koje nudi daleko su od bilo kakva kritičkog posredovanja uvriježene slike aktualne socijalne zbilje i utoliko politički posve nezanimljivi, osim kao simptom konfuzne pseudokritičke pozicije onih koji uzaludno traže distancu “formalne nesvrstanosti”.