Kako mogu da ne žalim za zbilja nezavisnom Jugoslavijom?

Za Darka Suvina moglo bi se reći da ponovno nije stranac u vlastitoj kući. I to je dobra vijest. Jer, ovaj ugledni znanstvenik, dobrovoljni migrant iz Zagreba sada davne 1967. godine, do umirovljenja 1999. predavač engleske i komparativne književnosti na Univerzitetu McGill u kanadskom Montrealu, a sada stanovnik grada Lucca u talijanskoj Toskani, stekao je svjetsko priznanje i prepoznatljivost svojim studijama o njemačkom dramatičaru Bertoltu Brechtu i znanstvenoj fantastici. Njegova najutjecajnija knjiga “Metamorphoses of Science Fiction” (1979) sada se prevodi i na hrvatski jezik. U Beogradu mu je nedavno objavljen izbor članaka iz domaćih časopisa, pod nazivom “Naučna fantastika, spoznaja, sloboda”, a prije toga u Zagrebu knjiga filozofskih eseja “Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa”. Knjigu je posvetio svojim najbližima ubijenim u Auschwitzu i Jasenovcu, te poginulim u partizanima. Zagrebački časopis “Gordogan” počeo mu je objavljivati uspomene pod nazivom “Memoari jednog skojevca”.

Tekstovima prisutan, fizički blizu, no ipak u Italiji, rado se odazvao ovom razgovoru putem elektronske pošte, koji smo započeli nastavljajući se na naslov i razmatranja iz knjige “Gdje smo? Kuda idemo?” iz 2006. godine.

Diktatura banaka i armija

Danas se ni o ratovima ni o “kapitalizmu katastrofe” ne govori toliko koliko o krizi. Diskurs krize kapitalizma, bilo cikličke ili terminalne, naravno nije nov. Što jest novo u zadnjoj krizi?

– Kriza je razotkrila da sva službena ekonomika ne počiva ni na kakvoj sustavnoj spoznaji nego na religioznoj dogmi Nevidljive Ruke Tržišta koja će sve urediti. Drugo i osnovno: njeno je suzbijanje sasvim krivo postavljeno, tj. kao puko spašavanje banaka (i to nekih najvećih, stotine manjih hrpimice bivaju progutane od velikih!). Te su banke shvatile da su “prevelike da ih se pusti propasti” pa sad veselo nastavljaju s praksom koja je dovela do krize, ne otplativši uopće veći dio dugova koje još na papiru imaju. Ali s jednom razlikom: mnogo ih je manje briga za “realnu ekonomiju” tj. nefinancijsku proizvodnju srednjeg i malog (a ponegdje i krupnog) razmjera, a uopće ih nije briga za potrošače. Dakle, daju vrlo malo ili nikako zajmove takvim tvrtkama i porodicama.

Nezaposlenost je, kako u SAD tako i u Evropi, ogromna i stalno raste. Službeno se nezaposlenost u ta dva područja cijeni na 37 miliona osoba, što bi s porodicama dalo već negdje oko 120 miliona; no kritičari primjećuju da su sve statistike manipulirane kako bi isključile osobe koje nisu registrirane da traže posao, ilegalce itd., tako da sve te brojke valja povećati do jedne polovine. Metropolitanski kapitalizam bio bi dakle stvorio negdje oko 180 miliona nezbrinutih osoba u svom srcu – ne samo na Jugu ili Istoku. A kako će se ekonomija popraviti ako se ne poveća zaposlenost, proizvodnja a time i dohodak radnih ljudi da bi mogli kupovati što trebaju za život, od jela do stana? To nitko na vlasti ne pita, svi ti vajni specijalisti koju su krizu 2008. i prouzročili. Jedina masovna proizvodnja za koju država danas daje mnogo para jest, npr. u SAD, ona vojna. Hoće li to suzbiti krizu, ma i na račun ostale tri četvrtine svijeta koji se može otpisati ili suzbiti silom? Sumnjam, vrlo sumnjam.

Kako će se onda kriza “razriješiti”?

– Osnovni učinak krize bit će dakle da će sve manje bogatih postajati sve bogatiji, a sve više siromašnih sve siromašniji. Propadat će srednje klase i srednje države (u Evropi Grčka, Portugal, Irska itd., te velika većina njih između Praga i Moskve). Nalazimo se u oku uragana koji se zove (recimo) turbokapitalizam. Optimisti ga zovu slomom kapitalizma, a pesimisti početkom novog barbarstva koje želi da spoji totalnu kontrolu fašizma s građanskim parlamentarizmom kao zaglupljivanjem masa preko efikasnih propagandnih aparata ispiranja mozgova (televizija, masovni gledalački sportovi, gdje ustreba nacionalizam itd.). Ja smatram da i jedni i drugi imaju pravo. Kako je išlo od 1970-ih do danas, dakle diktatura banaka i armija uz potporu država, dalje ne ide. Prošlo je zlatno doba Države Blagostanja ili kejnzijanizma, koje je bilo zauzdalo banke ali nikako armije jer se ekonomija neophodnim dijelom temeljila na vojnim izdacima (kao i danas: ratovanje i ratna pljačka kao izvor profita je konstanta kapitalizma od venecijanskog arsenala i londonske burze od pred pola tisućljeća). Povratak na tu Državu također ne ide, otpori su preveliki, te i Obamin četvrt-kejnzijanizam izgleda mrtvorođen.

Faktori sloma ljevice

Potaknuti ratovima u post-Jugoslaviji, ali i američkim odgovorom na terorističke napade od 11. rujna, napisali ste kako kapitalizam danas treba, hoće i znači rat e da bi “normalno” funkcionirao. Mislite li još uvijek da smo u stogodišnjem ratu koji je počeo 1911. godine?

– Pax americana je očigledno propao jer je neophodnim dijelom počivao na strahu od, ustvari nepostojećeg, komunizma. Bez te prijetnje ni Evropa ni Azija nisu više poslušne, držao ih je samo strah od financijskih i vojnih represalija SAD-a. Ono prvo je nakon 2008. otpalo, a ono drugo sve manje pali, vojna sila nije uspjela smiriti Irak (mada jeste uspjela otvoriti petrolejska polja zapadnoj eksploataciji), a još manje će uspjeti da smiri Afganistan. Varijante su dakle: novo dvovlađe SAD-Kina, a bilo bi i trovlađe à la Orwellova “1984” da projekt Evrope nije ovako bijedno potonuo u vlast banaka i policije bez ikakve, ma i prividne, demokracije; ili pak, pogotovo ako dođe do nuklearnog ratovanja ili širokog ekološkog sloma, raspad na regionalna patrijarhalno-šovinistička grupiranja većeg ili manjeg razmjera (dakle smrt turizma). Mislim li još uvijek da smo u stogodišnjem ratu, koji je počeo 1911. godine? Da, mislim, samo sam eto opet bio nepopravljivi optimist: bit će dulji no 100 godina…

Situacija se još do prije nekoliko desetljeća nije činila tako beznadnom?

– Postojala je dakako, od Lenjinove revolucije 1917. i oduševljenja koje je ona izazvala u dobrom dijelu razvlaštenih i ugnjetenih narodnih masa, sve do negdje 1956. (Mađarska) ili 1968. (Čehoslovačka), i lijeva alternativa, naime prava demokracija odozdo, s punom kontrolom organiziranog naroda nad svim sredstvima proizvodnje i financiranja. To bi značilo i kraj ratovanja (mada nikako i kraj društvenih napetosti ili trvenja, to su gluposti). Slom te alternative, koju je Bloch nazivao konkretnom utopijom, prouzrokovala su ugrubo dva faktora. Prvo i najvažnije, ona se sama kompromitirala svojatanjem komunističkih i sličnih partija na vlasti da ne samo što vode do takvog društva nego su ga uglavnom već i stvorila; to je u sve većoj korupciji i stagnaciji njihovih država bila najbolja svakodnevna propaganda za dokaz lažnosti takvog društvenog uređenja. Ja za njega tvrdim da nije nikada bilo komunističko a da je prema komunizmu ili istinskom socijalizmu vjerovatno vodilo u herojskim podvizima oslobodilačkih ratova i izgradnje razrušenih društava, recimo otprilike prvih deset do dvadeset godina, već prema uslovima konkretne zemlje. U Jugoslaviji, rekao bih intuitivno, ali valja konzultirati još neobjavljene izvore, možda prvih petnaestak godina nakon 1945. Drugi faktor sloma ljevice bila je neprekinuta i dobro organizirana opsada cijelog kapitalističkog svijeta, najefikasnije u ogromnoj utrci naoružanja, koja je otjerala SSSR u bankrot.

Što želi iskreni nacionalist

Uslijedila je obnova kulta države, u sljednica Jugoslavije ideologija državotvorstva, zajedno s novim obožavanim državnim vođama. Kako to da su te “vjekovima čekane”, “ponosne države” čim su mogle, poput poslušnih postkolonijalnih psića počele isporučivati svoj teritorij i građane globalnom kapitalu? Radi li se tu još/već uopće o narodima koji imaju svoje države i društva ili samo o nakupinama identitetskog nasilja novokomponiranih grupa i slojeva nad ostatkom obespravljenog stanovništva? A sve pod nadzorom globalnih centara moći?

– Mislim da ste napipali osnovnu proturječnost između nacionalističke ideologije i kapitalističke stvarnosti. Sigurno ima i među nacionalistima ljubitelja svog naroda, dakle konkretnih ljudi kojima se on (nacionalisti su uglavnom muški, većina žena ima prečeg posla, npr. preživjeti) osjeća srodan i odan. E sad, na čem bi takav “iskreni nacionalist” trebao prvenstveno nastojati? Da tom voljenom narodu ide dobro, počev u osnovnom fizičkom smislu: da ima dosta za iće i piće, za stan i disanje, za odjeću, zdravlje, odgoj i obrazovanje, i dodajte, dragi čitaoče, što god vi mislite da je tu bitno. Dakle, ne smije se poljoprivredu predati profitnim kompanijama koje se ne brinu za dobru hranu niti za dobrobit seljaka (bez kojih one danas u svijetu mogu); ne smije se cijelu ostalu industrijsku proizvodnju dati budzašto stranim kompanijama koje mogu lijepo otići u Kinu ako radnici traže osnovna građanska prava i poštenu plaću da mogu kupiti gore navedena dobra; ne smije se kompanijama dopustiti da zagađuju zrak tako da će naši unuci nositi plinske maske i kisik za disanje na leđima; ne smije se učenje potpuno podvesti pod njemu sasvim neprimjerenu kvantifikaciju tako da će generacije odrasti bez odgoja i sa sasvim suženim obrazovanjem. I tako dalje. Drugim riječima, ako si nacionalist moraš biti protiv “ulaska u Evropu” jer ti ona danas nalaže upravo sve to što se po tebi, ako si iskren, ne smije. Na muci se poznaju junaci: kako su se odlučili Tuđman, Račan i kompanija, te njihovi nasljednici danas? Za kapitalizam a protiv naroda. Kako ja onda mogu vjerovati da su ti vajni narodni vođe iskreni nacionalisti, da im nacionalizam nije – svjesna ili nesvjesna – maska da ušićare (razmjerno male) pare za sebe naveliko služeći stranom kapitalu? Kako mogu da ne žalim za zbilja nezavisnom Jugoslavijom?

(U sljedećem broju, u nastavku intervjua Suvin govori o etničkom čišćenju, egzodusu Srba iz Hrvatske i srpskoj autonomiji u Hrvatskoj.)