Traganje za smislom socijaldemokracije

Kada je koalicija koja je tvorila vladu Ivice Račana koncem 2003. izgubila izbore nakon odrađenog samo jednog mandata, među njenim ljudima i simpatizerima proširilo se uvjerenje da je za poraz dobrim dijelom kriva loša komunikacija s građanima. Uza sve propuste, vjerovali su da je mandat bio pretežno uspješan, pogotovo u domeni gospodarstva, no da je vlada učinila premalo da te uspjehe predstavi biračima kod kojih je prevladalo razočaranje drugim aspektima Račanove vladavine.

Ona je razočarala one koji su od nje očekivali dosljedan obračun s tekovinama tuđmanizma, na čemu je, primjerice, Stjepan Mesić dobio drugi predsjednički mandat. Široka vladajuća koalicija do kraja je ovisila o potpori nekih nacionalno i konzervativno usmjerenih stranaka, ali se i Račanov SDP, pateći od kompleksa manje nacionalne vrijednosti, bojao upustiti u otvorene sukobe s desnicom. Zbog toga je Sabor donosio zaključke poput onog o pokroviteljstvu nad Bleiburgom ili Deklaracije o Domovinskom ratu, zbog toga je sabotirana suradnja s Haaškim tribunalom, a time i približavanje Europskoj uniji, koje je počelo tek posljednje godine mandata.

Račanova koalicija razočarala je i one koji su tražili obračun s privatizacijskim profiterima i dubinsku demontažu korumpiranih državnih struktura. Umjesto toga, politikom stečajnog čišćenja nezdravog privrednog tkiva, iza koje je stajao Slavko Linić, čovjek koji je danas ponovno jedan od stupova vlade Zorana Milanovića, izgubila je i potporu sindikata s kojima je svojevremeno sklopila savez za rušenje HDZ-a.

Uklanjanje neposlušnih

No vladine mjere, koje su prvih godina dovele do eskalacije nezaposlenosti, pokazale su učinak u drugom dijelu mandata, kada je uz ostvarivanje visokog rasta BDP-a krenulo ozbiljno zapošljavanje. Nelikvidnost, koja je 1999. potpuno gušila ekonomsku aktivnost, relativno brzo je dovedena u prihvatljive okvire, znatno je smanjena siva ekonomija, pokrenuti su krupni infrastrukturni projekti i započete reforme sustava, pa je zemlja 2003. jasno bilježila povoljne ekonomske trendove, uz popravljen vanjskopolitički položaj. Kako vjeruju SDP-ovci, ta su postignuća bila stvarna, no nisu bila dovoljno prezentirana javnosti da bi mobilizirala biračko tijelo u trenutku kada se HDZ Ive Sanadera pojavio s modernom kampanjom.

Vlada Zorana Milanovića ponovno je koalicijska, no ovog puta okolnosti su znatno povoljnije, već zato što je za stabilnu parlamentarnu većinu dovoljno suglasje dvaju vodećih partnera, SDP-a i HNS-a. Poučen lošim iskustvom svojeg prethodnika, Milanović je nakon pobjede, uz još dva manja koalicijska partnera, IDS i HSU, u startu nastojao osigurati i širu parlamentarnu podršku, koju je dobio od zastupnika manjina i liste don Ivana Grubišića. Uveo je poslušnost najprije u svojim redovima, iskoristivši za to slučaj Vladimira Ferdeljija, a uklanjanje svake smetnje demonstrira marginalizacijom Zlatka Komadine, pa unutarnje jedinstvo može predstavljati snagu u odnosima s HNS-om i drugim strankama koalicije.

Druga pouka koju je, čini se, izvukao iz Račanova negativnog iskustva, odnosi se upravo na ono komuniciranje s biračima, a kakva se pažnja danas tome pridaje pokazalo se prilikom obilježavanja vladinih “sto dana”, kojem se pristupilo izrazito proaktivno. Može se doimati neobičnim što smo usporedili položaj Račanove vlade na kraju mandata s položajem Milanovićeve na početku, no stvar je u tome da je prošlog tjedna Milanovićev tim bio do te razine propagandno mobiliziran da je izgledalo kao da se izbori održavaju sutra.

“Sto dana” u hrvatskim se medijima odavno prigodno komentira, no ove je godine sumiranje učinka nove vlasti poprimilo veće dimenzije, s obzirom na to da se od nje očekuju konkretni rezultati i značajne promjene u odnosu na vladavinu kompromitiranog HDZ-a. Mediji su se naprosto utrkivali tko će prije i opsežnije analizirati početak mandata, pa su prvi prilozi krenuli znatno prije stotog dana. No Milanovićeva vlada ovog puta nije dopustila da mediji sami oblikuju sliku o njenim postignućima i da stvar ostane na njihovim ocjenama, koje su u pojedinim slučajevima bile jedva prolazne. K tome, prema istraživanjima koja su prethodila “stotom danu”, rejting vlade već drugi je mjesec zaredom zabilježio pad.

Sam Milanović, koji je po općoj ocjeni slabo prisutan u medijima i koji je nebrojeno puta izjavio da nije tu da bi brinuo o rejtinzima, dao je uoči “sto dana” intervjue u dnevnim novinama i na televiziji, a propagandnoj ofenzivi pridružili su i brojni ministri. Vlada je od prvog dana uvela komuniciranje putem društvenih mreža, a sada je to iskorišteno za organiziranje široke akcija upita građana, na koje je premijer odgovarao u direktnom prijenosu. Očigledno, ovog puta itekako im je stalo do pomnog kreiranja vlastite slike u javnosti, uključujući, posebno, i imidža premijera.

Bez rezultata

U “prvih sto dana” Kukuriku vlada se, nažalost, nije imala čime pohvaliti kada je riječ o fizičkim rezultatima. Svi ključni ekonomski pokazatelji i dalje su u padu, počevši od industrijske proizvodnje nadalje, dok je nezaposlenost, uz novi val krahiranja poduzeća, premašila brojku od 340.000. Jedini opipljivi rezultat u tom smislu zasad je zadržavanje kreditnog rejtinga – jedinog rejtinga za koji je Milanović od početka bio spreman priznati da mu je bitan – pa su osnovne poruke koje je nova vlada nastojala prenijeti građanima bile usmjerene na obećanje o budućim efektima sadašnjeg rada. Vlada se prije svega potrudila poručiti da je, za razliku od prethodne, ovo vlada koja je preuzela odgovornost za rješavanje gorućih pitanja, vlada koja poduzima, radi i donosi odluke.

U toj je priči za Milanovića rezervirano mjesto neupitnog vođe koji svakog dana presuđuje i presijeca odluke od kojih je svaka teža od one prethodne, koji koordinira vladin neumorni stroj i drži konjske snage na okupu. Njegova znatno manja, a zapravo pomno dozirana prisutnost u medijima u kontrastu je s bivšom premijerkom i ima govoriti o njegovom maksimalnom fokusu i angažmanu na rješavanju sudbine zemlje. Stoga je svaka kritika na račun njegova izostajanja iz javnosti zapravo dobrodošla za naglašavanje te poante, kojom će se umjesto skromnog premijera poslužiti njegovi najbliži suradnici.

“Javnost je u proteklih osam godina naučila da premijeri iskaču iz paštete i da su svaki dan na televiziji”, reći će u intervjuu HTV-u potpredsjednica vlade Milanka Opačić. “Zoran Milanović ne želi njegovati kult ličnosti, on želi njegovati timski rad. Zoran Milanović je u sto dana donio odluke koje dva premijera nisu uspjela donijeti punih osam godina”, nastavit će ona, pionirski spominjući ime dragog vođe u svakoj rečenici.

“Dragi vođa ne želi njegovati kult ličnosti”, nije rekla, ali na to se svode njene riječi.

Daleko od toga da je Milanoviću potreban nekakav kult, njemu je dovoljno da ga stranka bezrezervno slijedi i da njeguje njegov pozitivan imidž, a sasvim mu odgovara što neki drugi preuzimaju ulogu glavnih negativaca u javnosti. Jedini koji, kako se na prvi pogled čini, još nije izvukao pouku iz Račanova iskustva jest predsjednik HNS-a Radimir Čačić, koji je stao na čelo križarskog privatizacijskog rata, ne libeći se nazivati radnike i sindikaliste “bolešću ovog društva”. No možda je i u njegovom slučaju riječ o promišljenoj strategiji na duge staze, jer Čačić sada igra ulogu žrtve predstavljajući se glavnim nosiocem nepopularnih, ali nužnih mjera, istovremeno dajući fiksna obećanja o rokovima oporavka, koje će, dopusti li mu mađarsko pravosuđe, naplatiti u drugom dijelu mandata.

Može se očekivati da će Kukuriku vlada imati putanju sličnu onoj Račanove. Premda društvene okolnosti nisu tako kompleksne kao ondašnje, vanjsko ekonomsko okruženje je znatno nepovoljnije, zbog čega je puno teže trgnuti zemlju iz recesije. Račanu je to uspjelo već prve godine, a i Kukuriku koalicija u mjesecima prije izbora računala je da će Hrvatsku, provodeći opće unutarnje pospremanje, brzo priključiti na val europskog oporavka. Međutim, Europa je uoči izbora potonula u novu recesiju, s posljedicama na hrvatski izvoz, industriju i investicije, pa će i Milanovićeva vlada imati tešku prvu polovicu mandata, u kojoj neće biti ni ozbiljnog povećanja zapošljavanja, niti rasta plaća i standarda građana. Ako se stvari u Europi dobro poslože, ti efekti javit će se u drugom dijelu mandata.

O cijeni ručka

No Milanovićevoj vladi, pokazuje to trudom koji je uložila u prezentaciju svojih “sto dana”, stalo je da to bude jasno građanima i da se ta priča o još dubljem potonuću i odricanju prije neupitnog spasonosnog izranjanja, do kraja “iskomunicira”, kako bi amortizirala negativne reakcije građana. Ta priča za sada dobro funkcionira. Vlada je, usprkos određenom padu rejtinga, prilično bezbolno uspjela srezati rashodovnu stranu proračuna i donijeti odluku o brodogradilištima, koju je HDZ izbjegavao u predizbornoj godini, što je zaista bila krajnja neodgovornost bivše vlasti.

Te su dvije odluke bile važne za naglašavanje odgovornosti i promišljenog postupanja nove vlade. Iako je odluka o prodaji samoborskom Divu izazvala otpor sindikata u Brodosplitu, a odluka o stečaju zaprepaštenje u Kraljevici, vlada je u slučaju brodogradnje odbila ponude Danka Končara za 3. maj i Brodotrogir, što ipak govori o balansu i opreznom procesu, umjesto o mahnitoj rasprodaji. Međutim, pod preuzimanjem odgovornosti upakirane su i neke od najspornijih odluka nove vlasti, poput one o ukidanju javnih natječaja i direktnom imenovanju vodećih ljudi u javnim tvrtkama.

Mi ovdje nećemo ocjenjivati vladinih “sto dana” i domete konkretnih poteza, poput onog ukidanja povlaštenih mirovina. Puno više nego išta drugo, nova je vlada u prvih sto dana odredila smjer svojeg djelovanja. Uvodit će red u sustav, pospremati ministarstva, kontrolirati potrošnju, racionalizirati javni sektor, provoditi privatizaciju svega što ne spada u prirodni monopol, poduzimati državne investicije, poticati javno-privatno partnerstvo radi aktivnog sudjelovanja u kreiranju gospodarskog rasta itd.

Milanovićevi ministri, u to su nas u samo sto dana uspjeli uvjeriti, doista su preuzeli odgovornosti i naporno će raditi na izjednačavanju državne uprave s efikasnim menadžmentom. Račanova vlada također je gajila takve napore, pri čemu joj se iz nekog razloga – SDP-ovci vjeruju da je to bilo zbog izostanka marketinga – dogodilo da su je birači prestali percipirati kao vlast socijaldemokratskog sadržaja. Ona je popravljala brojke, ali su se mnogi svejedno osjetili prekobrojnima.

Zoran Milanović posljednjih dana pokazuje da i te posljednje pouke Račanovog iskustva u neku ruku postaje svjestan, bez obzira na to što trenutno malo tko vjeruje da će se HDZ već za četiri godine vratiti iz pepela. Vidi se da ga to brine i da se trudi pronaći sadržaj svoje socijaldemokracije. Stoga je, a da ga preko društvenih mreža nitko ništa o tome nije pitao, u odgovor na jedno pitanje iz Makedonije bez ikakva povoda umetnuo sljedeće razmišljanje:

“Mi smo progresivna vlada, vlada modernih, dakle i lijevih vrijednosti prije svega. To je moja stranka, to je SDP, mi smo stranka ljevice, a za mene je ljevica u današnjim uvjetima europske i svjetske krize jednako odgovornost, donošenje odluka, a ne ono što je nekada bio sinonim ljevice, a to je bilo redistribucija, prikupljanje poreza, bez razmišljanja o tome kako će, odnosno uz manje razmišljanja o tome kako će stvari biti stvorene. Jer na kraju sve košta. Svaki ručak ima svoju cijenu. Ali ja vjerujem da u Makedoniji ima dovoljno ljudi koji su svjesni te činjenice.”