Seciranje patrijarhalne obitelji
Književnica Vedrana Rudan poznata je kao osoba bez dlake na jeziku, a njezini tekstovi, novinski ili literarni, vrve šokantnim temama, provokativnim pitanjima i heretičnim zaključcima. Često na rubu skandala, u pravilu nervirajući i svoje prijatelje i svoje neprijatelje, ona piše i govori o stvarima od kojih drugi uglavnom okreću glavu. Tako je i s njezinim romanom “Dabogda te majka rodila”, pretočenim u kazališnu predstavu izvedenu ovih dana u Rijeci, u koprodukciji HKD Teatra i Hrvatskoga narodnog kazališta “Ivan pl. Zajc”.
Nasilje i mržnja
Predstava je puna bijesa i sočnog jezika kojim se neskriveno govori o onome što je u ovim krajevima vrlo rašireno, ali se u pravilu gura pod tepih – o patologiji patrijarhalne obitelji, pune incestuoznih odnosa i psihičkog i seksualnog nasilja: otac, težak čovjek, radi od jutra do sutra te u tišini siluje vlastite kćeri, a majka sve to ne želi vidjeti, nego šuti i utapa se u alkoholu. Trideset godina kasnije, otac živi sam kao prst, majka završava u staračkom domu, jedna kći umire od karcinoma, a druga mrzi sebe i druge i prodaje anđelčiće koji donose sreću.
Premijerna je izvedba ispraćena burnim i dugim aplauzom prepunoga gledališta, pa i taj nesvakidašnji uspjeh svjedoči o nesumnjivim vrijednostima predstave.
Vedrana Rudan spisateljica je koja širom otvorenih očiju gleda život i probleme u svoj njihovoj tragičnosti, ne želi ništa prešutjeti i to se u ovoj izvedbi intenzivno osjeća. “Dabogda te majka rodila” igra se od početka do kraja u visokom dramskom tonusu dubokog seciranja psihologije tragičnih junaka, prepoznatljivih svugdje oko nas. Porodica, ta čahura puna mračnih tajni, rastvorena je u ovoj predstavi kao utroba iz koje su ispala crijeva: crna memorija neslaganja, nasilja i mržnje postat će težak kamen koji će iznova opterećivati muževe i žene, ostarjele roditelje i odraslu djecu. Ova predstava pokazuje da otrovni porodični odnosi mogu biti puno dominantniji problem od bilo kakvih političkih ili nacionalnih trvenja, što u današnjem teatru već neko vrijeme gledamo.
Bolno do suza
Predstavu nose izvrsni riječki glumci: Edita Karađole, Nenad Šegvić, Jelena Lopatić, Marija Geml, Sabina Salamon, Andreja Blagojević, Olivera Baljak, Biljana Torić i Tanja Smoje, potpomognuti gošćom iz Splita Zojom Odak. U odličnom ansamblu, sa sijaset vrsnih minijatura, nije bilo lošeg mjesta, a Zoja Odak je iskustvom velike glumice hrabro iznijela zahtjevnu ulogu kćeri koja ne može oprostiti ni sebi ni roditeljima. Treba spomenuti i crnohumornu scenografiju Aleksandra Denića, kojom dominira uprizorenje staračkog doma Felicita “s pet zvjezdica”, u kojem se uz svilu i šljokice masno naplaćuje briga za stare i nemoćne. Ironično su intonirani i kostimi Manuele Paladin, vizualno prateći stanja junaka srednje klase koji mešetare nekretninama i hiljadama eura, iako su duhovno na rubu samoubojstva.
Redateljica predstave, gošća iz Beograda Tanja Mandić Rigonat, koja potpisuje i dramatizaciju romana i izbor glazbe, lucidno je slijedila ubitačni nerv Vedrane Rudan, kreirajući izvedbu kao spoj grotesknoga i tragičnoga, realističnoga i fantazmagoričnoga, negdje na rubu jave i ružnog sna, na što naši životi vrlo često sliče.
Rijeka je nakon dugo vremena dobila predstavu o kojoj će se s razlogom pričati: hrabru, snažnu i bolnu do suza.