Veseli me sve što je ljubav

Petra, biće koje živi. Jedna forma koja diše, postoji, istražuje, igra se – odgovor je Petre Zlonoge na pitanje koje su joj želje i ciljevi. Ova mlada filmašica i umjetnica na ovogodišnjem je Festivalu hrvatskoga animiranog filma osvojila nagradu za najbolji scenarij za svoj animirani film “Daniil Ivanoviču, slobodan si”. Za svoj prethodni film “Gregor” lani je na istom festivalu dobila nagradu za najbolji studentski rad i Rektorovu nagradu. Na ovogodišnjem natječaju HAVC-a dobila je novac za svoj prvi profesionalni autorski film.

Vaš film “Daniil Ivanoviču, slobodan si” izrazito je osoban: koliko vam je hrabrosti za njega trebalo i smatrate li da su osobne priče zanimljive široj publici?

Mislim da su jedino osobne priče zanimljive široj publici, jer kroz osobno dotičemo univerzalno. Taj je film za mene bio veliki pothvat, suočavanje s vlastitim granicama neugode i sigurnosti. Proces rada bio mi je bitniji od krajnjeg produkta. Film je na neki način artefakt procesa koji se zbivao u meni i oko mene. Radeći ga, naučila puno o procesu rada, kao i to da valja pustiti radu da se dogodi sam od sebe, što je vjerojatno najveći izazov svakome tko nešto stvara. Taj me rad naučio da je svaki novi projekt novi izazov i da mu tako treba pristupiti. Ne znam je li to hrabro ili nije, ali mi se svakako čini nužnim.

Osobno ogoljivanje

Koliko je bilo bitno da ste se i fizički razgolitili pred kamerom?

To je dobro pitanje. Prvotno to nije bilo u planu, ali kako sam idejno i sadržajno izašla “gola”, bilo je logično da do kraja idem u tome. Ako je film osoban, onda je bitno da gledatelj također i vizualno primi ono što je najosobnije od mene. To je mogla biti i neka druga osoba, no i to je bio novi izazov s kojim sam se trebala i htjela suočiti, jer je to podrazumijevalo da izlazim iz svoje sigurnosne zone svaki put kada se film bude prikazivao, što je izazov koji traje. I šuma koju sam odabrala za scenografiju dio je moga intimnoga: šuma je gola i ta je scenografija od mene također zahtijevala da joj pristupim gola.

Film govori o ljubavi. Što je za vas ljubav?

Što je za mene ljubav? Ljubav jest. Ljubav nema ime, kao što kaže film. Čini se da je jednako voljeti i pticu i drvo i čovjeka. Nema početak, nema kraj i ne možeš je zagrliti, možeš jedino dopustiti da ona tebe zagrli. Ali to nam je često najveći izazov, samo pustiti da bude. I čini mi se, svi učimo, cijeli život. Stalno i ispočetka. Veseli me to, sve to što je ljubav.

Komercijalno se bavite dizajnom. Kako spajate komercijalne i umjetničke poslove, mislite li da umjetnika ograničava komercijalna djelatnost?

S jedne strane, veliki je izazov baviti se samo umjetnošću: to je prilika da se nečemu posvetiš u potpunosti, da budeš pošten prema tome i da staviš sav ulog, sve što jesi, na jednu stvar, pa kako bude. S druge, biti materijalno osiguran miče opterećenje s onoga čime se baviš u umjetničkom smislu, pa na taj način možeš beskompromisno stvarati. Ne znam odgovor na to pitanje, i sama ga tražim. U tom sam smislu sretna jer se volim baviti i grafičkim dizajnom i animacijom, uveseljava me i jedno i drugo.

A što je s kompromisima, da li ih često radite?

Ne često, ne vjerujem u kompromise. Volim da je po mome ili po tuđem, onda znam da je bar jedna strana zadovoljna. U kompromisu nitko nije do kraja zadovoljan. Uzimam pravo da napravim po svome u emotivnom ili profesionalnom smislu ili da prepustim odluku ili kontrolu drugome. To mi se čini poštenije.

Pitanje preživljavanja

Napustili ste posao i posvetili se studiju animacije. Smatrate li to hrabrim potezom?

Kada sam napustila posao, svi su mi rekli da sam jako hrabra. To je bilo u doba kada su svi najavljivali krizu, ali napravila sam ono što je bilo neophodno za mene. Napravila sam jedino što sam mogla napraviti i to nije bila hrabrost nego nužnost. Kada je teška odluka u pitanju, onda nema dvojbe. To je bilo pitanje preživljavanja, ne u financijskom, nego u egzistencijalnom smislu riječi.

Razmišljate li o tome koji je medij najprikladniji za vaš senzibilitet?

Uvijek razmišljam o mediju i uvijek dođem do istog zaključka, a to je da medij proizlazi kao posljedica formiranja određene ideje u materijalno. Medij dolazi kao komunikacijski element i mislim da ga se tako treba tretirati. Ne treba uzeti medij a priori, treba uzeti medij koji odgovara određenoj namjeri. Nekima se priklanjam više zato što su mi bliži senzibilitetu, ali svaki put postoji određena revizija, traženje onoga koji je najprikladniji da izrazi ono što zahtijeva da bude izraženo.

Mislite li da je hrvatska animacija, sa svojom bogatom poviješću, nepravedno zapostavljena u odnosu na igrani film?

Ne bi rekla da je zapostavljena, mislim zapravo da sada doživljava novi procvat. Postoji lijepi broj kvalitetnih autora/animatora koji imaju što dati. Vrlo sam optimistična u tom smislu. Animirani film je na neki način uvijek bio u sjeni igranoga, jer je igrani rašireniji i pristupačniji široj publici, ali to ne znači da animirani nema svoje mjesto i svoju, vrlo vjernu, publiku.

U posljednje vrijeme osvajate nagrade, a osiguran je i budžet za vaš novi rad. Znači li to da vam je karijera u usponu?

Ne znam je li mi karijera u usponu, ne volim se opterećivati time ako ne moram, ali mi se sviđa da mi je sve jasnije čime se i, još više, na koji način želim baviti. Veseli me to otkrivati.