Bez velike pameti

U televizijskom obraćanju javnosti u povodu prvih stotinu dana nove vlasti, predsjednik Vlade Zoran Milanović izjavljuje: “Kada pogledamo svoj BDP i broj ljudi koji radi, mi smo dosta produktivno gospodarstvo.” U televizijskom obraćanju javnosti u povodu prvih stotinu dana nove vlasti, prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić izjavljuje: “Po produktivnosti rada na samom smo dnu. Mi smo šampioni neproduktivnosti.” Istoga dana, Slavko Linić, Mirando Mrsić ili Milanka Opačić o ovoj temi nisu, na sreću, rekli ništa; da jesu, lako je moguće da bismo dobili još poneku specifičnu, a podjednako paušalnu procjenu trenutne produktivnosti rada. Svejedno, temeljni dojam o stodnevnom intervalu uigravanja vladajućih potvrđen je vrlo upečatljivo: ako dvije najznačajnije figure Vlade o jednom od ključnih ekonomsko-političkih državnih pitanja bez ikakvih argumenata zauzimaju sasvim oprečne stavove, onda ta Vlada zbilja ne razumije ni gdje se nalazi, ni kamo želi ići, ni kako tamo namjerava stići.

Nekompetentni ministri

Raspolućena najvećim dijelom upravo između Milanovićeva “realističnog optimizma” i Čačićeva senzacionalističkog katastrofizma, Vlada u prvih stotinu dana nije uspjela poentirati čak ni na jednostavnim simboličkim gestama, namijenjenima uglavnom glancanju imidža. Odluku o ukidanju zabrane prosvjedovanja na Markovu trgu pokvarilo je javno cjenkanje oko zakonski dozvoljenog broja prosvjednika; odluku o ukidanju povlaštenih mirovina onaj sitnoračundžijski manevar kojim se Damir Kajin pridružio oporbenim, uglavnom HDZ-ovim grabežljivcima mirovinskih povlastica. Referendum o pristupanju EU-u prošao je, doduše, u skladu s očekivanjima, ali je iznimno niska izlaznost birač(ic)a pritom potvrdila teze o sve širem jazu između političkih elita i naroda koji bi one trebale predstavljati; donošenje novoga proračuna izvedeno je skoro bez kontroverzi, ali njegova relevantnost traje ionako samo do prvog rebalansa.

U kontekstu takvih polovičnih uspjeha i nedorečenih planova, medijski su komentatori – zanemarimo li uvježbanu EPH-ovu službu žurnalističko-marketinškog servisiranja trenutne vlasti – proteklih stotinjak dana radili uglavnom isto što i za vrijeme predizborne kampanje: uzaludno pokušavali protumačiti bilo kakvu obuhvatniju programsku smjernicu koalicijske politike. Niz istupa njezinih najistaknutijih eksponenata ipak im je, osobito u posljednjim danima, olakšao posao: kao što se i moglo predvidjeti, ispod retoričkih naslaga socijalne osjetljivosti pomaljaju se konture sve snažnijih neoliberalnih tendencija, usmjerenih ka rezanju javne potrošnje i promoviranju tržišnoga fundamentalizma. A ako bismo tražili zajednički nazivnik tih istupa, onda bi se on sastojao uglavnom u karikaturalnoj neinformiranosti i evidentnoj nekompetentnosti nadležnih ministara. Kada god neki od njih, naime, osjeti poriv da gestom odlučnoga državnika, spremnog provesti i najnepopularnije mjere, obavijesti javnost o budućim teškim, ali neophodnim odricanjima, političko djelovanje neizbježno preuzima formu vrlo ambicioznog sukoba sa stvarnošću.

Sjećamo se kako je, recimo, ministar prometa Zlatko Komadina neustrašivo najavio otpuštanje 5.000 radnika Hrvatskih željeznica da bi, nekoliko dana kasnije i nakon što su mu upućeniji pojasnili da je ovoga puta zbilja pretjerao, pomirljivo svoju izjavu proglasio lapsusom. Ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović, dalje, nedavno je zagovarao potpuno podređivanje visokog obrazovanja zahtjevima tržišta, pa dobrohotno naveo popis desetak “isplativih” studija; neovisni sindikat Akademska solidarnost javno ga je potom upozorio kako ne postoje baš nikakva pouzdana statistička istraživanja na kojima bi mogao temeljiti svoju šoping-listu, ali on se, zauzet novim obračunima s Vlatkom Markovićem i Zdravkom Mamićem, za razliku od Komadine, nije udostojao korigirati. Kao što se, očekivano, nije korigirao ni Čačić, koji potencijalnu prodaju Petrokemije opravdava konfabulacijama o negativnom poslovanju kutinske tvrtke, iako ona – nije teško provjeriti –samo prošle godine upisuje dobit od oko 107 milijuna kuna (umjesto planiranih pet).

Eklatantne besmislice

Promatran s druge strane fronta za obranu radničkih prava, javnoga dobra i interesa većine građana – fronta koji Vlada postupno, ali neumoljivo širi – ovaj festival faktografskih nonsensa samo na prvi pogled stvara dojam da bi rasprava s političkim protivnicima zapravo mogla biti jednostavna, jer se, očito, neće baviti ozbiljnijim argumentima pro et contra navodno spasonosne uloge slobodnoga tržišta, nego će se svesti na strpljivo ispravljanje njihovih fabulozno krivih navoda. Eklatantne besmislice i lako osporivi podaci kojima armiraju neoliberalnu propagandnu ofenzivu, međutim, nisu samo znak poražavajuće ministarske ignorancije; oni su, još i više, signal da neoliberalne tendencije u aktualnoj Vladi ne funkcioniraju na razini osviještene ideologije ili koliko-toliko razrađenoga političkog programa, nego da sasvim neobavezno proizlaze iz usvajanja neoliberalizma kao samorazumljivog, neupitnog i jedinog mogućeg okvira vođenja državne politike. “Nema tu velike pameti”, kao što voli reći Radimir Čačić.

I zbilja je nema: ondje gdje su autokastracija države i svemoćna logika tržišta pretvoreni u dogmu, činjenice ne mogu igrati značajniju ulogu. Arogancija kao stil vladanja proizlazi onda sasvim logično iz takvog, dogmatskog pristupa – bahata osornost, omalovažavanje radnika ili prizivanje Gestapa jedina su moguća kompenzacija kudikamo poželjnije, suvisle argumentacije. Samo što je arogancija vladajućih u ovom slučaju tragikomična: osmislivši svoj politički projekt kao vještinu bespogovornog ispunjavanja tržišnih zahtjeva i snishodljivog ugađanja bonitetnim agencijama, dobar dio članova Vlade gardom opasnih momaka prikriva tek potpunu političku impotenciju, nemoć da se osmisli ili poduzme bilo što što se ne bi uklopilo u spontano usvojen neoliberalni okvir zbilje. Prvih stotinu dana nije, naravno, dovoljno da se donese sud o novoj vlasti – posebno kada se njeni čelni ljudi, vidjeli smo, ne uspijevaju usuglasiti niti oko temeljnih državnih pitanja – ali naznake su sve jasnije: u iduće ćemo četiri godine, čini se, imati puno više posla sa samouvjerenim propagiranjem jednoga dokazano neuspješnog sistema nego s elementarnim obzirom prema lako provjerljivim činjenicama.