Zagreb se opet bori

U drugoj dekadi aprila, dakle između 10. u mjesecu, kada se u proustaškim krugovima slavi rođendan Nezavisne Države Hrvatske i 20. aprila, kada evropska radikalna desnica obično slavi Hitlerov rođendan, domaći su neofašisti, ogrnuti za ovu priliku u partijsko ruho Hrvatske čiste stranke prava, odlučili 13. aprila održati konferenciju pod nazivom “Važnost povezivanja nacionalista Europe”.

Prvotno, HČSP je za ovaj skup tražio i dobio podršku Matice hrvatske. Naime, ta je institucija najprije spremno ustupila svoje prostorije za održavanje konferencije na koju bi, prema prvim najavama, trebali stići i “krilnici” iz mađarskog Jobbika, njemačkog NPD-a, francuski lepenovci, bugarski, austrijski i ostali fašisti koji uspiju stići do Zagreba. Međutim, nakon što se domaća Vlada zgrozila preko Twitera i matičarima poručila da im takvo što ne namjerava financirati, Matica je reterirala i odbila gostoprimstvo pravašima.

Vlada se tvitnula

Inače, koketiranje Matice hrvatske s fašističkim idejama za nju nije nešto novo. Jednu epizodu na tu temu ispričao nam je svojedobno, sada pokojni, pjesnik Boris Maruna, ondašnji član predsjedništva te organizacije. Negdje sredinom devedesetih, glavno upravno tijelo Matice razmišljalo je o tome da se ustanovi književna nagrada koja bi nosila ime Mile Budaka. Neki članovi tog tijela u posljednji su tren taj prijedlog skinuli s dnevnog reda, pa je izbjegnuta bruka. Sve do sada, kada je aktualni predsjednik Matice Igor Zidić, povodom još jednog matičinog kratkog izleta u fašizam, javnosti priopćio da skup ipak neće biti održan u prostorijama Matice, ali je dodao da se “na razini tajništva i zainteresiranog gospodina iz HČSP-a razgovaralo o iznajmljivanju prostora, međutim Matica iznajmljuje prostor, ali nikada i nikom za političke skupove”. Prema predsjedniku Matice, dakle, skup je odbijen samo iz formalnih, a ne iz sadržajnih razloga.

Svoju lošu karmu s petkom 13. HČSP objašnjava kukavičkim odustajanjem Matice. Na tu temu predsjednik pravaša Josip Miljak kaže: “Ne mogu vjerovati da je Matica spala na takve grane da se služi lažima. Ne bi mi zvali ljude i ulagali u to da nije sve bilo dogovoreno. Ali oni su se uplašili pružiti gostoprimstvo HČSP-u.”

Drugi dio HČSP-ove fašističke ujdurme tiče se subotnjeg mimohoda pod nazivom “Za generale”. Očito je da prirodni nastavak petkovne naci-konferencije organizatori nalaze u subotnjem defileu pravaša i njihovih evropskih kamarada od Tomislavovog do Jelačićevog trga. Pritom planiraju obilježiti godinu dana od donošenja prvostupanjskih presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu.

Osim što se Vlada, kako to volimo reći u ovim novinama, malo tvitnula glede Matičinog ugošćavanja fašista, socijaldemokratska vlast, koja bi trebala braniti antifašističke vrijednosti, o svim tim događajima zapravo šuti. No zato se fronta protiv pravaških akcija stvorila na lijevom krilu građanskih inicijativa: pod nazivom “Ujedinjeni protiv fašizma”, inicijativa poziva sve građanke i građane da u subotu, 14. aprila u 11 sati dođu na Trg bana Jelačića kod Manduševca i da se suprotstave defileu pravaša.

Antifašizam kao solidarnost

Zanimljiv je taj dvadesetogodišnji muk ovdašnjih vlasti kada je fašizam u pitanju. U prvom periodu, do 2000. godine, establišment se fašizmom obilato koristio u izgradnji ovdašnje inačice frankizma. Nakon toga, uljuđeniji esdepeovci isti taj fašizam deklarativno osuđuju, ali ga zapravo svojom pasivnošću toleriraju. Sve vrhuni u današnjim mlitavim izjavama Vlade i predsjednika Ive Josipovića oko HČSP-ove fašističke čajanke na Trgu, što zapravo govori o sistemskoj slabosti institucija i mogućoj vajmarizaciji države. Odnosno, govori o tome da današnja neoliberalna država nema pravi odgovor na neofašizam, baš kao što 1933. godine tadašnje kapitalističke države nisu imale odgovor na naci-fašizam.

Demokratski i antifašistički blok koji se ad hoc formirao da se suprotstavi HČSP-u i njegovim gostima, pokazao je i da daljnja borba protiv fašizma zahtijeva neki novi konsenzus na ljevici oko definiranja karaktera proteklog rata. Po tome bi već i subotnji antifašistički skup na Trgu mogao biti jedinstven. Naime, lako je zamisliti da će fašistička povorka, kako bi se pred građanstvom i zakonom pokazala društveno prihvatljivom, u prve redove isturiti slike generala Gotovine i Markača, prvostupanjski osuđenih u Haagu, sve vjerojatno garnirano snopom hrvatskih zastava. Dakle, antifašisti će se prvi put suprotstaviti povorci koja se ikonografski neće bitno razlikovati od one koja, recimo, defilira ulicama Vukovara svakog 18. novembra. Bit će to simbolički, ali i stvarni oproštaj nove ljevice (tu ne mislimo na esdepeovsku kvazi-ljevicu i njihove prirepke) od “patriotskih igara” koje se u ovoj zemlji igraju već 22 godine. Bit će to otrežnjujuće i za širu javnost, a moguće je i da će se otvoriti kvalitetnije javne rasprave na temu proteklih ratova na Balkanu.

Jer, ako djelatni antifašizam shvatimo kao realizaciju ideje solidarnosti, sada i ovdje, onda napokon treba odustati od vertikalne solidarnosti s oficirskim kadrom, ma kojoj strani on pripadao, i izgraditi onu horizontalnu, rovovsku. To znači solidarizirati se s običnim redovima i vojacima s obje strane fronte, koje su njihove političko-vojne elite gurnule u bratoubilački rat. U tome nam, za početak, može pomoći i pacifističko evropsko iskustvo, recimo ono iz Prvog svjetskog rata, kada je pisac Romain Rolland u svom članku “Iznad svjetine” ustao protiv duhovne mržnje među nacijama, pišući usred rata i huškačke propagande o službenom neprijatelju kao o “prijatelju s onu stranu granice”. Uostalom, i Hrvatska ima antiratno iskustvo, izgrađeno zahvaljujući Antiratnoj kampanji i “Arkzinu”.

Le Pen kod Mesića

I na kraju pitanje: zašto je evropska crna internacionala odbrala Hrvatsku za mjesto svog sastanka? Pa možda zato jer u Hrvatskoj vidi ostvarenje svojih mokrih snova. Tuđmanov režim u devedesetima je od Hrvatske napravio baš onakvu zemlju kakvu bi rado posjetio i njezino ostvarenje pozdravio svaki viđeniji evropski neofašist. Naime, devedesetih je godina Hrvatska vodila rat za pripojenje tuđeg, u ovom slučaju bosansko-hercegovačkog teritorija. Nisu li ta teritorijalna presizanja manje-više identična velikomađarskom ekspanzionizmu jednog Jobbika? Sam Tuđman u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” pojavljuje se kao ozbiljan povijesni revizionist koji, među ostalim, genocid vidi kao jednu vrstu dobrodošle purifikacije za novonastajuće nacije. Posve je to u skladu s negacionizmom stranke Front National i njezinog povijesnog vođe Jean-Marie Le Pena. A kada smo već kod Le Pena, čiji sljedbenici najavljuju svoj dolazak u Zagreb, valja reći da je sam Jean-Marie već bio u Zagrebu, u maju 1991. U sklopu francuske delegacije, Le Pena tada primaju Drago Krpina i nitko drugi doli Stjepan Mesić, tada drugi čovjek zemlje.

Ipak smo napredovali: nekada su neofašiste domaći političari primali u službene audijencije, dok danas službeno mucaju o tome kako gostujući nacionalisti u programima imaju i govor mržnje što, jelte, nije zgodno i protivi se bontonu.