Stihovna centrifuga

Sanja Sagasta: “Spirale” (Algoritam, Zagreb, 2012)

Prve dvije pjesničke knjige Sanje Sagaste, “Igre ljubavi i ponosa” (1998.) i “Sapfino ogledalo” (2005.), bile su svakako zanimljive i značajne u političkom i kulturološkom smislu, kao jedni od najranijih outanih izvoda Queer literature u potonjoj i danas ne tako sklonoj nam domovini. U pogledu estetskog učinka bile su međutim prilično promašene, i u pjesničkom polju nisu ostavile zamjetan trag.

Otprilike isto ponavlja i nova pjesnikinjina knjiga. U četiri ciklusa koja, u izvrnutom redoslijedu i s “interpretacijskim” apendiksom, ponavljaju strukturu Danteove “Komedije”, ponovno se otvaraju, pogotovo s obzirom na kontekst i prilično mizerno stanje domaćeg feminizma, važna i u književnom mediju još uvijek nedovoljno apostrofirana pitanja. Ponuđeni se odgovori, ipak, uglavnom iscrpljuju na politički eutanaziranoj relaciji između mutnih predodžbi o “velikom ženskom” i apoteoze slobodne seksualnosti, a vrhunac oštrice postižu u inzistiranju na također odavno apsolviranoj, pa i – pogotovo unutar pacificirajućeg multikulturalnog diskursa – relativno široko prihvaćenoj slobodi na rodno samoodređenje i pluralitet.

Čvrsta konceptualizacija knjige te inzistiranje na naslovnom pojmu kao dominantnom interpretacijskom ključu, pogotovo uzmemo li u obzir čitav niz pjesmama rasutih, bilješkama atribuiranih citata, kao i eksplicitni dijalog s Nietzscheovim Zaratustrom i Hesseovim i onim drugim Sidartom, prizivaju i čvrsti interpretacijski okvir. Istog je, međutim, s obzirom na broj otvorenih tema, načine na koje se isprepliću te nerijetke strukturne i idejne nelogičnosti i nedosljednosti, poprilično teško uspostaviti, što – kako na klapni kaže Miloš Đurđević – ostavlja široke margine da tu strukturu po svom nahođenju preslagujemo, no također može ostaviti čitatelja zbunjenim. Središnja potraga za bogom/smislom, samoostvarenjem i lociranjem vlastitog mjesta u “velikom trajanju” odvija se nauštrb dominantne ideje kršćanskoga vremena i uporište vlastite svjetotvorbe nalazi u cirkularnosti i ideji vječnog vraćanja istog, u nelinearnom vremenu strukturiranom poput vrtloga, centrifugalne povijesne silnice, a njegova je spiralna izvedba sugerirana u knjizi i suviše izravno: izrijekom, naslovnom fotografijom, čak i naslovnim fontom unutar knjižnog bloka.

Vrlo je nezahvalno ovu knjigu čitati od početka. Otvara je, naime, možda i najslabija pjesma/ciklus u knjizi, temeljena na vještičjem imaginariju, obilježena zazivima i bajalicama, puna izlizanih motiva iskazanih na leksikaliziran ili gotovo leksikaliziran način (Crne starice / bijelih kosa / ruke suha zemlja) te sintaktičkim paralelizmima, zvukovnim ponavljanjima, nepravim rimama na kraju stihova i “ghost of meter” (Bijela stijena nokat obzora / moja žudnja sidro očaja), da bi završila začudnim zbirom new-age banalija koje valjda pretendiraju biti novom “Desideratom”.

Osjetno su uspjelije pjesme u (pod)ciklusu “Uzroci”, koje donose otuđenu uredsku svakodnevicu, slalom kroz birokratske labirinte, pa i u ciklusima koji slijede – dugim narativima “Čistilišta” te rodno fokusiranom “Paklu”, koji završava zaista suvišnom, srednjoškolskom pjesmicom o jebanju u rimovanom jedanaestercu (nevjerojatno je koliko različito uspjelo artikulirani prikazi seksa defiliraju ovom knjigom – od ekstremno banalnih i kičastih, do sasvim interesantnih). Četvrti, “postkoitalni” ciklus, neka je vrsta nepotrebnog, ovlaš sklepanog apendiksa, i u njemu je teško pronaći naznačeno interpretacijsko uporište.

“Spirale”, svakako, nisu bez dobrih stihova, pa i naramka sasvim solidnih pjesama, no ovaj vrtlog vrti se pjesnički još uvijek nedovoljno artikulirano, prebrzo.