Diluvijalni temelji čovjeka

“Bračne svađe”, film Romana Polanskog

Roman Polanski u svom je opusu često posezao za radnjama s malo likova tenzično stiješnjenih u nekom ograničenom prostoru, bila to jedrilica na jezeru (“Nož u vodi”), izolirani dvorac na obali mora (“Cul-de-sac”) ili obiteljska kuća noću za olujnog nevremena (“Djevojka i smrt”). U svim tim slučajevima pritajeno ili otvoreno nasilje bilo je povezano s erotskom napetošću, a najradikalniji su primjeri “Odvratnost” i “Stanar”, kad se problem svodi na jednog jedinog protagonista i predočenje njegove pomaknute svijesti kao prilike za osebujan komorno-onirički filmski spektakl.

Žestoka satira

Uzevši u obzir takve Polanskijeve sklonosti, bilo je pitanje vremena kad će najveći filmski kozmopolit poželjeti adaptirati neki od istovrsnih kazališnih komada Yasmine Reze, svjetski priznate francuske dramatičarke, tim prije što su ta apartno atraktivna umjetnica iransko-mađarskog-židovskih korijena i slavni apatrid poljsko-židovskog porijekla već surađivali. Naime, ona je prevela na francuski Berkoffovu adaptaciju Kafkina “Preobražaja”, koju je Polanski svojedobno postavio u kazalištu tumačeći glavnu ulogu, a osim toga, dramatičarka je u svom nedavnom redateljskom filmskom debiju “Chicas” jednu od glavnih uloga povjerila Polanskijevoj supruzi Emmanuelle Seigner.

Ipak, Polanski se nije odlučio za neki od Rezinih (eksplicitnije) erotski obilježenih komada, nego za njezino zadnje kazališno djelo “Le Dieu du carnage” iz 2006., u nas, pod naslovom “Bog masakra”, postavljeno u dvije verzije: prvu je režirala Nenni Delmestre, a drugu Franka Perković. Tu je riječ o pokušaju tolerantnog roditeljskog razrješenja problema fizičkog sukoba dvojice dječaka na pragu puberteta, no početna visoka uljuđenost s protokom vremena otkrit će se kao krhka konvencija iza koje se kriju, štono bi Krleža rekao, diluvijalni temelji čovjeka.

U Polanskijevoj izvedbi suptilan tekst Yasmine Reze (tako ga karakteriziraju oni koji su ga čitali) pretvorio se u žestoku satiru kojom dominira četvero snažnih glumaca u ulogama dvaju roditeljskih parova. Očekivano, najmanje uvjerljiva, mada još uvijek solidna, razvikana je Jodie Foster, dok Christoph Waltz i John C. Reilly predvidljivo briljiraju, a Kate Winslet, možda ljepša nego ikad, maksimalno ekspresivno koristi ipak ponešto potisnut lik koji joj je dodijeljen.

Dinamika sukoba

Promatranje Polanskijevih režijskih rješenja, u najmanju ruku, jednak je užitak kao i svjedočenje glumačkim bravurama. U skučenom prostoru srednjostaleškog građanskog stana on se snalazi kao riba u vodi, maestralno komponira kadrove, vješto koristi prozore i ogledala za širenje perspektive, nepogrešivo stavlja prave vizualne naglaske na glumce i njihove replike, a posebna je priča okvir narativa – na njegovu početku i kraju nalaze se dva duga kadra dječjeg igrališta na kojem se prvo dogodio, a onda, čini se, i izgladio incident; ta dva dokumentaristički intonirana šira kadra snimljena iz znatne udaljenosti, sa sugestijom (polu)skrivene kamere, svojom realističnošću predstavljaju dragocjen, optimalno pogođen kontrapunkt “razuzdanoj” satiričkoj, dakle stiliziranoj jezgri filma, u nas benigno nazvanog “Bračne svađe”.

Marksistička bi kritika još ponešto rekla o klasnoj uvjetovanosti sukoba predmetnih roditelja, no dinamika tog sukoba mnogo je šira (u najmanju ruku, svjedočimo i podjeli po principu trenutačne rodne solidarnosti), a naravno da je Polanski dovoljno iskusan i pametan čovjek da zna kako ključni razlozi sukoba ne leže u klasnim diobama, nego prevladavajućoj prirodi čovjeka.