Pokrajine

Nikola Kovačević iz Gornjih Kusonja ne želi iz svog ruševnog doma

Kućice draga, slobodo moja

I kada bi ga nekako uspjeli nagovoriti, pa bi pristao na čistu posteljinu, redovne obroke, struju i toplu vodu u udomiteljskim porodicama, Nikola bi već nakon nekoliko dana šmugnuo natrag u svoj skromni dom

Pokušavali su mu pomoći općinari, socijalni radnici, razni humanitarci, komšije, suseljani i mnogi ljudi dobre volje, od Voćina i Huma do Slatine i Virovitice, ali Nikola Kovačević iz Gornjih Kusonja tjera po svome – ne želi iz kuće bez struje i vode, ma koliko ona ruševna bila. Kovačević ne voli kada ga se naziva beskućnikom, iako je i sam svjestan da onih nekoliko kvadrata koje dijeli s dva psa, terijerom Rokijem i brak jazavčarkom Đinom, nije bog zna što.

Navikao na samoću

Ne pomažu ni upozorenja zamjenika načelnika Općine Voćin i predsjednika VSNM-a Virovitičko-podravske županije Igora Pavkovića da bi se ono što je ostalo od njegove kuće moglo strovaliti i ubiti ga. Jednostavno, to je njegov dom, tu se najbolje osjeća i nikakav komfor udomiteljskih porodica i domova za starije i bolesne osobe ne dolazi u obzir. I kada bi ga nekako uspjeli nagovoriti, pa bi pristao na čistu posteljinu, redovne obroke, struju i toplu vodu, Nikola bi već nakon nekoliko dana šmugnuo i vratio se svojoj svakodnevici.

– Navikao sam biti sam, nisam naučio da budem s družinom. Dobro je doći kod nekoga u familiju, ali to je ipak tuđa kuća. Ne daju mi čak ni da nacijepam drva, ne daju mi da idem kuda i kada hoću, a ja sam naučio biti među narodom. Hvala svima, ali tada se osjećam kao da sam u zatvoru – pravda Nikola svoje bjegove.

S majkom se iz Pakraca u Gornje Kusonje doselio pred rat. Pamti i točan datum useljavanja u kuću koju im je dodijelila socijalna služba – 12. ožujka 1990. godine. Preživjeli su pljačku, pucnjavu i granate, a kada je sve to utihnulo i kada se kakav-takav mir vratio u papučka sela, njegova je majka, pod nikada razjašnjenim okolnostima, ubijena na posebno okrutan način.

Nikola ne pripovijeda o tom događaju, a kada spominje majku, govori samo da je umrla. Još tada su mu htjeli naći skrbnike jer boluje od epilepsije, ali bezuspješno. Sam se snalazio, nadničario bi u sezoni poljoprivrednih radova, pomagao susjedima u raznim poslovima i bezbrižno živio do 2001. godine.

Ostala samo kuhinja

– Tada se srušio prednji, a za nekoliko godina i stražnji dio kuće, inače sagrađene 1938. godine. Ostala je samo kuhinja, koja je sada moja spavaća soba, dnevni boravak i šupa, jer u njoj čuvam i alatke i bicikl. Ložim samo kada je jako hladno, svijetlim uz svijeće, živim od 500 kuna socijalne pomoći – kaže Nikola, priznajući da se ipak pomalo boji da mu nešto ne padne na glavu.

Bio bi najsretniji kada bi mu pomogli da u dvorištu sagradi jednu sobicu. Pisao je molbe, prikupljao dokumente, nabavio papire da ne posjeduje nigdje ništa, nikakvu zemlju ili kućerak. Svako malo vraća priču na “ljubaznu gospođu Lidiju iz Zagreba”, kojoj je predao sve što je prikupio i sada čeka njezin poziv jer on, među svojim papirićima, ne može pronaći vizit-kartu koju mu je ostavila.

Goran Gazdek

Od početka godine na snazi je izmijenjeni Zakon o strancima

Stalni boravak teško ostvariv

Zbog nepreciznosti postoji mogućnost različitog tumačenja nekih zakonskih odredbi, a državni službenici imaju diskreciono pravo da odlučuju kome će dati stalni boravak

Prvog januara na snagu je stupio izmijenjeni Zakon o strancima koji propisuje mogućnost stalnog boravka u Hrvatskoj za one koji nemaju hrvatsko državljanstvo, a imali su stalno prebivalište i boravak u SR Hrvatskoj do 8. oktobra 1991. godine. Stalni boravak bez velikih administrativnih i birokratskih procedura dobili bi oni “stranci” koji se u Hrvatsku vraćaju zahvaljujući stambenom zbrinjavanju bivših nosilaca stanarskog prava ili na neki drugi način, a temeljem potvrde Regionalnog ureda za izbjeglice, povratnike i prognanike.

Novi Zakon ima dosta neprecizno definiranih odredbi, pa postoji mogućnost njihovog različitog tumačenja, a također predviđa diskreciono pravo državnih službenika da odlučuju kome će dati stalni boravak. Naime, o svemu odlučuje MUP, odnosno policijske uprave, u kojima referenti za pitanje stranaca i njihovog boravka u Hrvatskoj na različite načine tumače pojedine odredbe; čini se da na niži nivo još nisu poslani provedbeni akti.

Pritužbe oštećenih

Radi se o slučajevima kada su suprug ili supruga druge nacionalnosti i sada drugog državljanstva, premda su do pred kraj 1991. živjeli u SR Hrvatskoj. Usprkos važećem Zakonu, od nehrvatskih državljana, Srba posebno, traži se ispunjenje raznih uslova kako bi i nekoliko mjeseci imali pravo boraviti u Hrvatskoj, a da o stalnom boravku i ne govorimo.

Zato su se Vijeću srpske nacionalne manjine Karlovačke županije za pomoć obratili mnogi građani čije porodice sada žive odvojeno, čiji su muž ili žena u Srbiji ili Republici Srpskoj, a htjeli bi se vratiti u Karlovac. Vijeće se obratilo pučkom pravobraniocu, a on je pak zatražio tumačenje od MUP-a.

Prethodna HDZ-ova vlast je sa koalicionim partnerom SDSS-om bila dogovorila da će “stranci”, odnosno Srbi bez hrvatskog državljanstva, moći odmah dobiti stalan boravak, a da drugi dan nakon dobivanja stalnog boravka mogu podnijeti zahtjev za državljanstvo. No, za sada od toga ništa.

“Novosti” su više puta pisale o slučaju Tatjane Rućando, Srpkinje iz Zrenjanina čiji suprug i djeca imaju hrvatsko državljanstvo, ali ga ona na može dobiti. Tu je i slučaj akademske slikarice Ljiljane Simić, koja je do 1991. živjela u Puli, a rođena je u Srbiji. Vratila se i dobila stambeno zbrinjavanje, ali ne i stalni boravak i državljanstvo.

VSNM-u Karlovačke županije obratila se žena čiji sin, kao i ona, ima hrvatsko državljanstvo, ali suprug nema, iako je u Karlovac došao kao dijete, tu se školovao i radio sve do 1991, kada je izbjegao. Ove će godine u penziju i želi se vratiti u Karlovac, gdje je obitelj dobila stan u sklopu stambenog zbrinjavanja. Iako su se supružnici pozvali na novi Zakon o strancima, u karlovačkoj Policijskoj upravi rekli su da on najprije mora ostvariti status privremenog boravka u trajanju od pet godina, svaka se tri mjeseca prijavljivati i odjavljivati, mjesečno mora imati 1.500. kuna za izdržavanje i plaćati zdravstveno osiguranje.

“Ili smo mi u krivu kada tumačimo novi Zakon o strancima, ili djelatnici u PU karlovačkoj nisu upoznati sa novim Zakonom, ili ga namjerno krivo tumače”, piše županijski VSNM pučkom pravobraniocu.

Kompliciran postupak

Andrea Lenard, službenica za odnose s javnošću PU karlovačke, kaže da je članom 94 točkom 2 Zakona o strancima propisano da se iznimno može odobriti stalni boravak onim strancima koji su 8. oktobra 1991. imali prebivalište u Hrvatskoj, namjeravaju se stalno nastaniti u Hrvatskoj i korisnici su nekog programa stambenog zbrinjavanja.

– Za te se strance ne traži uslov iz člana 92 stav 1, a to je pet godina neprekidnog privremenog boravka u Hrvatskoj. U članu 96 stavu 2 propisano je da će se strancima iz člana 92 točke 2 odobriti stalni boravak ukoliko imaju valjanu putnu ispravu i ne predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Navedeni član ne podrazumijeva automatsko priznavanje statusa stalnog boravka, već stranac mora u policijskoj upravi ili stanici podnijeti zahtjev za odobrenje stalnog boravka, a o zahtjevu odlučuje Ministarstvo shodno članu 92 stav 2. Postupci započeti prije stupanja na snagu novog Zakona dovršit će se prema starom Zakonu – kaže Andrea Lenard.

Članom 94 Zakona, kako piše u odgovoru ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića zamjeniku pučkog pravobranioca Dejanu Paliću, utvrđeno je da uz ispunjenje samo dva uslova (posjedovanje valjane putne isprave i da stranac ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje) pravo na reguliranje stalnog boravka ima: stranac koji do podnošenja zahtjeva ima tri godine neprekidnog privremenog boravka u Hrvatskoj i najmanje deset godina izbjegličkog statusa; stranac koji je 8. oktobra 1991. imao prebivalište u Hrvatskoj i koji je korisnik programa povratka, obnove ili stambenog zbrinjavanja. Zahtjev za izdavanje stalnog boravka podnosi se na temelju člana 94 stav 1, točka 2.

Teško se oteti dojmu da državni službenici imaju previše diskrecionog prava, no vidjet će se kakva će praksa biti ubuduće. Dugo je trebalo da se dobije pravo na stambeno zbrinjavanje, a kada se to uspjelo, pojavio se drugi zakon, koji tzv. mješovite porodice dovodi u nepovoljniji položaj.

Milan Cimeša

ZVO predstavio zbornik “Hrvatsko-srpski odnosi: 20 godina nakon rata u Hrvatskoj”

Stop mitomaniji

Osječki profesor Ivan Balta smatra da je školstvo presudni faktor u izgradnji suživota i ako ono zakaže, teško je ispraviti posledice

U Zajedničkom veću opština u Vukovaru predstavljen je zbornik “Hrvatsko-srpski odnosi: 20 godina nakon rata u Hrvatskoj”, koji je nastao tokom četvrtog međunarodnog naučno-stručnog skupa održanog u avgustu prošle godine u Golubiću kod Obrovca. Knjiga, koju su izdali Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada i Udruženje za istoriju, saradnju i pomirenje iz Golubića, sadrži istraživačke radove čiji su autori naučnici iz Hrvatske i Srbije, ali i profesori sa univerziteta iz SAD-a i Nemačke.

Prema rečima profesora Ivana Balte sa Sveučilišta u Osijeku, zbornik sadrži teme koje obrađuju pitanja istorije, ekonomije, pravnih odnosa, solidarnosti, filozofska i socijalna pitanja.

– Nas 14 izlagača koji smo učestvovovali na prošlogodišnjem skupu u Golubiću, mestu gde se događao svojevrsni egzodus u devedesetim godinama prošlog veka, imali smo priliku da na licu mesta, 20 godina posle, spoznamo šta se dogodilo, koji su to uzroci, koje posledice i kako rešiti sukobe u budućnosti. Nismo izmišljali toplu vodu, vodili smo se principima kako su to rešavali drugi u svetu – rekao je dr Balta, istakavši da je najvažnije pitanje kako nastaviti suživot.

– Ni Hrvati ni Srbi nisu došli juče na ove prostore, imaju svoj suživot, imaju svoje i dobre i loše strane – podsetio je Balta, naglasivši da uvek treba izvlačiti pouku iz onih dobrih.

Ovaj osječki profesor smatra da je školstvo presudni faktor u izgradnji suživota i ako se ono zakaže, teško je ispraviti posledice.

Jedan od inicijatora ovih naučnih skupova, profesor Janko Veselinović sa Univerziteta u Novom Sadu, smatra da su hrvatsko-srpski odnosi danas u stabilnoj fazi, ali nedovoljno kvalitetni.

– Ti odnosi imaju uzlaznu i silaznu putanju. Čini mi se da su te uzlazne putanje poslednjih godina ipak značajnije i da silazne putanje ipak ne umanjuju rezultate i pozitivne pomake koji su u tim odnosima napravljeni. Međutim, ima oscilacija. Prošle godine, u vreme izbora u Hrvatskoj, bilo je dosta tenzija i to se oseti na položaju jedne i druge manjine, Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, sve loše što se dešava u međudržavnim odnosima loše se odražava na manjine – kazao je profesor Veselinović. Dodao je da postoje mnogi pozitivni primeri u odnosima dveju zemalja i dvaju naroda.

– U cilju pomirenja sa sopstvenom prošlošću, pomirenja sa samim sobom, moramo sagledati šta smo i kakvi smo, pa tek onda pogledati u tuđe dvorište i kakav je onaj drugi. Poruka ovog zbornika je uspostavljanje te moralne dimenzije kada govorimo o prošlosti, suočavanje sa samim sobom, s onim što smo pisali o nama samima, izbacivanje iz konteksta sadržaja ne samo ovog zbornika, već i iz udžbenika, iz naših naučnih monografija svega onoga što ima veze s političkim mitovima, s mržnjom prema onoj drugoj strani, što ima veze s tim da kolektivnu krivicu pronalazimo samo na drugoj strani granice, a ne vidimo ništa slično na svojoj strani, i naravno, izbacivanje svega onoga što znači veličanje sopstvene prošlosti, a umanjivanje prošlosti onih drugih – naglasio je profesor Darko Gavrilović, podsetivši na reči poljskog pesnika Tadeuša Ruževiča, koji je na pitanje o pomirenju Nemaca i Poljaka nakon Drugog svetskog rata rekao da “našu zlu krv ne smemo koristiti da bismo njome trovali našu decu”.

Dragana Bošnjak

Banijski poljoprivrednici bave se stočarskom proizvodnjom i edukacijom

Krv, znoj i uspjeh porodice Džakula

Trenutno je prisutan trend odlaska mladih, koji su tek postali punoljetni. Razlog tome je što im Banija nudi samo krv, znoj i suze, kako bi rekao Vinston Čerčil, kaže uspješni poljoprivrednik Rodoljub Džakula

U Sjeverovcu na Baniji, na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Džakula složno živi i radi cijela porodica: veterinar Rodoljub, njegova supruga ekonomistica Višnja, njihova djeca Sofija, Damjan i Miloš te Rodoljubovi roditelji Žarko i Maca, a pomaže im i dvoje radnika.

Ovaj OPG njeguje dvije djelatnosti. Proizvodni dio obuhvaća pašni sustav goveda (sustav krava – tele) sa šezdesetak krava i pomlatkom te s oko 80 teladi u tovu. Uzgajaju i crne slavonske svinje, 15 krmača i rasplodni pomladak, a imaju i 100 ovaca pasmine njemački merino-virtemberg, koje su registrirane kao matično stado i upisane u ekološki zapisnik.

Unazad nekoliko godina Džakule su OPG registrirali i za edukacijsku djelatnost, pa znanja o prirodi i gospodarstvu prenose djeci i odraslima.

Posjete mladih

– Posjećuju nas razne grupe mladih, od vrtićkih, osnovnih i srednjoškolskih, do onih s fakulteta. Imamo poseban program za djecu vrtića i osnovnih škola, koji je koncipiran pod geslom “Moj jedan dan na farmi”. U sklopu posjeta djeca dobivaju osnovne informacije o proizvodnji i mljevenju žitarica, o pečenju kruha, o mužnji krava… Neki od njih prvi put kušaju domaće svježe mlijeko i hrane domaće životinje. Upoznajemo ih i s postupkom šišanja ovaca i prerade vune, s branjem jabuka, sakupljanjem kestena i sezonskim radovima u vrtu, a učimo ih i pečenju domaćih štrudli. Što se tiče srednjoškolskih i studijskih grupa, njihove programske sadržaje organiziramo prema dogovoru, uglavnom prema nastavnom planu – kaže Rodoljub Džakula.

OPG Džakula sudjeluje i u provođenju edukacije za zanimanje stočar, kao i u provođenju tečajeva na teme zaštite na radu i umjetnog osjemenjivanja goveda i svinja.

– Provodimo periodično i tematska predavanja iz pojedinih oblasti, od zaštite zdravlja do ekološke proizvodnje. Nedavno smo na našem imanju bili domaćini županijske edukacije, pa sam održao predavanje o mogućnostima otvaranja vlastitog OPG-a, sa spojem tradicionalne i suvremene stočarske i ratarske proizvodnje, s primjerima iz prakse. Riječ je o projektu educiranja ekoloških proizvođača Sisačko-moslavačke županije, koji organizira Udruga “Izvor”, a koji se ciklično provodi po ekološkim OPG-ima kako bi polaznici stekli praksu u takvom vidu proizvodnje – govori Rodoljub Džakula, autor “Ovčarskog priručnika” koji je već doživio dva izdanja, a sada priprema knjigu o sustavu pašnog držanja goveda. Osvrnuo se i na budućnost banijskog kraja.

– Jedan ugledni profesor, boraveći na Baniji prije desetak godina, naveo je kako će cijelo to područje jednog dana biti veliko lovište, s tek ponekim aktivnim domaćinstvom. Kako vrijeme teče, teška srca zaključujem da je bio u pravu. Na ovim prostorima mogu živjeti samo ljudi koji su spremni prihvatiti sve nedaće koje nosi ovaj kraj, od onih političkih i ekonomskih do geografskih i klimatskih. Po meni, problem povratka je gotov, jer su istekli svi mogući rokovi. Ostaje još jedino mogućnost povratka nekih penzionera ili hobista, ili eventualno nekog mladog čovjeka koji je za školovanje odabrao smjer poljoprivrede ili šumarstva, a koji bi sebe vidio u cijeloj ovoj priči. No, trenutno je prisutan trend odlaska mladih, koji su tek postali punoljetni. Razlog tome je što im se ovdje nudi samo krv, znoj i suze, kako bi rekao Vinston Čerčil – objašnjava Džakula.

Slaba pomoć države

Njegovo poljoprivredno gospodarstvo opstaje već četvrtu generaciju, još od 1919. godine. Iako je u Drugom svjetskom ratu imanje bilo spaljeno do temelja, 1970. godine Rodoljubovi su roditelji nastavili sa svinjogojskom i govedarskom proizvodnjom. Ni nedavni rat nije spriječio uporne Džakule da nastave s tradicijom, pa su po povratku 1996. godine povećali dotadašnju proizvodnju i pokrenuli nove sadržaje.

Mladi i obrazovni ljudi potrebni su na tom području kako bi se nastavila proizvodnja tradicionalnih banijskih proizvoda poput kobasica, sireva, meda.

– Postoji zakonski okvir za registraciju proizvoda na OPG-u, no pitanje je kolika je volja same države da to zaživi u praksi. Budućnost nas malih poljoprivrednika upravo je u pronalaženju puta do konačnog potrošača i preskakanja posrednika. Drugo je pitanje postoji li kritična masa ljudi potrebna da provede takve projekte. Nekoć su ljudi koji su željeli plasirati svoje proizvode bili okupljeni oko tvornice “Gavrilović”. Sada su ti odnosi drugačiji, a udruživanje proizvođača i njihovo predstavljanje na tržištu nisu zaživjeli. Osim mladih privrednika za takvo što je potrebna i velika pomoć države kako bi se aktivirao ruralni prostor. Nažalost, čini mi se da ona postoji samo deklarativno – zaključuje Rodoljub Džakula.

Mirna Jasić

Uzaludni savjeti vatrogasaca na području Karlovačke županije

Požari haraju Kordunom

Najteže je bilo u Gornjem i Donjem Sjeničaku te u zaseocima Međeđaku i Utinji Vrelu. U oba Sjeničaka izgorjelo je nekoliko stotina hektara neobrađene zemlje

Brojni požari poharali su u proteklih mjesec dana Karlovačku županiju. Teško je izbrojiti koliko ih je bilo, a opožareno je ukupno više stotina hektara. U Donjoj Perjasici tako je nedavno, paleći korov, stradao čovjek star 84 godine.

Brojna upozorenja, visoke novčane kazne i prijetnja zatvorom ne dopiru do ljudi, uglavnom starijih, koji jedini žive na opustošenim područjima. Neki od njih nemaju struje, pa ne mogu čuti lokalne radio-stanice koje ih upućuju kako paliti korov. Uglavnom se radi o ljudima starijim od 80 godina, koji ne čitaju ni lokalne novine.

Posljednjih dana najteže je stanje bilo u Gornjem i Donjem Sjeničaku te u zaseocima Međeđaku i Utinji Vrelu. U oba Sjeničaka izgorjelo je nekoliko stotina hektara neobrađene zemlje. U Gornjem Sjeničaku izgorjela je i negdašnja Osnovna škola “Hasan Kikić”. Prema riječima Miroslava Radea, komandira javne vatrogasne jedinice Grada Karlovca, iz škole su uspjeli spasiti jednu staricu, beskućnicu, koja je tu stanovala, a o čemu su “Novosti” pisale prije nekih pet mjeseci.

– Dok je bilo ljudi na Kordunu, dok se svake godine obrađivala zemlja, požara nije bilo. Nakon “Oluje” više nema dovoljno ljudi, zemlja je zapuštena, korov raste. Stariji ljudi žele pripremiti parcelu za obradu, dakle spaliti korov, ali vatra im izbjegne kontroli i tako nastanu veliki požari. Iako svakodnevno upozoravamo da se korov bez kontrole ne spaljuje, čini mi se da je veći problem to što nema ljudi, pa bi država u tom smislu, omogućavajući im što lakši povratak, mogla smanjiti svoje troškove gašenja požara – kaže Rade Kosanović, načelnik Općine Krnjak i predsjednik tamošnje vatrogasne zajednice, u kojoj se broj proljetnih požara od 2010. do ove godine gotovo udvostručio.

Milan Cimeša

Predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj posjetio Beli Manastir i Dardu

Saradnja baranjskih organizacija s agencijom UN-a

U Crvenom križu Darda razgovaralo se o tekućoj problematici vezanoj uz migrante, prognanike i izbjeglice te o opštoj socijalnoj slici nakon rata na području Baranje

Terens Pajk, predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj i Kristina Benić-Belavić, članica UNHCR-ovog tima iz Siska, posjetili su početkom mjeseca Beli Manastir i Dardu. Pratio ih je Milenko Stanić, pravnik osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, čije aktivnosti financira upravo ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). U belomanastirskom Društvenom centru razgovarali su s predsjednicom Projekta građanske demokratske inicijative (P.G.D.I.) Mirelom Alagić i predsjednicom Mirovne grupe Oaza Vesnom Nedić.

UNHCR je 2008. godine sredstvima Kraljevine Belgije financirao zajednički projekt “Baranjski motivi”, kojim su P.G.D.I. i “Oaza” pokrenuli izradu baranjskih suvenira s mađarskim, hrvatskim i srpskim motivima, odnosno s motivima karakterističnim za tradiciju najbrojnijih etničkih grupa koje žive u Baranji. Predstavnik UNHCR-a zanimao se za aktivnosti kojima se P.G.D.I. i “Oaza” danas bave, kako rade, kako se financiraju, koje projekte provode, šta planiraju u budućnosti, u čijem prostoru djeluju i sl.

U Crvenom križu Darda razgovaralo se o tekućoj problematici vezanoj uz migrante, prognanike i izbjeglice, kao i o opštoj socijalnoj slici nakon rata na području Baranje. Govorilo se i o ekonomskom razvoju toga kraja te projektima koje provodi Crveni križ Darda, a koji doprinose razvoju i zajedništvu, kao što su programi Pomoć u kući starima i nemoćnima, Odgoj za humanost, Pravna i administrativna pomoć i drugima.

Crveni križ Darda, u saradnji s Hrvatskim Crvenim križem (HCK), provodi program pod pokroviteljstvom UNHCR-a i pod nazivom Pomoć u lokalnoj zajednici, koji je usmjeren na pomoć migrantima i povratnicima u integraciji u zajednicu. Taj program provodi se od 2006. godine, a Crveni križ Darda pokriva cijelo područje istočne Hrvatske.

J. Nedić

Stogodnjak (106)

13. 4. – 20. 4. 1912: Jovan Stanković, Jovo Uzelac, Branko Dakić, Stevan Pavlović, Ćiro Rakić, Jovan Dimić, Joco Ećimović… To su samo neki od brojnih Srba koji su skončali na dnu zajedno s “Titanicom”. Iako je brod potonuo u noći između 14. i 15. travnja, iz Londona su u Zagreb s nekoliko dana zakašnjenja stigle prve neslužbene obavijesti o tragičnoj sudbini, kako se navodi, i nekih “austrijskih i ugarskih putnika”.

* “Obraćamo se cijelom Srpstvu na Primorju molbom da se osvijesti, opomenom da se već približuje posljednji čas, koji još može da nas spasi od propasti. Odredimo zajednički, kojom ćemo stazom krenuti, i kako ćemo da se odužimo narodu u bijedi i nevolji… Nije nama do rušenja – ponovo ističemo – nego do zidanja naše narodne potleušice, iz temelja i na tvrdoj podlozi savremenog, naprednog vijeka. Neka nam je vazda na umu, da je čovjek ravan čovjeku ukoliko ga ne podiže nad ostale umna moć i požrtvovnost u radu…”, piše list “Dubrovnik” o nastojanjima da se ponovno provede i učvrsti politička organizacija Srba u Dalmaciji.

* Iz Dubrovnika su redarstvene vlasti protjerale generalštabnog potpukovnika Srbije Milana Milovanovića koji se tu nalazio na liječničkom oporavku. Grad je morao napustiti u roku od 24 sata, pod sumnjom da se bavio – špijunažom.

* Neobična priča stiže iz Virovitice. Iz tamošnjeg zatvora kroz dimnjak je pobjegao stanoviti Obrad Živanović, navodno rođen u Srbiji. Nešto ranije uhvaćen je u džeparenju, a na sudu je ispričao da je dezerter iz srpske vojske, da je preko Zemuna stigao u Slavoniju, a onda se nastanio u Bjelovaru, kao trgovac galanterijskom robom. Ispričao je također da je liječen u bolnicama u Varaždinu i Brodu, te da je radio kao sluga kod općinskog bilježnika u Uljaniku. Provjerom je utvrđeno da ni jedna od tih priča nije točna, kao ni to da se zove Obrad Živanović. Inače, u bijegu iz zatvora nesmotreno mu je pomogao i zatvorski čuvar koji ga je zamolio da očisti kamin na hodniku, ali umjesto toga on se provukao kroz dimnjak i umakao, zajedno s još četvoricom zatvorenika. Kroz dimnjak mu se nije bilo teško provući jer je imao samo – 45 kila!

Đorđe Ličina