Josipovićeve stare note

Odmah je jasno da tu nešto ne klapa: mirni i kao curica povučeni Ivo Josipović, koji se usto pojavio s miroljubivim obećanjem da će biti most između dvije Hrvatske, izazvao je već na početku tako burna i uzbuđena reagiranja kao da je King Kong prošetao Zagrebom. Davor Butković njegov inauguracijski govor opisuje kao superiorni istup “kakav smo očekivali godinama”. Predsjednikov zaposlenik Drago Pilsel svoje još veće oduševljenje sažima u riječima “Obama na hrvatski način”. A Milan Ivkošić ga, naprotiv, žestoko napada da je svoj ured napunio s toliko ljevičara da tu još fale samo, božemiprosti, feralovci.

Dakle, dva potpuno oprečna viđenja novog, trećeg hrvatskog predsjednika, objedinjena jedino – barem tu je Josipović ispunio svoja mostograditeljska obećanja – u potpunom nerazumijevanju jedne ključne činjenice kod sve trojice spomenutih. Josipović je neiskusan političar, čak toliko neiskusan da ga se jedva i može nazvati političarem, i s ono malo sjeduckanja u Saboru i nešto rada po raznim komisijama nije ni sjena spomenutom Obami. Ovaj se ciljano, kako to tamo rade, pripremao za politiku još od studentskih dana, zatim rudarski hrmbao na tome još desetljećima i tek onda zaradio titulu “Mr. Presidenta”.

Premijerka s veseljem dočekala gaf

Ukratko, to je kao da uspoređuješ amatera i profesionalca. I naravno da je ovaj prvi odmah vrijedno zaredao nekoliko početničkih grešaka, uključujući čak i burleskni gaf da mu na listu savjetnika upadnu i dvojica koje se procesuira zbog potkradanja države (Mato Mlinarić, Marko Rakar Mrak). Treći, Saša Perković, sporan je, pak, jer ga je Josipović angažirao preko Stjepana Mesića (umjesto da se obratio policiji) kako bi, veli, spriječio paraobavještajna podmetanja koja je doživio u predizbornoj kampanji, što je ovaj navodno odlično obavio. A onda je naš Saša, vidi jada, propustio obaviti čak i sigurnosnu provjeru ljudi koji će pet godina biti u najužem predsjedničkom timu.

Ako je to odlično urađeno, baš bi bilo zanimljivo čuti što bi to po Josipoviću bilo loše. Dok ne dobijemo odgovor, evo dat ćemo ga mi ovdje. Loše je što se novi predsjednik uzdao u totalne sigurnosne nevježe, a počupao se sa šefom MUP-a Tomislavom Karamarkom oko sastava policijske zaštite koja mu kao šefu države pripada, i to čak neovisno je li pritom bio u pravu. Jer, to je nešto što se rješava iza zatvorenih vrata, ne mora javnost znati baš sve tehnikalije o baš svemu što se tiče predsjednikove sigurnosti, u suprotnom stječe se dojam da je on sebi silno važan i prije nego što je to ičim dokazao. A evo, ispalo je jadno i nikako i sa stanovišta njegove zaštite i sigurnosti, jer se uvrijeđeni Karamarko povukao i sve prepustio Josipovićevim “odličnim” suradnicima.

Za novog predsjednika vraški je nezgodno što su se svi ovi gafovi dogodili, šire gledano, na terenu pravne struke kojim on navodno suvereno vlada (slično vrijedi i kada je kategorički tvrdio da njegov suzdržani glas u Skupštini Zagreba nije utjecao na promjenu gradskog GUP-a u prilog Tomislavu Horvatinčiću, iako je time osigurao kvorum, što znači da – jeste utjecao). Nezgodno je za njega i što se Jadranka Kosor odmah uhvatila ovoga, stavivši mu na nos gaf s Mlinarićem, a oko Perkovića čak najavila da će zatražiti izvještaj što je stvarno bilo. Dobro, nećemo ići tako daleko pa već sada reći da se Josipović sa svojim osebujnim shvaćanjem “nove pravednosti” kada je o njemu osobno riječ popeo na Pantovčak samo zato da prigrabi znamenitih petnaest minuta slave koje pripadaju svakom Zemljaninu. Pogotovo to vrijedi za prigovore Jadranke Kosor, koja tek treba dokazati da je stvarno spremna mesti i u svom dvorištu, a ne samo kinđuriti se broševima, a u stranci graditi kult nepogrešive vladarice i čuvarice Hrvatske.

Ali, nakon svega čovjek biva ponukan da se malo dublje zakopa u ovu temu i pozabavi se i Josipovićevim inauguralnim govorom, koji je izazvao toliko oduševljenje da Butković tvrdi kako se ono prostrlo u golemom rasponu od zagrebačkih taksista i glasača Miroslava Tuđmana u prvom krugu do sveučilišnih profesora. Hvala lijepa, ali mi na taj spisak ne bismo. Ne, ne smeta nam što se Josipovićev govor tolikima svidio jer je, po ovom novinaru “Jutarnjeg lista”, prvi koji je napustio diskurs iz devedesetih i tako navodno za koplje nadmašio govore svoga prethodnika. Već poslije Josipovićeve izborne pobjede ovdje smo napisali da je njegov najveći potencijal što bi mogao smiriti, možda čak i staviti točku na razorne i kontraproduktivne svađe “crnih” i “crvenih”.

Baj-baj država blagostanja

U najmanju ruku, Josipović tu sigurno neće praviti brbljave “gluposti” kakve su se i prečesto događale njegovom prethodniku. No, Mesić je u nekim ključnim i važnim stvarima s pravom ustrajavao na svojim stavovima, a pitanje je hoće li njegov nasljednik to htjeti i znati. Istinabog, u predizbornoj kampanji Josipović je izjavljivao da će biti predsjednik svih građana, ali da će ostati dosljedan svom socijaldemokratskom svjetonazoru, no to se u inauguralnom govoru malo, premalo primjećivalo. Tako mi jedan kolega prenosi ljutnju dugogodišnjeg  saborskog zastupnika SDP-a, neko vrijeme čak smatranog “ideologom” stranke, kojeg je rasrdilo Josipovićevo zauzimanje za “postmodernu državu”. Što će reći državu koja bi se postideološki neutralno postavila i prema ljevici i prema desnici.

I doista, novi predsjednik previše sliči na ispranog šetebandjeraša koji je, istina, u nekim intervjuima poslije ustoličenja iznio nekoliko sasvim prihvatljivih stavova (odbijanje da se pojavi na Bleiburgu, sklonost povlačenju tužbi između Hrvatske i Srbije za genocid, oprezniji pristup kosovskom pitanju). Ali se na samoj inauguraciji pokazao kao ziheraš, koji s jednakim naklonom odaje poštovanje Mesiću i Tuđmanu (iako bi ova dvojica utopili jedan drugoga u čaši vode). Kao što će dan poslije objaviti da je u politički dio svog suradničkog tima stavio uglavnom ljevičare, a u ekonomski sve same predstavnike krupnog kapitala. Pa se čovjek pita gdje bi to novi predsjednik zapravo želio odvesti ovu zemlju. U nordijski tip socijaldemokratski kontroliranog i zauzdanog kapitalizma? U grubi eksploatatorski kapitalizam američkog tipa, koji se širokogrudnošću britanskih laburista sve šire i sve gostoljubivije useljava i u Evropi? Ili Josipović ni sam ne zna što bi o tome mislio, pa se ponaša kao poslovođa samoposluge u kojoj svatko uzima što mu se sviđa. Naravno da onda stižu i prve narudžbe, pa mu razgaljeni Butković već uvjetuje daljnju podršku time da s Pantovčaka zagovara državu “jednakih šansi”, a ne “državu blagostanja”. A bit će takvih narudžbi sigurno još.

Zabrinuti sindikati

Jedino sindikati s pravom, ali i s debelim zakašnjenjem, protestiraju jer se u ovom savjetničkom timu od čak trinaest ljudi nije našlo baš nijedno mjesto za nekog njihovog predstavnika, što očito vide kao jasan znak da za njih tu neće biti kruha. To je zasad i jedini znak da ima i onih koji nisu oduševljeni Josipovićevom “novom pravednošću” jer im, naprotiv, ona izgleda jako staro i poznato. Ali, što znači ta kap žuči u zapjenjenom moru sveopćeg oduševljenja u koje se sada svi žure bućnuti, pa ne bi htio izostati ni tankoćutni kolumnist “Novog lista” Zdravko Zima? On je očaran već time – kako našem čovjeku malo treba! – što Josipović u inauguralnom govoru nije pokazao nikakav “trijumfalizam”. Kao da se to ne očekuje od predsjednika države u svakoj iole pristojnijoj državi!

Ali, zašto bi raznježeni Zima bio problem ako nikoga nije zazebla najava u jednim novinama da SDP mijenja svoju ideološku matricu u pravcu socijalno rasterećenog i bezobzirnijeg kapitalizma. I ako Josipović, što god govorio, bude na daljinskom upravljaču upravo takvog zaokreta na Iblerovom trgu.