Cinizam preventivnog rata

Posljednjih nekoliko godina iranski nuklearni program kamen je spoticanja u odnosima te zemlje s Izraelom i SAD-om. Iran je već godinama pod ekonomskim sankcijama gotovo cijeloga zapadnog svijeta, a u posljednje vrijeme sve su glasnije najave iz Izraela i SAD-a o zračnim napadima na iranska nuklearna postrojenja. Riječ je, navodno, o strategiji “ograničenog napada”, koji bi trebao trajati tek nekoliko dana ili tjedana.

U Izraelu smatraju da bi bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja prošlo bez većih posljedica, a otklonilo bi mogućnost da Iran dođe u posjed nuklearnog oružja. Ovakav razvoj događaja malo je vjerojatan: Iran bi eventualne napade zacijelo pokušao spriječiti obrambenim raketnim sustavima i, što je za Izrael mnogo opasnije, mogućim raketnim napadima na Izrael iz Libanona i, eventualno, Sirije. Vrhovni iranski vjerski vođa ajatolah Ali Hamnei kaže da će Iran “napasti na istoj razini na kojoj oni napadnu nas”. Osim opasnosti po Izrael, to bi vjerojatno značilo i da bi Iran odgovorio raketnim napadima na američke baze u Afganistanu i Pakistanu, kao i udarima po američkoj ratnoj mornarici u Golfskom zaljevu.

Više od retorike

Službeni Teheran oštro demantira da je konačni cilj obogaćivanja urana proizvodnja nuklearnog oružja: tvrdi da su obogaćivanje urana i razvoj nuklearnog programa isključivo mirnodopskog karaktera, u cilju savladavanja energetskih izazova budućnosti i proizvodnje energije. Zapadne zemlje tvrde da iranski nuklearni program u mirnodopske svrhe nema nikakvog smisla ima li se na umu da su u Iranu treće najveće svjetske zalihe nafte i druge prirodnog plina. Budući da je Iran energetski osiguran, jedini cilj razvoja može biti nuklearno oružje, što je neprihvatljivo, smatraju u SAD-u i Izraelu.

Neki vrlo konkretni potezi SAD-a nagovijestili su da možda neće sve ostati samo na agresivnoj retorici. Formiran je obrambeni raketni sustav u šest arapskih zemalja: Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinu, Omanu, Kuvajtu i Kataru, sve bliskim američkim saveznicima. Da sukob u Iranu ne bi bio samo “ograničeni rat”, nego mnogo širi globalni problem, svjedoče i reakcije Rusije na ovaj postavljeni raketni sustav. Aleksej Puškov, jedan od zastupnika u ruskom parlamentu i predsjednik Ureda za vanjske poslove, izjavio je kako takav potez SAD-a upućuje na to da je napad na Iran vrlo izgledna opcija. Puškov ističe kako nema nikakvih naznaka da bi Iran mogao prvi napasti arapske zemlje, pa je raketni sustav nužan jedino zbog moguće odmazde, u slučaju da Iran bude napadnut. Izraelski mediji primjećuju da ni Rusi nisu ostali samo na retorici. Tvrde da je prilikom posjeta Armeniji, Azerbajdžanu, Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu, početkom travnja, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izvršio snažan pritisak na vlasti navedenih zemalja. Cilj je bio sprečavanje potencijalnog napada na Iran s teritorija njihovih sjevernih i istočnih susjeda.

Licemjerje Izraela

U Istanbulu bi se 13. i 14. ovog mjeseca trebali održati pregovori između Irana, stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Kine) i Njemačke o iranskim nuklearnim postrojenjima. Mjesto sastanka još nije potvrđeno. Naime, Iran je kao mjesto eventualnih pregovora odbijao Tursku i predlagao Siriju ili Irak. Na Zapadu su prijedlog da se sastanak održi u Damasku ili Bagdadu shvatili kao provokaciju i namjeru da se sastanci uopće ne održe. U ovom se trenutku najvjerojatnijim čini da će se pregovori ipak održati, i to u Istanbulu. Kako saznaje britanski list “Guardian”, pred Iran će biti postavljena tri ključna zahtjeva: prestanak obogaćivanja urana do 20 posto, predaja svog urana koji je obogaćen do te razine i zatvaranje nuklearne baze blizu sela Fordua. Spomenuta je baza pod zemljom, pa su Izrael i SAD zabrinuti zato što zračnim napadima ne bi mogli uništiti to nuklearno postrojenje.

Izrael je u svojim zahtjevima još drastičniji, pa tako njihov ministar obrane Ehud Barak zahtijeva da Teheran otvori sva svoja postrojenja međunarodnoj agenciji za atomsku energiju IAEA-i te da otkrije čitavu povijest nuklearnih aktivnosti. Licemjerno je što takav zahtjev dolazi od države za koju se smatra da posjeduje 200 do 400 nuklearnih bojnih glava, čije postojanje izraelske vlasti nikada nisu službeno potvrdile niti opovrgnule. Izrael godinama uporno odbija bilo kakvu međunarodnu inspekciju svojih nuklearnih postrojenja. No, Izrael ima podršku brojnih moćnih saveznika, prije svega SAD-a, dok je još 2002. tadašnji američki predsjednik Bush Iran, uz Irak i Sjevernu Koreju, proglasio jednom od zemalja osovine zla. Ovakva situacija podsjeća na zapis sv. Augustina, koji analizira Noam Chomsky u knjizi “Gusari i carevi, stari i novi”, o gusaru kojeg je zaustavio Aleksandar Veliki i upitao ga kako se usuđuje harati morem: gusar mu je odgovorio kako njega koji plovi samo s jednim brodom nazivaju razbojnikom, a Aleksandra koji hara svijetom s velikom flotom nazivaju carem.

Istraumatizirano društvo

Na neuvjerljivost strategije “ograničenog napada” i moguće katastrofalne posljedice preventivnog napada na Iran upozorili su prvi veći prosvjedi protiv politike premijera Benjamina Netanjahua, održani u Tel Avivu 24. ožujka. Jedan od vodećih izraelskih romanopisaca David Grossman u razgovoru za američki tjednik “The Nation” kaže kako bi bilo vrlo opasno da radikalna iranska vlasti dođe u posjed atomske bombe, no ističe kako bi eventualni napad na Iran doveo do katastrofe. Upozorava na način razmišljanja koji je osnova Netanjahuove politike.

“Izrael je duboko istraumatizirano društvo koje vrlo teško pronalazi razliku između stvarne opasnosti i odjeka prošlih trauma. Netanjahu ima ideju kako smo mi Izraelci ljudi vječnosti iz Biblije i naši pregovori, kako ih on vidi, su pregovori s vječnošću, s prvobitnim strujanjima povijesti i čovječanstva, dok su Sjedinjene Američke Države, uz dužno poštovanje, samo još jedna velesila, kao Rim, Atena ili Babilon, a mi smo ih sve preživjeli. Bojim se da bi takav način razmišljanja mogao ohrabriti Netanjahua da napravi prvi korak i napade Iran”, smatra Grossman.