Želja nam je samo jedna, da fašista više nema
Unatoč policijskoj zabrani okupljanja, tridesetak neofašista krenulo je u tobožnji turistički obilazak centra Zagreba u subotu, 14. aprila u ranim popodnevnim satima; na uglu Frankopanske i Varšavske ulice dočekalo ih je nešto više ad hoc okupljenih aktivista i građana iz inicijative Ujedinjeni protiv fašizma. Nijemi pogledi izmjenjivali su se koju minutu, jedna je desnica tamo kod Dalmatinske poletjela u zrak, a dva su policijska automobila stala brže-bolje između dviju grupa, valjda zato da bi neonacistima osigurala njihovo “ljudsko pravo na turistički obilazak”.
Bio je to završni čin višednevne borbe oko inicijative okupljenih antifašističkih snaga Zagreba i Hrvatske, a protiv neofašističkog derneka koji je danima ranije najavljivala Hrvatska čista stranka prava.
Jobbik i HVIM
Kada su, dakle, građani jasnim otporom neofašistima dali do znanja da od zborovanja neće biti ništa i kada je Vlada to osnažila zabranom, nije im preostalo ništa drugo doli mimikrije, da pod krinkom turističkog razgledavanja formiraju kolonu koju su, uz domaćine iz HČSP-a, predvodili europska “gospoda” u odijelima, a iza su koračali mladići obrijanih glava, odjeveni u navijačke “Spitfire” jakne i uske hlače te s “Martens” čizmama na nogama.
Sociolozi supkultura takve skupine nazivaju desnim skinheadsima, a o njima u svome “Priručniku protiv nacista” pišu i njemački novinari Holger Kulick i Toralf Staud. I nije dugo trebalo čekati na potvrdu: kako smo već rekli, jedan iz grupe, sa šiltericom na glavi, podigao je desnicu u zrak i nacističkim pozdravom u centru Zagreba dao do znanja tko su i što su. No, time nije izazvao nikakvu reakciju policije ni svoga domaćina Josipa Miljka iz HČSP-a, koji je revnosno stupao u koloni zajedno s, primjerice, mađarskim desničarima, članom ekstremnog Jobbika Zagyvom Györgyjom Gyulom i istomišljenikom mu Laszlom Toroczkaijem.
Za ilustraciju čitave priče, kažimo da je ovaj dvojac lani u Mađarskoj održao skup potpore generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, na čijem je kraju Toroczkai na tečnom hrvatskom okupljene pozdravio sa “Za dom spremni!” Toroczkai, predsjednik Omladinskog pokreta “64 županije” (HVIM), stranke bliske Jobbiku, ušao je u povijest kao jedan od europskih desničara koji su primili manifest masovnog ubojice iz Norveške Andersa Breivika, kojem se sudi zbog ubojstva 77 osoba. Nakon pokolja, Toroczkai je izjavio da se njihove ideologije podudaraju u nekim točkama, ali da osuđuje ubojstva. Svojedobno mu je bio zabranjen ulaz u Srbiju, zbog masovne tučnjave 2006. u Bačkoj, a kažnjen je i zabranom ulaska u Slovačku jer je tvrdio da ona čini zločine nad mađarskom manjinom. Uhićen je, ispitan i zatim protjeran iz zemlje, a zabranjen mu je bio i ulazak u Rumunjsku.
Fotografiranje “gospode”
Gyula je, pak, 2009. kažnjen dvogodišnjom zabranom ulaska u Srbiju zbog poziva mađarskoj manjini da se suprotstavi Srbima u Vojvodini, koju Jobbik smatra dijelom mađarskog teritorija. Inače, Gyula je član Odbora za ljudska prava te stranke.
Među neofašistima koji su turistički razgledavali Zagreb bilo je još “živopisnih” likova vrijednih mračnih filmskih scenarija. Ispred crkve Svetog Marka, tik uz zgrade Vlade i Sabora, gdje su se na kraju mimohoda okupili neofašisti, značajno se smiješio Seth Van Passel, jedan od vođa flamanskog domoljubnog pokreta Voorpost, koji kao svoj znak koristi “runu života”, simbol koji su koristili i pripadnici SS-a u projektima očuvanja rase. Upravo je tada jedan iz povorke na Markovu trgu nekome značajno govorio u slušalicu kako oni tamo komunisti i antifašisti pojma nemaju zašto protestiraju, jer se, eto, ovdje fotografiraju gospoda i normalni ljudi. Normalni ljudi koji pozdravljaju nacističkim pozdravom u strogom centru grada?! No pasaran!
Detaljno smo opisali ovo tzv. turističko desničarenje samo zato da ukažemo da se, u slučaju izostanka aktivnog suprotstavljanja paradi eurodesničara, ne bi prošvercala samo jedna ruka u zraku, nego bi se, vrlo vjerojatno, cijeli centralni zagrebački trg zanjihao u ritmu uzdignutih desnica. Istina, u tom bi slučaju mainstream štampa i službena politika dobile novi povod za moralizatorska zgražanja i sipanje bukvica odozgo. No sada, kada je otpor uspješno pružen odozdo, materijala za moralizatorsku paniku u medijima nema. (O domobranskom karakteru domaće medijske scene i njezinom odnosu prema proteklim događajima više možete doznati od Dragana Markovine u okviru uz ovaj tekst.)
Upravo pod egidom “No pasaran!” i uz pjesmu “Ay, Carmela”, 13. i 14. aprila održane su dvodnevne antifašističke manifestacije na Trgu bana Jelačića, koje su pokazale najmanje dvije stvari. Najprije to da je antifašistički Zagreb, kako stoji u priopćenju inicijative Ujedinjeni protiv fašizma od 14. aprila, “ponovno našao snage da kaže ‘ne’ fašističkim idejama i njihovim nositeljima. Rekli smo ‘ne’ ksenofobiji i rasnim teorijama, rekli smo ‘ne’ političkom programu koje bi društvo uredilo po kriteriju prebrajanja krvnih zrnaca ili seksualne orijentacije. Ovdje se nalazimo jer vjerujemo u mogućnost društva koje neće počivati na teorijama rase gospodara i rase podanika, društva u kojemu sloboda jednih neće biti plaćena neslobodom drugih”.
Novi emancipacijski subjekt
Druga stvar koju je pokazala ova višednevna antifašistička akcija jest da u nas i nadalje opstoje, kako stoji u spomenutom proglasu, “organizirane političke snage koje svoju legitimaciju crpe iz širenja rasne i nacionalne mržnje, što nas sve obavezuje na djelovanje. Pred tim izazovom nema se prava na kukavičluk i kalkulantstvo, jer sve fašističke organizacije moramo osuditi u istoj mjeri i po istom kriteriju!”
Što se tiče kukavičluka, valja reći da je samo do prije tjedan-dva u javnosti prevladavalo uvjerenje da kompromiserskoj politici državnog establišmenta nema alternative ni po jednom pitanju, pa tako ni po onom kilavog čuvanja tekovina antifašizma. Do samo neki dan vodila se službena politika deklarativnog, ali ne i aktivnog antifašizma. Posljednjih se dana pokazalo da se na horizontu pojavio novi emancipacijski subjekt, ovaj put okupljen pod zastavom inicijative Ujedinjeni protiv fašizma, koji je prvi signalizirao o čemu se radi, okupio ljude i na kraju spriječio održavanje konferencije ultradesničara ispod repa konja bana Jelačića. Podsjetimo i na to da je Vlada na istu temu najprije sitno šićarila i čekala što će se dogoditi, odnosno htjela je vidjeti hoće li prevladati, kako se to danas voli zvati, antifašistička ili fašistička opcija, kao da su to dvije jednako legitimne pozicije, nadajući se pritom da će opet, kao i toliko puta dosad, sve moći otpisati kao donekle neugodni, ali ipak samo rubni eksces. Međutim, zbio se preokret. Recidive lokalnog fašizma u kombinaciji s eurofašizmom porazio je samoorganizirani narod. Time je inicijativa oživjela i manje-više mrtvo slovo na papiru – antifašistički temelj ove države, zapisan u preambuli Ustava.
Sve zasluge za pobjedu slobodarskih snaga Zagreba i cijele zemlje idu na račun inicijative Ujedinjeni protiv fašizma, koja je okupila aktiviste, građane i novinare iz nekoliko medija.
O “dva zla” ili o sitnoburžujskoj kalkulaciji
Događaje povodom skupa neofašista za “Novosti” je prokomentirao povjesničar Dragan Markovina:
– Nabrijavana hrvatska javnost koja je, orkestrirana od strane vodećih masmedija, napeto iščekivala utakmicu između “dva zla”, što je zapravo sintagma iza koje se krije mačekovski pristup svim osjetljivim pitanjima, motiviran vječnom sitnoburžujskom i zdravoseljačkom kalkulacijom u smjeru ostvarenja osobnih interesa, nakon svega je ostala duboko razočarana. Najavljeni pa otkazani, a zatim opet u razvodnjenoj verziji održani skup raznih modernih europskih i domicilnih fašista, iznova je razotkrio mehanizme funkcioniranja političkih i medijskih elita. Zahvaljujući toj umivenoj, lažno-građanskoj poziciji, dobili smo naočigled jasnu osudu fašističkog okupljanja, no uz nezaobilaznu napomenu o postojanju i lijevih radikala koji su, kao, jednako štetni po visokomoralno hrvatsko društvo. Sasvim na tragu Račanovog izvrdavanja.
A stvari su vrlo jednostavne. Franjo Tuđman i njegov društveno štetni pokret planski je oživio fašističke sentimente u društvu te ih godinama podgrijavao, bez ikakve reakcije iz
SDP-a, koji je izdao sve principe ljevice: ideologiju, internacionalizam, manjine i radnike. Tada započeti duhovni procesi u konačnici su zacementirani konačnom pobjedom postmodernističkog, tzv. neideološkog pristupa društvenim konfliktima, dakako lažno neutralnog, što je sve dovelo do Milanovićeve izjave “‘ajde de, da je neka hrvatska stranka”. O tome se i radi, dragi predsjedniče Vlade! Hrvatski fašizam i njegova prešutna prihvaćenost upravo su najveći problem ove zemlje, zajedno s činjenicom da se svakoga tko prozbori ijednu riječ o samoupravljanju i jasno osudi fašizam svrstava u neku imaginarnu radikalnu skupinu, umjesto u heroje i savjest ovoga društva.