Povratnici po drugi put ostaju bez imovine

Na adrese hrvatskih građana srpske nacionalnosti počele su stizati sudske presude u postupcima koje je protiv njih pokrenula Republika Hrvatska za povrat uloženih sredstava u obnovljene kuće koje su građani prodali ili u njima navodno ne žive. Osim što se od građana traži povrat uloženih sredstava u visini i do 40.000 eura, tereti ih se i za kazneno djelo prevare države, jer su “u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi, u ugovoru o obnovi istakli da će zajedno s članovima svoje obitelji vratiti se i najmanje deset godina prebivati u obnovljenom objektu”.

Istina, potpisivanjem ugovora o obnovi, a na temelju Zakona o obnovi i Zakona o područjima od posebne državne skrbi, srpski povratnici obavezali su se da će se 30 dana nakon provedenog tehničkog pregleda obnovljene kuće, zajedno sa članovima domaćinstva, useliti u obiteljsku kuću i da istu u spomenutom roku ne smiju prodati ili otuđiti bez suglasnosti Ministarstva javnih radova, obnove i graditeljstva, odnosno današnjeg Ministarstva regionalnog razvoja, jer u protivnom moraju vratiti sva uložena sredstva sa kamatama, koje teku od dana kada su sredstva uložena u obnovu.

Prednjači zapadna Slavonija

Zanimljivo je da je najveći broj navedenih sudskih postupaka pokrenulo državno odvjetništvo koje pokriva zapadnu Slavoniju, gdje pravni tim Informativno-pravnog centra iz Slavonskog Broda zastupa 13 građana. Međutim, koliki je točan broj predmeta u sudskoj proceduri i koliko je presuda doneseno, precizno se ne zna.

– Formalno-pravno država je u pravu, ali ističemo da se radi o promijenjenim životnim okolnostima u odnosu na okolnosti koje su vladale u vrijeme kada je ugovor zaključen. U tom smislu, tužbe protiv hrvatskih državljana srpske nacionalnosti protive se osnovnim načelima civilnog društva i instituta zajamčenog međunarodnom konvencijom o ljudskim pravima i građanskim slobodama – kaže odvjetnica Jadranka Barišić i dodaje da su na djelu nepravični postupci prema građanima kojima je imovina bez njihove krivnje uništena, spaljena ili minirana, za što nitko nije odgovarao. Sada se te iste građane kažnjava jer se ne mogu fizički vratiti u svoju kuću iz niza drugih razloga, za koje opet oni nisu krivi.

– To je primjer kako od žrtve postaju jedini krivci. Nepravedna je i odredba ugovora na koju se sudovi pozivaju, jer se njome ograničava sloboda kretanja i prodaje privatne nekretnine. Tom se odredbom stradali ljudi, koji su teško došli do prava na obnovu, zapravo tjeraju da žive tamo gdje nema uslova za život, što predstavlja ograničavanje slobode kretanja. Tim ugovorom s građanima se postupalo kao da prije rata nisu imali nikakvu imovinu i da im država sada daje obnovljenu kuću na poklon, a zapravo im se obnavlja uništena imovina. Dolazimo do zaključka da je država obnavljala kuće povratnicima pod takvim uvjetima da bi ih poslije mogla uzeti. Postoji još obnovljenih, a praznih kuća koje nitko ne provjerava i ne podiže tužbu, jer su u vlasništvu građana hrvatske nacionalnosti – tvrdi Jadranka Barišić.

Nakon skoro desetogodišnje borbe za odgovarajuću kategorizaciju i kvadraturu obnove svojih ratom ili u terorističkim aktom uništenih kuća, srpski povratnici nisu imali drugog izbora nego potpisati ugovor koji im se nudio, sa nadom u novi život. Godine su prolazile, mijenjale su se životne okolnosti, a željno očekivani održivi povratak nikada nije zaživio. Međutim, povratnici nisu mogli ni slutiti da će se jednog dana naći na udaru pravosuđa.

Da održivog povratka nema zaključeno je i u istraživanju koje su za UNHCR u Hrvatskoj radili sociolozi Milan Mesić i Dragan Bagić, a čijoj je promociji prisustvovao i sam predsjednik Ivo Josipović. Rečeno je tada da sama obnova kuća, bez ekonomske i socijalne sigurnosti, nije dovoljan uvjet trajnog ostanka povratnika.

Pravo na izbor

– Međunarodni i vladini programi trebali bi uzeti u obzir slobodu izbjeglica u izboru trajnih rješenja prema osobnim i obiteljskim prioritetima, kao i pravo promjene izbora u kontekstu vremenskih ograničenja u pogledu raspolaganja imovinom i pravima – rekao je tada Milan Mesić i poručio da su zapošljavanje, mogućnosti zarađivanja, dostupna socijalna potpora i osobni i obiteljski izbor važniji su od dostupnih mogućnosti stambenog zbrinjavanja.

Mnogim građanima obnova kuća započeta je tek 2005. godine ili kasnije. Godine i bolesti za to vrijeme nisu čekali. Povratnici i potpisnici ugovora o obnovi, uglavnom starije životne dobi, udaljeni po nekoliko desetina kilometara od prve liječničke pomoći, bez autobusnih linija, nisu u stanju sami živjeti u svojim obnovljenim kućama, dok njihova djeca nemaju uslova za školovanje i zaposlenje u zavičaju, što sprečava njihov povratak. U takvim okolnostima srpski povratnici, posebno preko zimskih mjeseci, zaključavaju obnovljene kuće i odlaze svojoj djeci, koja većinom žive u susjednoj BiH ili Srbiji. Međutim, teška obiteljska situacija natjerala je neke povratnike i na prodaju imovine.

To je uradio i Nikola Perenčević iz Klobučka kraj Siska, čiji je slučaj za sada jedini poznat izvan područja zapadne Slavonije. Perenčeviću, koji trenutno živi u Bavaništu kraj Kovina, srpska policija uručila je diplomatsku poštu sa čak četiri presude, po dvije prvostepene i drugostepene, iz dva predmeta, jednog građansko-pravnog i drugog kaznenog.

Po tužbi Ministarstva mora, turizma i razvitka, Županijski sud u Sisku naložio je Perenčeviću da plati naknadu štete od 43.000 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. novembra 2004. pa do isplate, te da državi naknadi trošak sudskog postupka u iznosu od 1.350 eura. Uz presudu za povrat sredstava Republici Hrvatskoj za obnovljenu i prodanu kuću, Perenčević je dobio i kaznenu presudu, kojom ga je Općinski sud u Sisku 12. novembra 2009. u odsustvu osudio na šest mjeseci zatvora zbog kaznenog djela prevare.

– Po hrvatskoj državi, ja sam ispao najveći kriminalac, a ne čovjek koji je izgubio sve. Ubijen mi je sin, minirana kuća, ono što smo godinama i generacijama stjecali nestalo je. Mislio sam da je normalno da mi država obnovi uništeno. Planirao sam se vratiti, jer patnja za zavičajem ne prestaje, ali tamo jednostavno nema uslova za život. Ovdje u Srbiji težak život natjerao me na zaduživanje. Supruga mi se teško razboljela, a zatim i ja – kaže Perenčević.

– Teško sam prelomio da prodam svoju djedovinu kako bih vratio dugove. Većinu novca od prodane kuće potrošio sam na liječenje. Zašto je država srušila moju kuću? Da je nisu dirali, ja bih imao kuću koju sam decenijima mukom gradio – govori Perenčević.

Naravno, nema novca za dug koji država potražuje, jer je obnovljenu kuću prodao za upola manju cijenu, što sudovima nije relevantna činjenica.

– Nažalost, ne mogu reći nešto što bi ohrabrilo naše građane u postupku. Traženje povrata uloženog nije nezakonito, ali je u debeloj sjeni onoga što je Hrvatska učinila da se izbjeglice ne vrate – smatra bivši saborski zastupnik i pravnik Ratko Gajica.

– Povratak moramo sagledavati kao cjelinu. Odredbe ugovora o obnovi samo su jedna strana medalje, jer je obaveza države da stvara realne, a ne fiktivne uvjete da se građani srpske nacionalnosti mogu vratiti i opstati na tom prostoru. Gotovo po pravilu, država i vlast činile su sve da se izbjegli Srbi ne mogu vratiti i stvarno živjeti u Hrvatskoj. Svi upućeni pozivi na povratak bili su priča za javnost, iza koje su stajale suptilne namjere i pritajena želja da tog istog povratka ne bude – ističe Gajica. Napominje da je posebno zabrinjavajuća pojava da se sankcioniraju građani koji još uvijek nisu prodali kuće, ali u njima ne žive.

Izgon i protjerivanje

– To je izgon i protjerivanje s namjerom. Bez ikakve sućuti, država zbog svoje nadmoći koristi svaku priliku da te nesrećne ljude potjera i da im uzme iz novčanika koliko god može – kaže Gajica.

Sa njim se slaže i Rade Matijaš, potpredsjednik Asocijacije izbjegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske u Beogradu. Matijaš napominje da su srpski povratnici Hrvatskoj bitni samo kao brojka na putu ka Evropskoj uniji.

– Potraživanje financijskih sredstava za obnovu porušenih obiteljskih kuća nije samo pravni, nego i politički problem koji trebaju riješiti dvije države, jer nas ovim činom Hrvatska po drugi put protjeruje – ističe Matijaš.

Ratko Gajica predlaže da se u ovakvim situacijama tuži država, jer je povratnike dovela u tako neugodnu situaciju da su oni morali učiniti ono zbog čega su tuženi.

– Kada bi takva tužba bila dobivena, bio bi to važan pravni presedan, ali priznajem da je takvu tužbu u današnjim političkim okolnostima teško dobiti, skoro nemoguće – zaključuje Gajica.

Informativno-pravni centar iz Slavonskog Borda upućuje i na različita mjerila županijskih sudova, koji u istovjetnim kaznenim predmetima protiv građana srpske nacionalnosti zauzimaju drugačiji pravni stav. Tako županijski sud u Požegi, za razliku od onog u Slavonskom Brodu, odbija kaznene prijave za prevaru države pod obrazloženjem da se radi isključivo o ugovorima građansko-pravne naravi koji se ne trebaju miješati sa kazneno-pravnim predmetima. Zbog različitih presuda dvaju županijskih sudova u istim predmetima, Informativno-pravni centar zatražio je mišljenje Vrhovnog suda te se obratio Evropskom sudu za ljudska prava, od kojeg još čeka odgovor.

Na nelogičnosti i nepravilnosti u sklopu programa obnove ratom oštećenih i uništenih obiteljskih kuća UNHCR je oktobra prošle godine upozorio Ministarstvo regionalnog razvoja.

– Ukazali smo na ovu pojavu sa molbom da se uvaže osobne okolnosti svakog pojedinog slučaja, a sukladno Zakonu o obnovi. Kako se radi o privatnom vlasništvu, dakle ustavnoj kategoriji, UNHCR će ovo pitanje raspraviti na skorom međuresorskom sastanku kako bi se našlo pravedno rješenje. Konkretni slučajevi poprimaju dramatične razmjere jer se radi direktno o ljudskim sudbinama – ističe Mario Pavlović, voditelj Odjela za povratak i reintegraciju UNHCR-a.

Kazne su nasljedne

Međutim, država se na te zaključke i preporuke ne obazire, kao što je ne zanima kako će njeni građani srpske nacionalnosti vratiti uložena sredstva. Kako nemaju novac koji država od njih potražuje, ovršnim postupcima sjest će im na obnovljene kuće ili, ako su kuću prodali, na preostalu imovinu u Hrvatskoj ili na mirovinu.

Ukoliko se Hrvatska zainati, na raspolaganju joj putem međunarodne pravne pomoći stoje pravni mehanizmi da svoje građane srpske nacionalnosti može kazniti i u Srbiji, ali i da im još jednom može ograničiti kretanje i onemogućiti ulazak u Hrvatsku. Ne treba zaboraviti da su ove kazne i nasljedne, pa mogu teretiti i nasljednike koji su bili upisani kao članovi domaćinstva.

U svakom slučaju, država se unaprijed osigurala zakonima po kojima pruža samo pomoć u obnovi kuće, a ne i nadoknadu štete za uništenu kuću, čime bi preuzela odgovornost za akt uništenja privatne imovine. Oči svih uprte su u novu vlast, od koje se očekuje da će prihvatiti činjenicu da je povratak dugotrajan i složen proces te da će zaustaviti pokrenute sudske procese, spriječiti podizanje novih tužbi i oprostiti dosuđene dugove i troškove.

Dvostruki aršini

Šta se dešava kada sama država ne poštuje odredbe istih tih ugovora i vlastitog zakona? Skoro ništa, osim uzaludnog čekanja povratnika. Naime, država u mnogim slučajevima još nije započela obnovu obiteljskih kuća za koje su zahtjevi predani daleke 2004. godine. Također, država još nije obnovila kuće za koje je izdala rješenje, a za što je ugovore još 2002, u tadašnjoj Račanovoj vladi, potpisao ministar Radimir Čačić.

Stranke, koje su uglavnom starije životne dobi, u međuvremenu su umrle, a njihovi nasljednici nisu mogli ostvariti pravo na obnovu roditeljske kuće nakon ostavinske rasprave ako 1991. godine nisu imali prebivalište na toj kućnoj adresi. Tek naputkom iz 2008. to je pravo konačno omogućeno, ali samo ako rješenje o obnovi nije staro više od pet godina. Iako odredbe ugovora iz 2002. nisu ispoštovane, nikome ništa.

I obnova kuća građana hrvatske nacionalnosti nakon “Bljeska” i “Oluje” odvijala se na osnovu iste zakonske regulative o obnovi iz 1996, ali njena provedba nije bila strogo kontrolirana. Da li su te kuće u međuvremenu prodane, otuđene ili u njima nitko ne živi?

Vrijedno je spomenuti još neke primjere postojanja dvostrukih aršina i diskriminacijskih standarda. Građani hrvatske nacionalnosti koji su na povratničkim područjima dobili kuće od APN-a pod uslovom da ih moraju otkupiti, na osnovu ljetošnjih izmjena Zakona o PPDS-u, te  kuće više ne moraju otkupiti, nego ih država trenutnim korisnicima daruje u trajno vlasništvo, potpuno besplatno, pod uslovom da ih u deset godina ne smiju prodati, otuđiti ili napustiti.