Raspleće se klupko oko Hypo banke

Početkom veljače objavili smo dio izvještaja koji su o poslovanju Hypo Alpe Adria banke (HAAB), u studenom 2007. godine, izradile hrvatske tajne službe. Izvještaj je naručio Bayerische Landesbank, u vrijeme kada je ta poznata bavarska banka još uvijek samo razmišljala o, kasnije realiziranom, preuzimanju Hypo banke.

Austrijska država, koja je u prosincu prošle godine bila prisiljena nacionalizirati Hypo grupu, odlučila je formirati poseban istražiteljski tim sa zadatkom da otkrije što je banku dovelo do kolapsa i da predloži program sanacije posrnulog bankarskog diva, čiji bi potpuni slom doveo do snažnog financijskog tsunamija u regiji. Austrijski ministar financija Josef Pröll najavio je da će tim biti sastavljen od stotinjak eksperata iz tužiteljstva, ministarstva financija, austrijske središnje banke, same Hypo grupe te određenog broja neovisnih financijskih stručnjaka.

Paralelno s austrijskom odvija se i njemačka, točnije bavarska istraga, kojoj je cilj otkriti ulogu bivšeg premijera bavarske Edmunda Stoibera na kojeg je, avaj, pala kletva da je i on sudjelovao u marčapiji, koja ima potencijal prerasti u jedan od najvećih bankarsko-političkih skandala srednje Evrope. Naime, tamošnju javnost jako interesira način na koji je Bayerische Landesbank kupio Hypo banku, jer je gomila u to utrošenog novca došla iz novčanika poreznih obveznika, koji imaju potpuno neobjašnjivu i bizarnu osobinu da žele doznati gdje je i zašto utrošen svaki njihov cent. Čudan neki svijet ti Nijemci…

– Što će sve pronaći, ne znam, ali da nije sve bilo po propisu, prilično je jasno. Preokrenut ćemo svaki račun i ako bilo što nađemo, kazneno ćemo goniti – izjavio je u intervjuu ORF-u austrijski ministar Pröll.

Svi sve znaju

Da se tamo nešto kuha dokazuje i podatak da će se, prema najavama, sredinom travnja u parlamentu Koruške raspravljati o gubicima koje je Hypo banka napravila u kreditnom poslovanju u Hrvatskoj. Kao svjedoci trebali bi se pojaviti Edmund Stoiber i Vladimir Zagorec, a o nadzoru Hypo banke u Hrvatskoj navodno će govoriti i guverner HNB-a Željko Rohatinski.

Nakon što smo u prvom dijelu pisali o vezama Hypa sa Sanaderom, Pašalićem, Kalmetom, Walterom Wolfom, Kutlom, Pavićem, Zagorcem i Bandićem, evo i novih detalja u priči.

Na sedamdesetak stranica izvještaja često se spominje ime bivšeg člana uprave HAAB-a Krešimira Starčevića, koji je karijeru započeo kao suradnik u odvjetničkim uredima uglednih zagrebačkih odvjetnika Hanžekovića i Porobije. Radio je i u TDR-u, odakle je, navodno uz pomoć političkih veza Slavka Linića, 2000. godine prešao u Hrvatski fond za privatizaciju (HFP). Tamo se upoznaje s nekadašnjim prvim hrvatskim obavještajcem Franjom Turekom, ravnateljem POA-e. U HFP-u, u suradnji s tadašnjim čelnikom Fonda Hrvojem Vojkovićem (koji je karijeru također počeo kod Hanžekovića), i pod Linićevim patronatom, Starčević je, tvrdi se u izvještaju, proveo velike poslovne akcije tajkuna Gorana Štroka, bliskog SDP-u, koji je tada kupovao turističke objekte u Istri i Dubrovniku.

Nakon dolaska HDZ-a na vlast, Starčević 2004. dolazi u HAAB. Mnoge koji nisu znali za, u ovom tekstu opisane, odnose i zajedničke financijske interese hrvatskih političkih elita, bez obzira na njihove navodne ideološke razlike, iznenadilo je što je u upravi banke završila osoba bliska SDP-u i Liniću. Zaboravilo se da je, tvrdi se u izvještaju, Starčević pomogao HAAB-u u poslovima s Walterom Wolfom, ali i nekim drugim akcijama, poput zaštite banke u sporu s Wolfom oko vlasništva nad “Maraskom”. Tvrdi se kako je Starčević pomogao i Darku Ostoji prilikom preuzimanja “Liburnije”. Sve navodno pod utjecajem Linića. U izvještaju piše i kako je ravnatelj POA-e Franjo Turek bio potreban Starčeviću zbog gomile informacija kojima ga je zasipao, a koje je ovaj koristio u poslu.

Posebno je interesantna njegova veza s detektivskom agencijom “Soboli”, koja mu je navodno prikupljala obavještajne podatke o akcijama koje će pravosuđe i policija poduzimati protiv HAAB-a, kao i kompromitirajuće informacije o kolegama. To je zanimljivo stoga što je suvlasnik “Sobolija” sadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, koji je očito godinama upoznat s malverzacijama koje HAAB provodi u Hrvatskoj pomoću ljudi iz politike, pravosuđa i poslovnih krugova.

Hranidbeni lanac privatizacijskih piranja

U izvještaju je i informacija o tome kako je Starčević, navodno po nalogu Linića, proveo privatizaciju više od tisuću tvrtki u dotadašnjem državnom vlasništvu. Tvrdi se kako su stečajevi tih tvrtki, koji su se tada provodili, hrvatskoj privredi nanijeli štetu identičnu onoj koju je iza sebe ostavila Tuđmanova privatizacija. Starčević je, tvrdi se dalje, uz pomoć tajnih aneksa ugovora o privatizaciji pojedinih tvrtki omogućio mnogima da se obogate, za što je navodno nagrađivan provizijama koje je kasnije dijelio s mentorima, tako da se na taj način formirao svojevrsni hranidbeni lanac privatizacijskih piranja. 

Privatizacije su se, prema tvrdnjama autora izvještaja, odvijale bez jasnih kriterija, uvijek prema drugom modelu, kako nitko ne bi shvatio što se zapravo događa. Navodno je Starčeviću u tome pomogao sporni privatizacijski model Jakše Barbića, s kojim je surađivao prilikom prodaje mnogih vrijednih turističkih tvrtki na dubrovačkom području, jednom od najvrednijih na Mediteranu.

Starčević je, također prema izvještaju, mnogima omogućio bogaćenje na račun hrvatskih poreskih obveznika, pa tako i Mađaru Laszlu Attili Kerekesu, koji je navodno bio u tajnoj poslovnoj vezi s HAAB-om. Kerekes je od HFP-a kupio HUP Primošten, ali je, bez znanja uprave HFP-a, Starčević s njim navodno potpisao i tajni aneks ugovora kojim mu je omogućeno da obavezna ulaganja od 15 milijuna eura prolongira na neodređeno vrijeme. Istovremeno je moratorij na raspolaganje nekretninama bio vrlo kratak, što je Mađaru omogućilo prodaju nekretnina koje su svojim rukama izgradili radnici, ulažući desetljećima svoj trud u to turističko poduzeće. Isto je bilo i sa zemljištem. Na sličan je način Mađarima omogućena i manipulacija neprocjenjivo vrijednim turističkim objektima na šibenskoj obali, zemljištima u Jelsi na Hvaru itd.

Koristi je od Starčevića imao još jedan pouzdanik HAAB-a, koji je dio svog poslovnog carstva podigao upravo kreditima te banke. Riječ je o tajkunu Jaki Andabaku, koji je nedavno donirao dva milijuna kuna Damiru Primorcu za utrku za Pantovčak. Kreditima HAAB-a Andabak se, uz Starčevićevu pomoć, domogao hotela “Osmine” u Slanom i “Alan” u Starigradu Paklenici, kao i niza hotela na makarskoj rivijeri (Brela, Tučepi, Baška Voda), te hotela “Zlatni rat” i “Medena” pored Trogira.

Povlaštenim informacijama o prodaji nekretnina, prema tvrdnjama u izvještaju, uz pomoć Starčevića okoristili su se i Anto Nobilo, Milan Carić i suvlasnik EPH-a Ninoslav Pavić. Inače, izdanja potonjeg bojkotirala su pojavu ovog po hrvatsku elitu skandaloznog izvještaja. Slično je i u slučaju “Novog lista” i vlasnika mu Roberta Ježića, kojem je posvećen zanimljiv odlomak ovog dokumenta s oznakom državne tajne. Ježićeva se karijera secira od početka do kraja. Riječ je o čovjeku prema kojem čitatelji “Novosti” gaje posebne simpatije, a kako i ne bi kada su njegovom zaslugom u našim redovima završili Marinko Čulić i Viktor Ivančić, koje je najprije angažirao kao novinare, da bi im kasnije zabranio pisati.

Ježića hrvatske špije u izvještaju opisuju kao pravnika koji je fakultet završio u Rijeci. Bio je redar u diskotekama i skiper na jahtama. U poslovnu ga je elitu ubacilo poznanstvo s Vojkom Santrićem, poslovnim čovjekom koji je bio generalni konzul SFRJ u Milanu. Preko njega Ježić je postao dio jugoslavenske naftaške elite, okupljene oko beogradskog GENEX-a. Iz tog vremena datira i Ježićevo poznanstvo s Franjom Gregurićem, koji se bavio biznisom u inozemstvu. Devedesete je Ježić dočekao u Rijeci, gdje je radio u predstavništvu tvrtke “Petraco” i intenzivirao druženje s Gregurićem i Brankom Mikšom. Nedavno je Ježić, taj financijer kampanja i Josipovića i Hebranga, javno istaknuo da posjeduje člansku iskaznicu HDZ-a s brojem 83.

Nitko nije nevin

Izvještaj vrvi podacima o razvoju Ježićeve karijere koja je, uz pomoć tada moćnog Gregurića i HDZ-a, devedesetih doživjela strelovit uspon. Njegova nova tvrtka postala je glavni suradnik INA-e, čime se Ježić počeo ozbiljno bogatiti. Uz pomoć političkih veza počeo je surađivati i s tvrtkama OKI, “Adriavinil”, “Dina” i “Polikem”, a stranački su mu prijatelji navodno omogućili da postane najveći dobavljač sirovina za njihovo poslovanje. Na taj je način počeo nadzirati većinu hrvatske petrokemijske industrije. Nakon Gregurićevog odlaska patronat nad Ježićem preuzima Hrvoje Šarinić, a potom Davor Štern. Nakon pada HDZ-a Ježić se navodno snašao tako da je završio pod zaštitom Slavka Linića kojem nije smetala njegova HDZ-ova iskaznica.

Tu se ponovno pojavljuje Krešimir Starčević, jedan od glavnih aktera priče o DIOKI-ju, tvrtki čiji je dobar dio kontrolirao fond Darka Ostoje, kojeg je trebalo uvjeriti da sve proda riječkom tajkunu. Tada je Starčević, tvrdi se, radio za nekoliko strana: navodno je prenosio informacije Franji Tureku, a ovaj Željku Bagiću, kontroverznom savjetniku predsjednika Stjepana Mesića, i novinaru i vlasniku “Nacionala” Ivi Pukaniću. Problem je nastupio kada se Ostoja usprotivio prodaji svog vlasničkog udjela. Tada se u priču navodno uključio i poduzetnik i kriminalac Hrvoje Petrač, koji je trenutno u zatvoru zbog otmice sina Vladimira Zagorca, svog nekadašnjeg partnera i najboljeg druga. Petrač “uvjerava” Ostoju da bi bilo baš lijepo kada bi, ispod realne cijene, prodao Ježiću svoje dionice. Posrednik je bio Ivo Pukanić.

U šokantnom prevratu, tvrdi se u izvještaju, uključio se i HDZ, odlučivši pokvariti Petračevu računicu. U dokumentu stoji i da je HDZ, odnosno Ivo Sanader, 1. svibnja 2004. u Trst poslao svog emisara Miomira Žužula, koji se tamo navodno sastao s Ježićem i dogovorio kako će mu srediti probleme s Ostojom. Tako je i bilo. Petrač je prevaren, a Ostoja je svoj dio prodao. Problem je u tome što je to “sređivanje” imalo i cijenu – milijun eura, što je završilo na računu HDZ-a! U izvještaju piše da se Petrač osjetio prevarenim i navodno zaprijetio Ježiću, pa i samom Žužulu.

Linić je Ježiću osigurao rješavanje brojnih tehničkih problema, za što je navodno zadužio Starčevića kojem to, s obzirom na visoku funkciju u HFP-u, nije bilo teško. Mesić i Sanader su, preko Bagića i Žužula, navodno cijelo vrijeme kontrolirali operaciju, a Hypo Alpe Adria banka do 2004. figurirala je kao službeni kupac, tako da Ježićevo ime, koji je 2001. za 520 milijuna kuna odlučio kupiti DIOKI, do 2004. nije bilo ni spomenuto!

U ime HAAB-a glavni je pregovarač bio Gabriel Delacher iz fonda Wienna Capitals iz Beča. Linić je tada navodno izjavljivao kako će se Ježiću ponuditi na kupnju samo 25 posto tvrtke. Ostojin fond, koji je bio najvažniji jer je raspolagao sa 51 posto vlasništva, Linić nije spominjao, iako je sve znao. Prema izvještaju, svi su trebali znati i za ucjene i prijetnje kojima je bio izložen Ostoja. Navodno je po Petračevom nalogu Pukanić zaprijetio Ostoji, a ovome na kraju nije preostalo ništa drugo nego popustiti pred prijetnjama, pogotovo zato jer je bio svjestan koliko političko zaleđe imaju oni koji mu prijete. Ostoja se s Ježićem navodno sastao u Petračevom restoranu “Cantinetta” u centru Zagreba i obećao mu prodati svojih 51 posto. Međutim, tada dolazi do otmice Zagorčevog sina i Petračevog bijega iz Hrvatske, pa se Ostoja počeo nećkati. Tada je uskočio Ježićev prijatelj Sanader na već opisani način. Tko zna, možda je Petrač prozvao bivšeg premijera “Smranaderom” i zbog prevare u vezi DIOKI-ja, koja mu je iz ruku izbila milijun eura. Koliko je Petraču bilo stalo do tog milijuna dokazuje podatak da je, nakon svega, iza 1. svibnja 2004. i navodnog dogovora Ježića i Žužula u Trstu, nazivao Ostoju i tražio svoju proviziju.

U svakom slučaju, u višestruko izvaranih i poniženih hrvatskih građana ovakve informacije iz svijeta poslovno-političke elite ne mogu proizvesti pretjerane emocije. Teško je u zemlji poput Hrvatske, koja je u samom vrhu po indeksu korupcije, očekivati radikalne rezove, jer bi gotovo svi veliki igrači trebali otići da bi se nešto zaista promijenilo.

Iako nas u odgovoru na pitanje je li im poznat skandalozni sadržaj citiranog dokumenta u tužiteljstvu uvjeravaju da i na njemu i na bilo kojoj indiciji o kriminalu u HAAB-u intenzivno rade, nekako nismo u to uvjereni.