Ljevičar starog kova

Francusku političku scenu od početka godine promijenio je uspon predsjedničkog kandidata Lijevog fronta Jean-Luca Melenchona, kojem su ankete u siječnju davale oko pet posto podrške, da bi uoči prvog kruga izbora, koji će se održati ove nedjelje, ona dosegnula čak 17 posto. Donedavno je izgledalo da će predsjednički izbori biti klasičan obračun između lijevog i desnog centra, odnosno između kandidata Socijalističke partije Francoisa Hollandea i aktualnog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, pri čemu je umjereni Hollande samo trebao iskoristiti činjenicu da je Sarkozy najnepopularniji predsjednik u 53 godine Pete republike.

Nakon izbijanja krize, Sarkozy je na europskom nivou i u samoj Francuskoj imao jednu od vodećih uloga u nametanju politike štednje. Unatoč snažnom otporu, proveo je mirovinsku reformu s povećanjem dobi umirovljenja, ukinuo je 35-satni radni tjedan, smanjio poreze bogatima i otpustio tisuće javnih radnika. Rezultat te politike je da je Francuska, nakon dva desetljeća smanjivanja, u njegovom mandatu zabilježila povećanje socijalnih razlika.

Razočaranje Sarkozyjem

Sarkozy Francuze uvjerava da žive iznad mogućnosti i da će, ako ne izaberu njegov plan postizanja uravnoteženog proračuna do 2016., završiti kao Grci. Iako Hollande obećava izmjenu fiskalnog pakta koji je Sarkozy sklopio s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, otvaranje radnih mjesta, oporezivanje financijskih institucija i uvođenje 75-postotnog poreza na prihode iznad milijun eura godišnje, on je također zacrtao uravnoteženje proračuna, ostavši unutar iste paradigme štednje, po kojoj nema distribucije prije nego što bogatstvo bude ponovno stvoreno.

Dok je razočaranje Sarkozyjem otvorilo prostor za rast popularnosti šefice Nacionalnog fronta Marine Le Pen na desnici, Hollandeov mlak odgovor na neoliberalnu politiku otvorio je na ljevici prostor za prodornog Melenchona, bivšeg senatora i ministra u socijalističkoj vladi, koji je 2008. napustio Socijalističku partiju i osnovao Stranku ljevice. Po uzoru na uspješnu njemačku Ljevicu (Die Linke), uoči izbora za Europski parlament 2009. udružio se s Komunističkom partijom Francuske u Lijevi front.

Iako su ga mediji u početku ignorirali, iskusni političar i talentirani govornik Melenchon svojom je eksplozivnom kampanjom postao najzanimljiviji fenomen izbora. Igrajući na kartu francuske revolucionarne tradicije, potrudio se oživjeti romantičnu nostalgiju stare ljevice pozivajući se na ideale slobode, jednakosti i bratstva, te govoreći o solidarnosti, dijeljenju bogatstva i pružanju otpora pohlepnim interesima kapitala.

Mjesecima je držao vatrene govore sračunate na buđenje ljevičarskog ponosa, a službenu kampanju započeo je 18. ožujka, na obljetnicu Pariške komune, kada je na Trgu Bastille okupio više od 120.000 ljudi, zaključivši skup pjevanjem “Internacionale” i stvorivši entuzijazam koji Francuska nije vidjela od pobjede Francoisa Mitterranda 1981. Međutim, kako za “The Guardian” piše Philippe Marliere, londonski profesor francuske i europske politike, za njegov uspon nije ključno buđenje nostalgije, već odlučan pristup kapitalističkoj krizi.

Uvjerljiv program

“Francuski europarlamentarac ima i uvjerljiv program. U didaktički vještim govorima i intervjuima on radikalno odstupa od političara srednje struje, objašnjavajući da je kriza sistemska, da je posljedica loših političkih izbora i odluka. Naša društva nikada nisu bila tako produktivna i bogata kao danas, ali većina stanovništva postaje siromašnija iako sve napornije radi. Problem nije u proizvodnji bogatstva (kao što vjeruju neoliberali i blerovski socijaldemokrati), nego u redistribuciji bogatstva”, kaže Marliere, primjećujući da Melenchonovi oponenti njegov program nazivaju “ekonomskom noćnom morom”, iako takav opis bolje pristaje važećoj paradigmi.

Opsežni program Lijevog fronta uključuje limitiranje godišnjih prihoda na 360.000 eura, povećanje doprinosa i poreza na kapitalnu dobit, vraćanje 35-satnog radnog tjedna, 20-postotno povećanje minimalne plaće, puno umirovljenje nakon 60. godine i potpuno besplatno zdravstvo. Traži zabranu otkaza u profitabilnim tvrtkama, uvođenje radničkog veta na strateške odluke i pravo radnika na preuzimanje posrnulih tvrtki. Obećava gradnju milijun socijalnih stanova, vraćanje ukinutih radnih mjesta u školstvu i ukidanje neoliberalnih reformi visokog školstva. Umjesto o nacionalnoj konkurentnosti u programu se govori o kooperativnosti, a traži se nacionalizacija ključnih energetskih kompanija, stvaranje snažne državne banke i stavljanje svih energetskih i vodnih resursa pod državnu kapu, uz orijentaciju poljoprivredne proizvodnje na domaće potrebe. Jedna od bitnih odrednica ekonomskog programa je ekološko planiranje proizvodnje.

Melenchon traži formiranje Šeste republike, u kojoj bi predsjedničke ovlasti bile smanjene u korist parlamenta i u čijem bi ustavu bila zapisana prava na abortus i eutanaziju, a politička reprezentativnost muškaraca i žena potpuno izjednačena. Zagovara znatno olakšavanje stjecanja državljanstva imigrantima, slobodu interneta i odbacivanje konkordata s Vatikanom. Traži prekid rata u Afganistanu, rasformiranje NATO-a, priznanje Palestine te reformu Europske unije s odbacivanjem Lisabonskog sporazuma, promjenom uloge Europske centralne banke tako da se posveti cilju pune zaposlenosti a države kreditira uz kamatu od jedan posto, kao i banke.

Oštar kritičar

Melenchon u svojim govorima oštro kritizira politiku Unije i MMF-a, koji su Grcima nametnuli bijedu, traži oproste dugova i reformu UN-a, pod čijim okriljem bi se formiralo tijelo koje bi znatno jače pomagalo razvoj siromašnih. Zbog svega toga liberalni mediji često ga nazivaju “krajnjim”, “radikalnim” ili “ekstremnim” ljevičarom, s čime se marksisti ipak ne slažu.

“Dok program Lijevog fronta sadrži sve osnovne elemente ozbiljnog borbenog programa po pitanjima plaća, mirovina, stanovanja, zdravlja, obrazovanja, radničkih prava i mnogim drugim važnim pitanjima, u njemu nema opće socijalističke eksproprijacije kapitalističkih interesa. Generalno, on odgovara pokušaju da se ukinu posljedice kapitalizma bez ukidanja samog kapitalizma”, piše Greg Oxley, urednik francuskog marksističkog magazina “La Risposte”.

Međutim, drugi primjećuju da je Lijevi front odlučnim reformizmom uspio ponovno povezati ljevičarsku politiku s biračima. Francuska i Njemačka udaraju ritam europskog kapitalizma, zbog čega rezultat francuskih izbora može imati veliki utjecaj na europsku vladajuću elitu. No promjena se neće dogoditi samom pobjedom štedljivih Hollandeovih socijalista, već jedino ako mu Lijevi front uspije nametnuti radikalniju politiku.

Melenchonov uspon već je prisilio Hollandea da se pomakne ulijevo, a njegova podrška bit će važna za Hollandeovu pobjedu nad Sarkozyjem u drugom krugu izbora. No nakon predsjedničkih, u lipnju slijede parlamentarni izbori, važni jer je francuski predsjednik bitno ograničen u djelovanju bez parlamentarne većine, u čemu Lijevi front vidi mogućnost da socijalistima nametne politiku suprotnu trenutačnim europskim obavezama i tržišnom pritisku.