Ubi nas prejaka kuna

Nekadašnjim političkim rječnikom, to bi se zvalo neprincipijelnom koalicijom. Ali kako danas principa jedva da još ima, za dogovor Vlade i Hrvatske narodne banke preostaje trivijalna definicija: Ja tebi, ti meni. Riječ je o osam milijardi kuna koje je Hrvatska narodna banka oslobodila (narodski, štampala) za investicijske projekte prvog potpredsjednika Radimira Čačića, dok Vlada, zauzvrat, ne postavlja pitanje prejake kune. Neki, doduše, tvrde da je zapravo riječ o trećem mandatu guvernera Željka Rohatinskog, ali u biti to je isto. Točnije, dr. Rohatinski, koliko ga ovaj autor poznaje, ne bi trgovao zbog vlastitog interesa, ali bi zbog svoje politike. A tvrdoglavo održavanje čvrstog tečaja kuna, pa makar propao svijet, središnji je pilon te politike.

Zašto je taj dogovor neprincipijelan? Zato što obje strane znaju da on ne rješava ključni problem hrvatskog gospodarstva. To je njegova tržišna konkurentnost, u zemlji i inozemstvu. (U otvorenoj ekonomiji kakva je hrvatska to je skoro isto, pa je strana konkurencija zagušila domaća poduzeća i u njihovom dvorištu, a ne samo u izvozu.) To se pokazalo i na sastanku  guvernera Rohatinskog i ministra financija Slavka Linića s predstavnicima osam najvećih poslovnih banaka. Bankari su, naime, rekli da njima taj novac ne treba. Da su i bez njega likvidni i da imaju dovoljno sredstava za kredite, ali da privreda nema projekata koje bi oni financirali. Time se jasno pokazalo da i Vlada i HNB djeluju na krivu stranu vage. Da bi oni morali brinuti o potražnji, a ne (samo) o ponudi kredita. Ali oni se prave nevješti, pa govore jedno, a rade drugo. Govore o konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, ali imaju druge prioritete. Vlada svoje investicije koje bi trebale oživjeti privredu, a HNB stabilnost kune, čime se dosad kočila inflacija.

Oholost političara

I jedni i drugi, očito, vjeruju da se problemi mogu rješavati odozgo, iz njihovih kabineta, da oni mogu oživljavati ekonomiju i čuvati stabilnost bez presudnog uključivanja poduzeća i poduzetnika. Američki povjesničar Arthur Schlesinger naziva takvo ponašanje “korupcijom  moći, pod čim podrazumijeva zanesenost političara ohološću, intelektualnom korupcijom, koja ih je uvjerila da oni raspolažu znanjem i instrumentima za upravljanje gospodarstvom i društvom i njihovo kontroliranje s vrha”. Ta definicija, koju smo preuzeli iz knjige “Keynes: povratak velikana” britanskog povjesničara i ekonomista Roberta Skidelskog, dva puta koristi riječ koja kod nas zvuči osobito neugodno. Ta je riječ – korupcija. Naravno, tu se ne radi o korupciji zbog kakve se sudi Ivi Sanaderu i HDZ-u, već o onoj kakvu stvaraju moć i oholost. A upravo je pitanje kvari li vlast omiljena tema premijera Zorana Milanovića, kao i brojnih komentatora koji su pisali o bahatosti (oholosti) njegovog prvog potpredsjednika. Posljedice te vrste korupcije nisu ni benigne niti jeftine.

Time se, ipak, ne može objasniti tvrdoglavost guvernera Rohatinskog, koji sve više podsjeća na vojnika kojeg u jednom starom filmu igra Charlie Chaplin. On, naime, ostaje na straži u pustim rovovima, iako je rat odavno završen. I Rohatinski čuva tečaj, a preko njega stabilnost cijena, iako je inflacija zaustavljena prije skoro dva desetljeća. Za volju toga žrtvovao je konkurentnost hrvatske privrede, pa znatnim dijelom i samu privredu, kao i desetke tisuća radnih mjesta. Pritom je odbacio i pouku iz vremena Velike depresije 1930-ih godina, da je niska inflacija znak zdrave ekonomije samo uz visoku zaposlenost. Sada mu je, međutim, inflacija ponovno pred vratima, na koja ne kuca, već lupa s obje šake. Te šake ne pripadaju onima koji su izloženi inozemnoj konkurenciji, jeftinijoj zahvaljujući prejakoj kuni. Može li se i kako njima suprotstaviti?

Lupaju monopolska i javna poduzeća, a preko njih država, bilo posredno bilo izravno. Posredno, kad trlja ruke na svako poskupljenje benzina, zahvaljujući čemu se proračun puni iznad svih očekivanja. A izravno, na primjer, kad povećava cijenu struje, iako prethodno nije napravila ništa na sređivanju stanja u Hrvatskoj elektroprivredi. Građanima se stalno prijeti nekim novim poskupljenjima, pa čak i da će se udvostručiti cijena odvoza smeća, ako ga ne budu razvrstavali. Nije li prvo trebalo organizirati skupljanje i odvoz razvrstanog otpada, što nije ni mali, ni lagan, ni jeftin posao, pa tek onda navaliti na građane? Ali postoji nešto još gore zbog čega ta cijela akcija u ovom trenutku ima tragikomičnu boju. To je činjenica da mnogobrojni unesrećeni ljudi bez posla i prihoda neprestano traže po kontejnerima nešto što će im pomoći da prežive. To je jedino razvrstavanje koje se sada dešava. Sve drugo samo je oholost i zanesenost političara.

Bajke o budućnosti

Poskupljenja, a na kraju se sve svodi na to, tumače se kao bolni, ali neophodni rezovi, kako bi u budućnosti konačno počeo oporavak. Ali sve najave za budućnost samo su bajke. Samo pokušaj da se ljudima ulije osjećaj sigurnosti, u vremenu kada nikakve sigurnosti nema.

Tu konstataciju preuzeli smo od lorda Roberta (naravno, Skidelskog, ali lordovi, kao i kraljevi ili konobari, oslovljavaju se samo imenom), koji je ovih dana održao zapaženo predavanje u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Za taj nastup on se, očito, temeljito pripremio, pa su u njegovom izlaganju dvije teme dobile posebnu važnost. To su rezanje troškova i tečaj. Odnosno fiskalna i monetarna politika, kako kažu ekonomisti. I jedna i druga, kaže on, u Hrvatskoj se vode na pogrešan način.

Kad je riječ o kresanju troškova, treba samo pogledati kako su prošle zemlje koje su se striktno držale tog recepta. Nijedna se nije izvukla iz krize, pa ni Irska, koja je u tome otišla najdalje. Njemačka, koja politiku rigorozne štednje traži od drugih, sama se toga nije držala u razdoblju poslije ujedinjenja. Kad joj je trebao novac za potrošnju preko mogućnosti, ona ga je tiskala. Sada kancelarka Angela Merkel kaže da svaka njemačka domaćica zna da se ne može živjeti preko vlastitog gubera i da bi tako trebalo voditi i nacionalnu ekonomiju. Ali to je pogrešno, jer ako svi počnu štedjeti u isto vrijeme, past će potražnja a posljedično i proizvodnja, pa i svi prihodi. Kad je ekonomija u padu, ne smije se smanjivati potrošnja.

To je prvi shvatio John Maynard Keynes, pa je u doba Velike depresije preporučivao tiskanje novca i povećanje potrošnje koja će pokrenuti proizvodnju. Zato je, kaže Skidelsky, projekt pokretanja investicija u Hrvatskoj dobar, ali pritom treba paziti da se ulaže u objekte koji vraćaju novac u razumnom roku. Nije, međutim, dobro da se, kao što je najavljeno, otpušta deset tisuća javnih službenika. Trošak budžeta, makar i uzaludan, manje je zlo od daljnjeg povećanja nezaposlenosti.

Nikoga iz Vlade i HNB-a

Još veću grešku, kaže lord Robert, Hrvatska čini u monetarnoj politici. Ona tu ima dvije poluge kojima može povećati konkurentnost i pokrenuti proizvodnju, ali ne koristi ni jednu. Može tiskati novac umjesto da se skupo zadužuje i može promijeniti tečaj. Zemlje koje su uvele euro to više ne mogu, ali Hrvatska može i mora, jer u suprotnom neće, kaže on, dovesti svoju kuću u red. Hrvatska je upala u zamku niske zaposlenosti, iz koje se ne može osloboditi dok ne odustane od prejake kune. Takozvana unutrašnja devalvacija, odnosno smanjivanje troškova proizvodnje, čime bi se kompenzirala prejaka nacionalna valuta, samo je priča za malu djecu. To nije uspjelo nigdje u svijetu, pa ni u Švedskoj, čiji je novac u jednom trenutku devalvirao za 20 posto. Devalvacija je prirodan način da se čuva konkurentnost, čega se drže svi koji mogu, osim Kine – i Hrvatske. Ali Kina je vezala svoj juan uz dolar, i to tako nisko da je unaprijed osigurala konkurentnost svoje robe u skoro cijelom svijetu.J

Kad je oštroumni Britanac završio svoje izlaganje, netko je iz publike, koju su sačinjavali brojni ekonomisti i gospodarstvenici, zapitao njegovog domaćina Nadana Vidoševića koga je sve pozvao na predavanje. “Sve koje je trebalo”, odgovorio je on malo povišenim glasom. Iz Vlade i Hrvatske narodne banke nije došao nitko. Koji je tome razlog? Oholost, bahatost ili strah od onoga što je tu rečeno?