Trovači gledateljstva

Čitavoga prošlog tjedna HTV je najavljivao treću epizodu dokumentarne serije “Jugoslavenske tajne službe” izjavnom rečenicom: “Kako je komunistički režim ubio Alojzija Stepinca.” Najavu je između raznih drugih emisija i reklamnih blokova zasigurno čulo i vidjelo više ljudi nego što ih je na kraju odgledalo tu epizodu, pa je milijunskoj publici tako na izuzetno praktičan način servirana gotova istina o ukupnom jugokomunističkom zločinu nad blagopočivšim kardinalom.

Oni koji su u ponedjeljak, 16. travnja, ipak popratili “Jugoslavenske tajne službe”, međutim, bez ostatka su morali osjetiti prikraćenost za barem jedan egzaktni dokaz o Stepinčevom umorstvu, naspram službenog zaključka onodobnog režima o smrti uzrokovanom dugotrajnom bolešću. Da se podsjetimo – stara i čuvena kontrateza, osobito pronošena crkvenim i njima bliskim krugovima, glasi da je zagrebački nadbiskup sustavno trovan, a možda i zračen, za vrijeme petogodišnje robije u Lepoglavi, ili pak za daljnjega njegova devetogodišnjeg kućnog pritvora u Krašiću.

Skupocjeni JPP

No, u seriji napravljenoj u javno-privatnoj koprodukciji, koju je HRT navodno platio neobjašnjivim i jednako neobjašnjenim desecima milijuna kuna, iznesena je opet labava konstrukcija jedne te iste teorije zavjere. Nju po dužnosti najintenzivnije zagovara svećenik Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim Alojzija Stepinca. Novopečenom svecu, bez ikakve sumnje, apsolutno pristaje mit o mučeničkoj smrti, a nipošto samo činjenična robija u drastično povlaštenim okolnostima; naime, to s obzirom na taktičke razloge komunističko-partijske vlasti.

Batelja i u ovoj seriji veoma tajnovito navodi kako je “kemijski institut jednog univerziteta”, mada ne saznajemo kojeg, našao “toksičke supstance u kostima “, iako nismo čuli o kojim je spojevima riječ. A prije desetak godina, u glasniku postulature “Blaženi Alojzije Stepinac”, ovako piše Juraj Batelja: “(…) Mnoge pojedinosti, za sada, ne mogu u javnosti biti bolje osvijetljene, te u potpunosti razotkriveni postupci koji su doveli do prijevremene i mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca. Spoznaje o trovanju i zračenju bl. Alojzija Stepinca u Lepoglavi, koje su prikupljene tijekom postupka Stepinčeve beatifikacije, objavit će se kad za to sazriju prilike, odnosno, kad bude razložna prosudba da će objavljivanjem tih spoznaja biti zaštićen dobar glas i ugled rodbine onih koji su u tome sudjelovali.”

Crkva nam tako, preko svog ovlaštenika, daje vjerovati kako se puna istina dandanas ne publicira isključivo zbog specifičnog oprosta počiniteljima i njihovim obiteljima. U međuvremenu smo ipak saznali da stručna toksikološka analiza iz 1993. godine nije dala nikakve rezultate, što je uz liječničke izjave objavljeno u zagrebačkim novinama “Tjednik” s kraja 1997. i početka 1998. godine. A sama kršćanska dobrohotnost uslijed koje se namjesto takvih zaključaka javnošću i dalje pronose glasine, ponukala je jednog od navedenih “sudionika” da obranu vlastite nevinosti ipak preuzme u svoje ruke.

Dane Mirić, jedan od milicijskih čuvara zatočenog kardinala, nedavno je objavio knjigu “Stepinac u Lepoglavi” (Novi Liber, Zagreb), u kojoj je pobrojan i na istraživačku kušnju stavljen najveći broj proturječnih tvrdnji iz okrilja Crkve, te drugih itekako provjerljivih fakata na zadanu temu. Njegova knjiga, pisana odmjereno i dokumentaristički organizirano, prava je demonstracija vjerodostojnosti na koju Crkva i njeni medijski ili povjesničarski kolaboracionisti nemaju odgovora doli upornog širenja neistina poput one temeljne, zastupane po Batelji.

Svi njihovi argumenti svode se tako na one po čuvenju, premda se i tu izuzetno rijetko navodi poneko konkretno ime očevica ili povlaštenog upućenika, dok se općenito i stoga neobavezno govori o baš mnogima takvim. Ali, nevolja je što će nakon serije “Jugoslavenske tajne službe”, i naročito citirane njezine najave, biti još više onih koji su to čuli u tom istom konfabulatorskom obliku. Moguće posljedice laži koja tako u gebelsovskoj maniri postaje – uz dovoljno ustrajno ponavljanje – sušta istina, ne trebamo puno dočaravati: zbog takvih se stvari kotrljaju nevine glave.

U tom je poslu angažirana nekolicina lično te ideološki zainteresiranih povjesničara, pored nakaradnih svjedoka-pokajnika kao što je Zdravko Tomac, koji danas falsificira i sebe i svoga nekadašnjeg šefa i uzora Jakova Blaževića, državnog tužitelja čijim je zalaganjem Stepinac i poslan u zatvor.

Stvar za pravosuđe

Ali, najdosljedniji u laganju o Stepinčevoj smrti je upravo jedan od autora ove zloćudne TV-serije, Obrad Kosovac, potpisnik sinopsisa. Ostali autori su Miljenko Manjkas (redatelj i privatni koproducent) i Andrej Rora (scenarist), verzirani medijski inženjeri duša, stasali na HTV-u za ere Franje Tuđmana. U Rorinom recentnom životopisu svakako istaknuto mjesto zauzima uređivanje šovinističke trash-serije “Istraga” na Novoj TV, koja se odlikovala amaterskim inscenacijama zločina i govorom mržnje.

Obrad Kosovac je glavni posao u tom pogledu inače odradio kao dugogodišnji urednik HTV-ove dnevne historiografsko-edukativne emisije “TV kalendar”, gdje se teza o kardinalovu ubojstvu godinama nesmetano provlačila kao provjerena činjenica. Kosovca u tome nije omeo niti čuveni povijesni podatak da je on sam u vrijeme SFRJ bio jedan od vodećih televizijskih difamatora Alojzija Stepinca, kojemu je u krivnju nadodavao i više negoli je taj Anti Paveliću lojalni nadbiskup bio zaslužio.

A sada ponovno imamo na stvari izražen kompleksan problem: s pozicije javne televizije, i s njenim autoritetom, producira se i emitira pseudodokumentaristički šund alarmantnih konsekvencija. Primjerice, u epizodi o Stepincu njegov je udes doveden u implicitnu vezu s interesom hrvatskih Srba, a više od takvog huškanja za nekakav opaki epilog i nije potrebno. Ne samo zbog novca što se pritom izlio na privatne račune autora, dakle, ova serija vapi za intervencijom odgovornih lica na HRT-u i u državnim službama, zaključno s pravosudnim.