Filmaš i njegovo djelo

U GORI RASTE ZELEN BOR, HTV

Nije jedan dobar umjetnik bio kvaran k’o kutnjak. Mnogi su takvi, možda čak većina. Logično, to su ljudi koje najčešće vodi ego, a prenabujali ego u pravilu nije spojiv s višim moralnim standardima. Umjetnike je zato bolje ne poznavati, dovoljna su njihova djela. A film “U gori raste zelen bor” vjerojatno je opus magnum, ponajbolji uradak Antuna Vrdoljaka, egzemplarnog malograđanina, notornog rasista, bezveznjaka i sjecikese, ali odličnog sineasta i vrlo dobrog glumca.

U filmu je dana zapanjujuće realistična slika hrvatske unutrašnjosti u Drugom svjetskom ratu (Banija, Grabovac), slika kojoj možemo podjednako vjerovati i pod Titom i pod Tuđmanom i danas, a to nije jednostavan zadatak. Vrdoljak nije crnotalasni Žika Pavlović, pa da pošto-poto naglašava naturalističke detalje, kaos i brutalnost, silovanja i dobrovoljno “ševkanje”, ali je realist, do te mjere da u njegovom remek-djelu nema ni traga kanonskoj epici jugoslavenskog ratnog filma, koja je uglavnom bila ideologizirana i lažna. Njegovi karakteri nisu “izliveni iz jednog komada”. Oni su slojeviti i živi. Drugi svjetski rat na našim prostorima, to su poderane krvave gaće, seljaci koje više zanima obrađivanje zemlje nego slavno vojevanje, fanatizirani komesari, katkada surovi masakri. “Htio sam da dobri ne budu sasvim dobri, a da loši ne budu krajnje zli”, rekao je Vrdoljak u kratkom intervjuu prije filma, što neizravno otkriva zašto je hrvatski ratni film 1990-ih bio tako loš: u njemu, kako je sjajno primijetio Nenad Polimac, uvijek “fali jedan loš pop i jedan dobar Srbin”.

Vrdoljakov film je, dakako, nešto posve drugo, no zasluga za fantastični realizam te slike ne pripada samom Antunu Vrdoljaku, već u podjednakoj mjeri autoru književnog predloška, velikom Ivanu Šiblu. Riječ je o heroju (kao mladić ubio je njemačkog vojnika u patroli na Maksimirskoj cesti), avanturistu i vjerniku komunizma (nakon Maksimirske prešao je u ilegalu, a potom prebjegao na Kordun), koji je, prije no što je postao žrtva tog istog komunizma, napisao briljantnu knjigu sjećanja, svakako najbolju biografsku prozu hrvatske partizanije. U toj se prozi, iz koje je Vrdoljak izvukao najzanimljivije dijelove za čak dva sjajna filma – drugi je “Kad čuješ zvona” – izvanredno plastično oslikava početak i razvoj rata u ovoj zemlji. Šiblovi memoari jasno pokazuju kako se razvijala i mijenjala ideološka i nacionalna matrica NOB-a (srpske seljake koji su branili goli život ideološki su isprva vodili obrazovani ljudi, komunisti, komesari, uglavnom Hrvati iz gradova – danas bi se reklo urbani Jugoslaveni), da bi se s vremenom etnička slika NOB-a dovela u sklad sa sastavom stanovništva. Šibl s puno neskrivenog udivljenja slika i Vasilja Gaćešu, banijskog seljaka, kao div-junaka kojemu su se brzo pridružili i hrvatski partizani.

Neke su scene iz filma antologijske: Rade Šerbedžija kao domobranski časnik koji se odbija predati dao je filmsku epizodu života, dok pojedini prizori pokazuju da su ispod različitih uniformi zapravo bili isti ljudski materijali, siroti seljaci koje su sudbina i velika politika odvele na ovu ili onu stranu. To je vjerojatno najbolji dio inače sjajnog filma – hirovita igra povijesti koja seljake koristi kao topovsko meso, bez svrhe i smisla po njih same.

“U gori raste zelen bor” nehotično otkriva i veliku manjkavost Vrdoljakove umjetnosti: čim bi ovaj imotski Glembay ostao bez jake prozne podloge, pune 3D karaktera, osuđen na samoga sebe kao pisca i scenarista, ne bi se znao izvući iz klišeja. “Duga mračna noć” primjer je te nemoći. Vrdoljak je zapravo reproduktivac, inscenator, katkada i sjajan, ali ne i autentični tumač svijeta. To je zato što on nema jednu sliku svijeta u koju vjeruje, već je mijenja prema konjunkturi, a bez creda teško nastaju velika djela.

Ovaj film sadrži i jednu preporuku HTV-u: dajte sjajnu, mračnu, turobnu seriju “Sumorna jesen”, čiji je scenarist bio upravo Šibl, uz Vecu Holjevca jedna od najkarizmatičnijih ličnosti Zagreba i Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća, čovjek koji je nesretnom logikom totalitarizma bio stigmatiziran kao hrvatski nacionalist, premda je 1941. pobjegao u šumu kako bi spašavao Srbe i dizao svjetsku revoluciju, dižući ustanak protiv tek proglašene države, za što je u to nedoba trebalo imati i savjesti, i morala, i petlje, i vizije…

IN MEDIAS TRASH

Branimir Bilić i Petar Vlahov likovi su iz filmova braće Farrelly (“Glup i gluplji”, “Ja, ja i Irena”, “Svi su ludi za Mary”). Kada Bilić postavi letvicu tako visoko da se čini kako je samo Bubka može preskočiti, dođe Vlahov i dok si rekao “Šeks” postavi novi rekord! O čemu govorimo kada govorimo o novom  “voditelju političke emisije” kojega više zanimaju hijaluron i botoks nego Jaca i Šeks? Ovaj put o emisiji koja je najavljena kao rasprava o “licemjerju svjetske politike” (“Je li svemir beskonačan?” zapitao bi se Bilić; “Što je život?”, “Kada će janjetina?” i sl.), pa smo u njoj kao goste očekivali neke blaženike i moralne vertikale, ali avaj, umjesto njih dočekao nas je lik kojega Amnesty International sumnjiči za najteže ratne zločine i masakre, Davor Domazet Lošo, te autor najčuvenijeg paradoksa hrvatske korupcije – “Pola meni, pola tebi, pola Bagi” – notorni Mate dr. Granić! To su gosti za raspravu o moralu. Tko to može osim Pere Vlahova?! Tko, pokažite nam ga, pa pitajte pošto svijet!

Rasprava je, dakako, bila živopisna. Dominirale su klasične teorije zavjere. Englezi, Masoni, Bilderberg skupina, CIA snajka, KGB i sl. Mate Granić, primjerice, vidi švedskog ministra vanjskih poslova, ozloglašenog Carla Bildta, kao “engleskog čovjeka”, Davor Domazet, osim perfidnog Albiona, u svemu vidi i prste moćne Trilaterale, a Petar Vlahov i u najtragičnijem i najdramatičnijem trenutku emisije vidi povod da se od srca nasmije, pa se na vrhuncu verbalnog rata bosanskog Srbina i Bošnjakinje na temu ratnih zločina i broja mrtvih počinje ceriti kao lud na brašno. Ukratko, dok je “Puls nacije” tragikomedija, “In medias res” je burleska, i nakon ovoga više nitko ne može reći Hrvatskoj televiziji da ne forsira domaći humor. Makar to bio i Galgenhumor!

DNEVNIK TRI

Bio je ovo tjedan morala i moralista. Nekoliko trenutaka nakon što je Mirando Mrsić kod oduševljene Hloverke (“Da, da, mladi se moraju upoznati s tržištem rada, sjajno!”) propagirao ideje Pola Pota i Mao Zedonga (volontiranje na rižinim poljima i sl. te stvaranje vojske očajnika koji će kao potencijalni štrajkbreheri pritiskati stalno zaposlene, a sve to provodeći zamisli rejting agencija i MMF-a o fleksibilizaciji tržišta rada), u Dnevnik tri došetao se jedan neobično simpatičan čovjek. Njegovo ime je Nenad Bakić, koji je o Mrsićevoj ideji progovorio ushićeno i zaneseno poput Hloverke: ideja mu se jako sviđa, bravo, sjajno, ona “ima snage, nema slabosti, ali praktički ima rizika”.

E sad, da se ubiješ ne možeš odgonetnuti što je pjesnik htio reći tvrdnjom da ideja koja ima snage i nema slabosti ima rizika. Ako ima snage a nema slabosti, nema ni rizika. Ako ima rizika, ima i slabosti. Ne ide to jedno s drugim, nije logično, no objašnjenje nismo dobili.

Prisavljem opet marširaju burevjesnici jedne nove ideologije. Ne bi je bilo sasvim točno nazvati neoliberalnom, jer mi nismo apsolvirali ni klasični liberalizam Benthama ili J. S. Milla da bismo sada išli na postdoktorske probleme razvijenog kapitalizma. Ovo je najobičnija marćapija, sustav “‘ko nabije, taj dobije”, a prisavska dalekovidnica za tu će mantru, jako popularnu na Markovu trgu, uvijek ustupiti besplatan oglasni prostor, jer vladajući jako vjeruju u to.