Fimi Poljana

Najveća nezgoda s iskazima Franje Gregurića i Vladimira Šeksa, u sudskome postupku protiv Tomislava Merčepa (zbog ratnih zločina počinjenih na području Pakračke Poljane, Zagreba i Kutine), sadržana je u tome što su ih oni davali u svojstvu svjedoka, umjesto da se sudu obraćaju kao okrivljenici. U potonjem slučaju lagali bi jednako, u to nema sumnje, ali bi prijetnja mogućeg namirenja pravde i činjenica da su im ispod sivih odijela gaće ispunjene neizvjesnošću davala tim lažima mnogo prihvatljiviju aromu.

“Ja kao premijer i moja vlada ništa nismo znali o Merčepovom vojnom djelovanju. Informacije o Pakračkoj Poljani dobio sam iz medija”, kazao je nekadašnji ratni premijer Gregurić. Šeks – koji je u to doba bio potpredsjednik Sabora i šef kriznog štaba za istočnu Hrvatsku, a malo kasnije i državni tužilac – ustvrdio je otprilike isto: o Merčepovim ratnim aktivnostima nije imao pojma, već ih je naknadno “saznavao iz medija”, odnosno “iz tužiteljskih spisa”.

Igrom sudbine, istoga dana započelo je suđenje u “slučaju Fimi media”, najspektakularnijoj korupcijskoj aferi u Hrvatskoj, na kojem je odvjetnik HDZ-a u uvodnome govoru kazao kako “nitko u predsjedništvu stranke nije znao za crne fondove”, jer je “postojao paralelni tijek financiranja”, i to “izvan stranačkih struktura”, dodavši kako će nepobitno dokazati da “odgovornost HDZ-a u tom slučaju ne postoji”.

“Memorijski vakuum” kod bivše i sadašnje vrhuške HDZ-a tako postaje slučaj za sebe. Njihova sjećanja ispunjena su integralnom prazninom, do te mjere da jedva znaju kako se zovu. Svi akteri, razumije se, bezočno lažu, no to ne umanjuje spoznaju da je upravo njihovo “neznanje” o zločinima i kriminalu – kako u pretprošloj, tako i u prošloj dekadi – bilo od strateške važnosti. Još više od toga: ponajprije na osnovu “neznanja” o zbivanjima koja su režirali, hadezeovce iz raznih rukovodnih garnitura – pa onda i čitavu stranku – opravdano je smatrati zločinačkom organizacijom.

Gregurića je, na primjer, već na sljedećem sudskom ročištu demaskirao Smiljan Reljić, bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za javnu sigurnost, izjavivši kako ne samo da mu je slao pisane izvještaje o zločinima Merčepova eskadrona smrti, nego je o tome s njim i osobno razgovarao. Šeksov udio bio je još aktivniji: kao državni tužilac osobno je naredio da se ne uloži žalba na oslobađajuću presudu ubojicama obitelji Zec, zbog čega je Tihomir Rubeša, njegov tadašnji pomoćnik, zgađen napustio tužilaštvo.

Ipak, to ne znači da Gregurić i Šeks svojem “neznanju” nisu poklanjali vjeru od samoga početka; oni su dobro slutili kolika može biti operativna snaga toga što “ništa ne znaju”. Na psihološkoj ravni, to je u knjizi Gitte Sereny skoro nehotično rasvijetlila supruga Hitlerova suradnika Alberta Speera – koji se na suđenju u Nürnbergu spasio smrti teatralnim posipanjem pepelom – govoreći o “riješenosti da se ne zna”, o tome kako je njezin muž “na neki način osjećao da ono što ne zna zapravo i ne postoji”, iako mu je, da ne bude zabune, “ono što ne zna” ustvari bilo itekako poznato.

Međutim, radi se o tome da, izvan sfere individualne psihologije i pukog samozavaravanja, “riješenost da se ne zna” generira događaje. Imajući u vidu HDZ-ov “memorijski vakuum” dosta je razvidno kako “slučaj Fimi Poljane” bez prestanka traje od početka devedesetih do danas i kako taj slijed zločina i pljački o kojima nadležni nemaju nikakvih spoznaja čini samu suštinu stranke što je do jučer bila na vlasti. Onu Orwellovu parolu iz “1984.” o povezanosti neznanja i moći u svakom slučaju vrijedi shvatiti ozbiljno (pa onda i “neznanje” u nastavku lišiti suvišnih navodnih znakova), kao što je inače njegove literarne distopije ponekad mudrije čitati u realističkom ključu.

Može se dakle reći da je Hrvatskom kroz protekla dva desetljeća vladala oveća skupina onih koji su događaje učinili takvima da u svakom trenutku mogu ne znati što se događa. Upravo je njihovo neznanje bilo korito kroz koje je tekla bujica zbivanja, uglavnom mrkocrvene boje.

Mnogi se zločini ne bi dogodili da neznanje o njima nije postojalo kao unaprijed zadana pretpostavka. Mnogi su “neželjeni slučajevi” inicirani time što im se, još i prije nego su se zbili, zajamčio blagotvorni nedostatak spoznaja u onim političkim instancama – u instancama vlasti – koje bi ih mogle spriječiti. Na taj način sami “neželjeni događaji” u svojoj nutrini sadrže neznanje o sebi kao paklene naprave koje će im osigurati rasprskavajuće efekte i učiniti ih razornijima.

Ysrael Gutman svojedobno je iznio zagonetnu tvrdnju da je holokaust porican još dok se dešavao: “Poricanje, zamagljivanje stvarnosti i brisanje tragova i ostataka neumoljive istine bili su sastavni dio samog čina ubijanja.” Usprkos razlici između holokausta i drugih zlodjela, čini se da Gutmanova teza može imati opću primjenu, jer poricanje dovodi u vezu s motivacijom. Stanley Cohen, analizirajući nalaze tzv. Scottove istrage u Velikoj Britaniji o prodaji vojne opreme Iraku i slučajeve “isjeckane memorije” kod onih koji su svjedočili, ogolio je tehniku toga delikatnog manevra: “Sjećanja na sadašnjost unaprijed se falsificiraju kako bi buduće tvrdnje da su stvari zaboravljene i da se za njih ne zna bile istinite.”

Da je u Hrvatskoj na djelu organizirano neznanje – naime neznanje o neugodnim istinama kao svojevrsni društveni projekt – potvrdilo je i ponašanje državnog tužilaštva na suđenju Tomislavu Merčepu. Tužitelji su se silno trudili da svjedoke iz političkog ešalona ne dekomodiraju i njihove tvrdnje o tome kako o svemu nisu ništa znali ne izlože bilo kakvom sumnjičenju.

Gregurić, primjerice, nije suočen s izvještajima o divljanju Merčepovih bojovnika koje je početkom rata slao Marin Vidić Bili, premda ih je ovaj morao dobivati, jer je Vidić bio povjerenik Vlade za Vukovar. Šeksa su tužitelji poštedjeli ispitivanja o njegovom tužiteljskom naporu da zločince pusti na slobodu. Nisu ga, recimo, upitali zbog čega je u prosincu 1993., nakon što je jedan tjednik objavio policijske dokumente o zvjerstvima u Pakračkoj Poljani, sa saborske govornice prijeteći zagrmio kako “postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne”. Nisu ga podsjetili na njegovu tadašnju izjavu prema kojoj stavljanje moralne sjene na pripadnike tzv. Merčepove jedinice “ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce”, a oni koji to čine “hrvatsku državnu politiku pokušavaju prikazati kao onu koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine”.

Današnja ambicija državnog tužilaštva, naime, sasvim je slična onoj koju je u zaštitničkoj formi Šeks njegovao nekad, a to je da Tomislav Merčep – kao uostalom i Ivo Sanader – bude na doličan način “oddržavljen”, da ga se osudi kao samoniklu moralnu nakazu i otkloni sumnja da je u svojem djelovanju uživao nedvosmisleni državni patronat. U tom smislu Gregurić i Šeks sa svojim svjedočenjima reprezentiraju neznanje sustava, koje se ne dovodi u pitanje, jer ima biti trajnovažeće. Pritom su i Merčep i Sanader dovedeni u zgodnu pravosudnu klopku: da bi izravno prokazali svoje pomagače ili pokrovitelje, morali bi se odvažiti i na priznavanje osobnih krivica.

Tako navođenim suđenjem nastoji se, između ostaloga, zatajiti dvostruki učinak organiziranog neznanja, jer njime se zlodjela nisu samo prikrivala, nego i poticala. Jedino što se o još nedogođenim ratnim zločinima moglo unaprijed znati je da institucije političke vlasti o njima ništa neće znati. Današnje ispovijedi vladajućih gubica o tome kako su “informacije saznavali iz medija” – kao da ih je to trebalo priječiti da djeluju – na svoj način svjedoče o ciničnome gardu “riješenosti da se ne zna”: kažem li da ništa ne znam, to znači da sve znam i ne želim ništa poduzeti.

U politici, koja je u vječnoj napetosti s istinom, to nije uzgredna vještina. Treba znati ne znati. Trebaš biti vlasnik posebno profiliranog kriminalnog uma da bi mogao tvrditi kako nemaš pojma o stranačkim crnim fondovima, iako si novac iz tih fondova trošio u vlastitoj izbornoj kampanji, kao što su to činili Andrija Hebrang ili Jadranka Kosor.

Pođe li se od toga da bi, pogotovo kada je riječ o “raščišćavanju s prošlošću”, dominantno značenje odgovornosti ipak trebala biti pravda, ovaj je potpisnik sklon predložiti da se – nasuprot hrvatskim pravnim običajima – “memorijski vakuum” što ga raznose aktualni i rashodovani politički moćnici naprosto koristi kao dokazni materijal i predložak za najteže inkriminacije. Tim bi pasjim sinovima sa sudske instance valjalo poručiti sljedeće:

“To što o zločinima ‘ništa ne znate’ upravo je i prouzročilo zločine. Oni bez vašeg hinjenog neznanja ne bi bili mogući, barem ne u tolikome obimu, pa vas prema tome činjenica da o njima ‘ništa ne znate’ čini najodgovornijima za njihove posljedice.”

Da bi se izbjeglo skretanje u moralni idiotizam, svjedočenja Franje Gregurića i Vladimira Šeksa dužni smo razumjeti u njihovoj najsirovijoj elementarnosti: Ne znam, dakle ubijam!