Gospodo, umuknite!

Nije poznato da li ikome u hrvatskoj i srbijanskoj politici to pada na pamet, ali postoji samo jedan način da se dvije strane iščupaju iz blata svađa i međusobnih optužbi u koje su zaglibile u posljednje vrijeme. To je da se javno obavežu da neće jedna drugoj razvlačiti utrobu na otvorenim pitanjima iz bliže i dalje prošlosti, štoviše da će do daljnjega proglasiti moratorij na svako otvaranje te teme.

Umjesto toga, to bi se imalo prepustiti – osim međunarodnom – nacionalnim sudovima (koji su se za to pokazali sasvim meritornima na suđenjima za zločine počinjene na Ovčari i u Gospiću), te povjesničarima dviju zemalja (koji su se za to pokazali dovoljno kvalificiranima kada je riječ o žrtvama Jasenovca). Da budem iskren, uz taj moratorij žarko bih volio vidjeti i obrazloženje u kojem će dvije strane priznati da sadašnja generacija političara s ove i one strane Dunava jednostavno nije sposobna riješiti ta otvorena pitanja. I da ih prepuštaju nekim budućim generacijama, koje će za to imati više humanističkog kapaciteta i političke zrelosti.

Ali dobro, lako je pretpostaviti da oni toliku količinu samoponiženja ne bi mogli podnijeti kada nisu u stanju ispuniti ni mnogo manja očekivanja, i od toga se, hajde, može i odustati. Ali, to ne znači da dvije strane tu pokoru nisu zaslužile, jer se prema užasima prošlosti ponašaju kao da bi ih htjele ponoviti, a ne ih razumno valorizirati kako se više ne bi dogodili.

Tko je u Haagu, a tko u bijegu

U tu shemu proteklih se godina najskladnije i najlakomislenije uklapala “Oluja”, koju srpska strana već godinama tretira kao najmasovniji i najtragičniji primjer etničkog čišćenja poslije Drugog svjetskog rata. I onda je to ovih dana kulminiralo na dosad najdrastičniji način. Iz pravnog tima srbijanske Vlade zaduženog za odnose s Međunarodnim sudom pravde u Haagu upućen je zahtjev tom sudu da se Hrvatskoj zabrani slavljenje godišnjica “Oluje”, a istodobno se u istom tonu oglasio i predsjednik Boris Tadić. Optužio je Hrvatsku da skriva podatke o krivnji Ante Gotovine za zločine počinjene u toj vojnoj akciji, što je ocijenio iznimno štetnim, jer bi oslobađajuća presuda za tog generala dodatno pogoršala odnose dviju zemalja.

Pođimo od ovog drugog. Ne zvuči nimalo neuvjerljivo kada se Hrvatsku optužuje za skrivanje dokumenata iz rata, jer se to zbilja događalo i još se događa, i kada bi to rekao netko iole nepristran, moglo bi mu se otprve pola vjerovati. Ali, Tadić nije nepristran, jednostavno to ne može biti, jer je na čelu države koja je radila to isto (što je u najpoznatijem primjeru Miloševićevih transkripata čak ozvaničeno pristankom Haaga da neki od tih dokumenata ostanu tajni, a to je u nekim slučajevima uspijevalo i Hrvatskoj). U čemu je, dakle, razlika? Pa zar se ne radi o sijamskoj sličnosti dviju zemalja, što se proteže i na skrivanje optuženika za ratne zločine, što su obje zemlje radile ili još uvijek rade?! I onda se logično postavlja pitanje ne diže li Tadić prašinu oko Gotovine da bi njome prikrio da su Mladić i Hadžić još u bijegu. Kao što se i u Hrvatskoj u vrijeme Gotovininog bijega radilo u dlaku isto. Uporno se potezalo pitanje Mladićevog bijega kako bi se prikrilo da je hrvatskog generala moguće zaskočiti i običnim prisluškivanjem supruginog telefona.

Ta pljunuta sličnost u ponašanju dviju zemalja važna je, jer je ključ i za razumijevanje “Oluje”, tj. za jednooko gledanje na nju iz dviju država. Istina o “Oluji” nije jednoznačna i sastoji se od dviju jednako važnih činjenica, od kojih obje države žele sakriti jednu. “Oluja” jeste bila legitimna vojna akcija kojom se Hrvatska zaokružila u svojim teritorijalnim granicama, što bi najbolje morali razumjeti baš u službenom Beogradu, gdje sličan problem imaju s Kosovom. S druge strane, nema dvojbe da je ta oslobodilačka akcija iskorištena za poticani egzodus iz značajnog dijela zemlje praktički cijelog srpskog stanovništva, plus za pokolj nekoliko stotina  civila i paljevinu više tisuća srpskih kuća. To bi, opet, morao najbolje razumjeti službeni Zagreb, gdje se već dva desetljeća u kalendaru javnog žalovanja na prvom mjestu nalazi Bleiburg i hrvatske žrtve tamošnjeg masovnog pogroma.

Pa ipak, ta dva pogleda iz Beograda i Zagreba nikako da se sretnu. U Hrvatskoj vlast i opozicija s pravom odbacuju srbijanski zahtjev da se ukine obilježavanje “Oluje”, ali to ne znači da te obljetnice ne bi trebale biti slavljene s manje trijumfalističkog pijanstva. I s više trijezne svijesti da su u ljeto-jesen 1995. pobijeni brojni srpski civili, kojima Hrvatska duguje pijetet, a njihovim obiteljima i svim sunarodnjacima ispriku. S druge strane, u Srbiji se “Oluja” doživljava isključivo kao masovni zločin, u čemu se ponekad ide toliko daleko da je očito kako se žrtve tih zločina više instrumentalizira nego žali. Tako je Tadić prije nekoliko godina čak izjavio da je slavljenje obljetnice “Oluje” isto kao kada bi Srbija slavila pobjedu u Srebrenici, što je gotovo zaumno neshvaćanje da je Srebrenica jedinstven i neumnoživ zločin koji se ne može usporediti s ikojim drugim u ex-jugoslavenskim ratovima. Tadić pravi faul nad povijesnim činjenicama i kada prešućuje ulogu same srbijanske strane u srpskom egzodusu, iako su neke izbjegličko-prognaničke udruge Srba iz Hrvatske svojedobno najavljivale i tužbu protiv države Srbije (slanje generala “specijalista” za evakuaciju stanovništva).

Svjedočenje Jure Radića

Ovim se predsjednik Srbije opasno približio solidariziranju sa srbijanskim ratnim vlastima za što, međutim, ne bi imao prostora da mu ga obilno ne otvara i hrvatska strana. Recimo, svjedočenjem Jure Radića u Haagu. Taj stvor ubi se da dokaže kako je masovni egzodus Srba bio tobože privremena, umalo pa humanitarna akcija, iako su haški stenogrami puni planova ovog ministra etničkog čišćenja i Franje Tuđmana da to bude “konačno rješenje” srpskog pitanja. Poslije se mnogo hrvatskih novinskih komentatora obrušilo na to priglupo svjedočenje, no pitanje je da li je i to dovoljno dobar pristup. Jer, zašto bi taj inženjer srpskog egzodusa zaslužio da kao magare primi sve batine, ako je prije tri i pol godine Sabor donio Deklaraciju o “Oluji”, očito zamišljenu kao obvezujuće mišljenje? U njoj se “Oluju” opisuje kao sasvim legitimnu i čisto izvedenu vojnu akciju u kojoj je, istina, “kao u svakom ratu”, bilo i civilnih žrtava, ali tko su i koje nacionalnosti ti ljudi – o tome ni slova. Ne spominje se, razumije se, ni njihov broj, čime je simbolički oglašeno da su oni za hrvatski parlament – nula.

I zato bi bilo najbolje da umuknu i ovi ovdje i oni ondje, jer se prema žrtvama rata odnose kao prema šahovskim figurama koje vuku po svom ćefu, ali s nesumnjivim ciljem da ta partija, zbog njihovih sumnjivih interesa, nikada ne završi. Ako se još mogu o nečemu dogovoriti, najbolje bi bilo da se dogovore da odmah zašute.

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Španjolskoj su se stranke sljednice frankizma i republikanizma dogovorile o moratoriju na neke užarene teme, prije svega oko građanskog rata. I to je omogućilo mirno urastanje jedne višedesetljetne frankističke diktature u okruženje zapadnoevropskih zemalja kapitalističke demokracije. I sada, ne vidim zašto se taj španjolski izum jednostavno ne bi primijenio i na odnose Srbije i Hrvatske. Osim ako ove nisu umislile da je to što sada rade toliko izazovno i poticajno da svi jedva čekaju kopirati njih.