Iz šupljeg u porazno

Hrvatska vlada konačno je iznašla način kako da stane na kraj dvama gorućim problemima s dva pola hrvatske ekonomije, brodogradilištima i mirovinskom osiguranju. Za njih dosad uopće nije imala rješenja, a sad će ih jednostavno – spojiti. I, nimalo slučajno, taj alkemijski postupak bit će vjerojatno povjeren, kako je najavljeno, Borislavu Škegri.

Radimir Čačić već je implicitno potvrdio namjeru da Treći maj i Brodotrogir prepusti otvorenim investicijskim fondovima rizičnog kapitala, među kojima prednjači Quaestus sa Škegrom na čelu. A među najvećim ulagačima u taj fond, mirovinski su fondovi koji upravljaju kapitaliziranom štednjom.

Brodogradnja, kao što je poznato, jest najkrupniji pojedinačni problem hrvatske industrijske politike. Europska unija je naložila prestanak državnog financiranja škverova, a Čačić je najavio privatizaciju i prije isteka roka, jer Hrvatska nema političke snage da se tome usprotivi te ih sama restrukturira. Stoga im je namijenjena propast s odgodom, da se onoliki radnici ne bi najednom izlili na ulice.

Mirovinsko osiguranje, pak, uslijed sveobuhvatnosti zadire i u problematiku fiskalno-političke prakse. Država se zbog mirovina godišnje zadužuje oko četiri milijarde kuna, podržavajući drugi stup osiguranja koji ne donosi korist. Štoviše, bankarska društva koja upravljaju osiguravateljskim fondovima, sve se gore zapliću u sumnjivo tržišno poslovanje nauštrb toga dijela obavezne mirovinske štednje.

Preporuka za DORH

Jedan od pritom najtežih konkretnih momenata, bilo je upravo nedavno otkriće fijaska s njihovim ulaganjem u Quaestus nekretnine, gdje je šef Hanfe – zadužene za nadzor – Ante Samodol razotkrio Škegru kao razuzdanog špekulanta koji ulaže u rizične tvrtke umjesto u nešto sigurnije nekretnine. Zbog toga mu je oduzeo licencu i preporučio ga DORH-u.

Kao i da nije – jer, Čačić više ionako ne bira partnera kojem bi uvalio brodogradilišta, što se vidjelo i po samoborskom Divu, kojem je prepušten Brodosplit. Vlasnici toga proizvođača šarafa također su nedugo prije kupoprodaje prokazani kao ozbiljni utajivači poreza, a i šire od toga. Ali, oni bar dolaze iz metaloprerađivačke industrije, dok je Borislav Škegro tek mešetar, posrednik apstraktnoga.

Podsjetimo se da je najteža nevolja zadesila nekoć svjetski relevantnu hrvatsku brodogradnju, upravo onda kad je strateški razvezana od ostatka nacionalne ekonomije. Prvo joj je leđa okrenula monetarna politika; uostalom, kao i svim ostalim proizvođačima, zanemarujući prioritet izvoza. Dok su profit na ime nedodirljivog tečaja kune obirale banke i uvoznici – i tako je sve do danas – izvoznici su stagnirali. Najgore je prošla brodogradnja, koja ovisi o državnom usklađivanju raznih industrijskih grana čije produkte ugrađuje u završni sklop, brod. Ona spada u niskoprofitne industrije, a smisao joj nije moguće sagledati ako se nema u vidu čitav ekonomski kontekst na koji ima utjecaja.

S obzirom na to, sramotno je cinična zamjerka premijera Zorana Milanovića hrvatskoj brodogradnji, prije nekoliko tjedana, o ugrađivanju previše uvoznih dijelova u brodove. Domaćih više nema, jer je industrija politički devastirana. No čak i u tim okolnostima, pulski Uljanik je pokazao da hrvatska brodogradnja može biti napredna te isplativa. Uljanik se nekako othrvao pogubnom stranačko-političkom diktatu, izborivši se da mu posao vodi domaća, kućna struka. Upravo je tako izbjegnut i parazitizam privatnih kooperanata, koji je dotukao većinu velikih brodogradilišta. I umjesto da isti recept primijeni na ostale velike škverove, država ih sad izručuje ozloglašenome tržišnome muljatoru čija se djelatnost organski kosi s onom brodograđevnom.

A tzv. mirovinci, s druge strane, osmišljeni su kao poligon su iživljavanje zapadnjačkih banaka u tranzicijskim zemljama. Ekskluzivno je potonjima namijenjen poslovni rizik tih fondova na koji iole stabilnije zemlje ni u ludilu ne pristaju, nego ga radije izvoze po bliskom istoku Europe.

Fondovsko mešetarenje

Mirovinski fondovi koji upravljaju s pet postotaka garantirane mirovinske štednje svakog zaposlenog u drugom stupu osiguranja – 40 milijardi kuna za deset godina – formalno imaju zadaću oploditi taj novac na tržištu. Neslužbeno, pak, one služe interesima banaka koje su osnivači društava koji drže fondove. Ili, skraćeno, banke su vlasnici naše štednje.

Budući da je tako u poslovnom smislu očito riječ o zatvorenom krugu interesa, ne čudi praksa fondova koji su umjesto isplativih transakcija na Zagrebačkoj burzi, radije ulagali u poslove koji su odgovarali bankama – npr. već kreditirane firme – negoli štedišama, radnicima, budućim umirovljenicima. Hanfa u tim slučajevima gotovo nikad nije reagirala.

Banke su uredno dolazile do jeftinog novca za koji se država zaduživala – više od pola u obveznicama – a za kraj priče sa štednjom kroz radni vijek, organizirana su zasebna Mirovinska osiguravajuća društva, opet u bankovnom vlasništvu. Njima se novac prebacuje s odlaskom štediše u mirovinu, da mu ga isplaćuju po krajnje izrabljivački sračunatim obrocima, bez prava na podizanje čitavog iznosa iz drugog stupa.

Budući da drugi stup mirovinskog osiguranja već tri godine bilježi gubitak umjesto najavljivanog plođenja, sve su jači glasovi koji kazuju da ga treba ugasiti, te prebaciti prikupljena sredstva u prvi stup. Onaj, naime, koji funkcionira po načelu međugeneracijske solidarnosti.

Ali, kompletna politička elita u Hrvatskoj se klijentelistički zalaže za njihovo daljnje tzv. pokretanje gospodarstva. Dobar primjer unapređenja aranžmana po tom planu je ideja da se fondovima dade koncesija na upravljanje hrvatskim autoputovima. Ali, nadasve je nepokolebljiv plan koalicije SDP-a i HNS-a, koja je prije jedanaest godina i pokrenula drugi stup, da poveća izdvajanje u nj.

Spočetka, bilo bi to povećanje s dosadašnjih pet na sedam postotaka. Ne bi se diralo u izdvajanja za prvi stup, nego je – prema posljednjim najavama – predviđeno uzimanje iz zdravstvenog doprinosa. Ujedno će se, dakle, uvesti rezovi u zdravstvu, a prisilno će se kapitalizirati, na tržištu kojeg drže banke, nova suma novca osiguranika. Od toga novca, sve se više pokazuje izvjesnim, korist imaju prvenstveno oni koji na burzi okreću fiktivne ili barem dirigirane vrijednosti kompanija čije se poslovanje uređuje prema usklađenoj političkoj milosti. Jedan od vodećih u tome je, dakako – vratimo se na početak – Borislav Škegro.

Škegro je osnovao Quaestus fond kao neku vrstu nastavka zloupotrebe jednih te istih uzurpiranih vrijednosti. Hrvatska je do osnutka toga tzv. fonda za gospodarsku suradnju, a za što se Škegro izborio kao savjetnik Jadranke Kosor, prakticirala investicijsko bankarstvo – kao rizičniji oblik financijskog poslovanja – isključivo kroz mirovinske fondove.

Burzovno šibicarenje

To je bilo rizično bankarstvo na mala vrata, a Škegro ga je uveo i na velika, e da nas ne mimoiđe ni to, ultimativno zlo modernoga financijskog biznisa, uzročnik aktualne globalne krize. Investicijski fondovi su inače postavljeni kao mehanizmi u kojima država ulaže isto koliko i privatni ulagači. Čini to, recimo, posredstvom mirovinskih fondova.

Ali, zahvaljujući posebnome modelu rečene gospodarske suradnje, investicijski fondovi od ulagača naplaćuju i godišnju naknadu za upravljačka društva – Škegre i drugova. Bez obzira što lani nisu ostvarili nijedan projekt, njegov i ostali fondovi – Prosperus, Nexus i drugi – zaradili su naknadu od oko 30 milijuna kuna, od čega je pola javni novac.

Može se nekom to činiti kao prelijevanje iz šupljeg u prazno, ali upravo tamo će nam završiti Treći maj i Brodotrogir, skupa s mirovinskom štednjom. Pojedinci u toj transindustrijskoj fuziji prepoznaju indirektno državno subvencioniranje brodogradnje, što bi u nekom drugom okviru bila hvalevrijedna intencija. Samo da između brodogradnje i ušteđevina hrvatskog radništva ne stoji Borislav Škegro.

Ali, upravo su raznorazni naši škegre, na nesreću, ona prava svrha ove poslovne akcije. Burzovnim šibicarima ponestaje opipljivih vrijednosti, pa ih moraju povući iz naroda, kojem sve to predstavljaju kao opći interes. Nekretnine škverova, poput onih koje još uvijek posjeduje Brodotrogir i za koje se priča da je Škegro na njih bacio oko, manji su cilj.

O njegovim se inkriminacijama, koje su prije dva mjeseca bile glavna medijska tema, danas upadljivo šuti. Borislavu je Škegri tad proricana poslovna smrt, odricali su ga se najbliži suradnici, razapinjali ga državni supervizori. Kao i toliko puta dosad, on je najbolje znao kako se izvući te nastaviti po istom. Samo je trebao nanovo postati strateški partner države, na zadovoljstvo svoje i Radimira Čačića.

Santini: Apsurdno je vezati mirovinske fondove i brodogradnju

Mirovinska reforma prije deset godina, pod utjecajem Svjetske banke, bila je tragedija za Hrvatsku. Nemam druge riječi za drugi stup mirovinskog osiguranja osim da je to jedna užasna fatamorgana koja nikome ne može donijeti ništa dobra. Cjelokupna priča je započela privatizacijom, a zatim je nastavljena povezivanjem rizičnog kapitala s mirovinskom štednjom, a sad i brodogradnje – kaže za “Novosti” ekonomski analitičar Guste Santini.

– No samo je pitanje kad ćemo konačno shvatiti da se moramo vratiti prvom stupu i otvoriti kvalitetne mogućnosti za treći stup, na izbor onome kome bude stalo do kapitalizacije štednje. Sve se to mora pretočiti u starosnu mirovinu, dok građane treba ciljano stimulirati da maksimaliziraju svoju štednju kroz osiguranje, jer se više ne mogu osloniti na oduzetu im socijalnu državu. Što se tiče brodogradnje, Hrvatska je učinila sve da je uništi, o čemu sam javno izlagao još prije 20 godina. Ono što je otada politički učinjeno su bile tek vatrogasne, intervencionističke mjere. Brodogradnja je trebala biti hrvatska Nokia, ali mi smo se na koncu poveli za ucjenom Europske unije. Ona je nama cilj, a ne sredstvo za povećanje blagostanja, i nitko neće da kaže što je postala suština EU-a: marginalni i tamo ostaju marginalni.

Brodogradnja nije izuzetak nego pravilo u čitavoj toj priči. Mi tražimo izlaz u asocijaciji koja od nas zahtijeva da do kraja uništimo industriju koja je u bivšoj državi bila politički podržavana i bila je među prvima u svijetu. I mi uvelike vjerujemo u pozitivni smisao toga uništavanja, toliko da ćemo povrh svega i te nesretne mirovinske fondove sad apsurdno vezati uz brodogradnju.