Među prosjacima najmanje je Roma
Ja sam sigurno jedini zastupnik koji je u Sabor ušao sa Zavoda za zapošljavanje – kaže Veljko Kajtazi, zastupnik romske i još jedanaest manjina, s kojim razgovaramo o poziciji Roma u Hrvatskoj.
Ako je Kajtazi bio nezaposlen, nije bio besposlen: napisao je 14 knjiga, pokrenuo udruženje za obrazovanje Roma “Kalisara”, bio vanjski suradnik pučkog pravobranitelja, postao sudski tumač za romski jezik i jedan od najpoznatijih manjinskih romskih aktivista. S obzirom na to da je također bio jedan od vodećih karatista u bivšoj Jugoslaviji i osvajač brojnih medalja, organizirao je više karate kurseva.
Kako je počeo vaš angažman u okviru romske manjine?
Moj rad s Romima počeo je slučajno, 1998. najprije sam bio promatrač, a onda sam 2002. osnovao romski karate klub putem koga smo uz brojne seminare pokušali educirati djecu i usmjeriti ih na dobar put. Kada smo pokrenuli seminare romskog jezika, vidjeli smo ne samo da mali Romi ne znaju hrvatski, nego da ne znaju ni romski. Kasnije sam krenuo u izradu hrvatsko-romskog rječnika, obišao Hrvatsku i zemlje regije da prikupim riječi, što je bilo teško jer je rat zahvatio i nas Rome, pa su mnogi izbjegli u druge zemlje. Skupili smo 15.000 riječi, pa smo ih uz pomoć Odjela za orijentalistiku Filozofskog fakulteta i profesora Zdravke Matešić i Zorana Lapova sveli na 12.000 riječi. Tim bi se rječnikom mogli služiti i studenti koji će pohađati budući kolegij romskog na Filozofskom fakultetu.
Romski jezik
Što je romski jezik jedno je od otvorenih pitanja u romskoj zajednici, pa su mnogi često isticali da Romi u Hrvatskoj koriste nekoliko narječja.
U cijelom svijetu ima od 23 do 25 miliona Roma, od toga u Evropi 13 do 15 miliona. Od njih najmanje 19 miliona, a po nekim procjenama i do 90 posto populacije, razumije romski jezik (romani čib). Osim romskog, postoje i ostali jezici koji nisu službeni, ali ih koriste manje grupacije Roma koje govore tim jezicima – Manuši, Sinti, Kale Bajaši – koji se ne povezuju s romskim. Treba reći da je alfabet romskog jezika latinični. Nekad smo imali 48, a sada 37 znakova za posebne glasove u našem jeziku. Pored rječnika imamo i novo izdanje povijesti književnosti romskog jezika, a pokrenuli smo inicijativu za obilježavanje dana romskog jezika 5. novembra, uz već postojeći Svjetski dan Roma i Međunarodni dan stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu.
Kakva je pozicija Roma u Hrvatskoj iz aspekta financiranja kulturne autonomije?
Dio romskih udruga ima dobre programe za kulturne manifestacije i izdavaštvo, ali mislim da dobivamo premalo sredstava, između 1,2 i 1,3 miliona kuna. To je dijelom i zato što neke udruge ne znaju napisati dobre programe i dobra izvješća o sredstvima. Zato ćemo u julu uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine napraviti edukacijski seminar kako bi našim sunarodnjacima točno pojasnili pisanje programa i izvještaja. Što se tiče obilježavanja Svjetskog dana Roma, ove smo godine prvi put dobili značajnija sredstva – 80.000 kuna, dok smo ranijih godina dobivali po 10.000 ili 20.000 kuna. Iako smo faktički najbrojnija manjina iza Srba, jer nas je realno preko 40.000, Romima se izjašnjava oko 9.500 građana, pa dobivamo malo para. Vjerujem da će se sredstva u narednoj godini povećati. Pogotovo što mi, za razliku od svih ostalih, nemamo svoju matičnu državu koja bi nas sufinancirala.
Kako komentirate izjave o Romima kao što je ona načelnika osječko-baranjske policije Željka Prše?
Ljude na visokim pozicijama koji koriste takve izjave mogao bih nazvati raspirivačima mržnje i segregacije. Zapravo, teško se braniti od napada ljudi koji, blago rečeno, nesmotrenim izjavama narušavaju dosadašnji trud na uspostavi suživota s romskom zajednicom na području Osječko-baranjske županije. Najlakše je optužiti Rome, a uz to ne pružiti nikakav konkretan dokaz. Načelniku PU bilo bi pametnije da je nekog od predstavnika Roma na području županije pitao za mišljenje i potražio pomoć. Obišao sam cijelu županiju i sreo se ne samo s Romima i vođama Roma, nego i s gradonačelnicima i načelnicima općina te predstavnicima policijskih uprava. Nitko nije tako direktno i otvoreno optužio Rome za probleme koji nastaju zbog kriminalnih radnji i rekao da je rješenje da ih se otjera. Što se tiče romskih djevojaka, koje jedna vlasnica trgovine u Varaždinu nije primila na praksu, dobro je da je sankcionirana. Ali generalno, diskriminacija je što 20 godina, uz pokoji izuzetak, ne vidim Rome zaposlene u državnim institucijama.
Bez centralne institucije
Što učiniti da se promijeni javna percepcija Roma kao prosjaka, iako najvećem dijelu njih ne pada na pamet da prose?
Trenutna situacija u zemlji je takva da prose svi i mogu potvrditi da Roma među njima ima najmanje. Uostalom, ne pamtim da su Romi u mom djetinjstvu, koje sam proveo u Kosovskoj Mitrovici, prosili, a ako su to i radili, onda su radili izvan mjesta u kome su živjeli. Pa i u Hrvatskoj najmanje prose Romi iz Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske, više to rade Bajaši koji su došli iz Rumunjske.
Kako onda treba pomoći Romima?
Romima treba omogućiti da rade, a ne im davati neku pomoć i ostaviti ih da spavaju i čekaju da ih netko probudi. Rome treba aktivirati i uključiti ih u procese, što do sada nije bio slučaj, pogotovo što su svi rješavali stvari za njih, samo ne oni za sebe. Za razliku od svih nacionalnih manjina, Romi nemaju centralnu instituciju koju bi mogla financirati država. Imaju nekoliko krovnih udruga, ali one ne djeluju, pogotovo što, pored nečijih pojedinačnih interesa u našoj zajednici, i pojedine državne institucije rade na razjedinjavaju Roma. Ured za nacionalne manjine pored romske ima još 21 manjinu kojima se bavi, zbog čega često kaže da nema vremena da se brine o Romima i rješava njihove probleme. On radi na nacionalnom programu i akcijskim planovima, ali bez Roma određuje tko će što raditi. Zato kažem: nemojte nas tretirati kao ovce i pustite nas same da odaberemo svoj put.
Konačno, treba podsjetiti da su mnogi romski aktivisti u Hrvatskoj došli iz Srbije i Makedonije?
Imajte u vidu da su Romi iz Srbije i Makedonije, bar prije rata, najobrazovaniji Romi u Evropi, koji su često inicijatori velikih događaja. Njima je omogućeno da završavaju škole i studije i zapošljavaju se. U Hrvatskoj nemamo takvu sreću da zapošljavamo obrazovane pismene Rome, za razliku od Srbije i Makedonije, gdje je zaposlenost obrazovanih Roma daleko veća nego u Hrvatskoj.