Ratnici prizemlja

Odjednom je, u samo dva-tri prošlotjedna dana, političkom javnošću zavladalo čvrsto uvjerenje: Tomislav Karamarko bit će novi predsjednik HDZ-a! Objavljena je jedna anketa, počeli su pristizati rezultati izbora na lokalnim HDZ-ovim razinama, viđeniji HDZ-ovci počeli su se javno opredjeljivati za Karamarka, a kao kruna tog izjašnjavanja stigla je podrška Božidara Kalmete: u vezi s ovim potonjim, nikad nećemo doznati je li Karamarkov ulog u ovoj trgovini bila policijska inertnost kad je riječ o istraživanju akcija nekoć najmoćnijeg ministra u kabinetima Ive Sanadera i Jadranke Kosor. U svakom slučaju, najednom se sve poklopilo i promatračima, zapravo, i nema druge nego zaključiti da je Karamarko u ozbiljnoj prednosti, koliko god je krajnje nezahvalno prognozirati ishod tajnog glasanja dvije tisuće i dvjesto konkretnih ljudi s privatnim interesima, sklonostima i slabostima, i premda su u iduća dva tjedna mogući svakojaki obrati.

Mreža u tišini

Karamarko je svoju unutarstranačku izbornu kampanju postavio potpuno suprotno od modela koji su izabrali njegovi glavni protukandidati – Jadranka Kosor i Darko Milinović. Dok se Kosor, po uputama Vladimira Šeksa, odlučila da kampanju vodi uzurpirajući i braneći partijsku utvrdu na Trgu žrtava fašizma, a Milinović s maksimalnim pouzdanjem u moć medija i moć dogovora s medijima, Karamarko se okrenuo javnoj šutnji i terenskom djelovanju. Zapravo, samo je realno shvatio vlastite limite. Kad već nemam retoričku vještinu, računao je Karamarko, bolje je da pustim da iz moje šutnje niknu mistifikacije. Kao iz šutnje Gojka Šuška. Ili Aleksandra Rankovića. Nije mogao računati ni na medijsku naklonost. Uvredljivi Karamarko istinski prezire novinare i njihov posao, a u posljednjoj godini mandata u Ministarstvu unutarnjih poslova zahladio je odnose s Ninoslavom Pavićem, suvlasnikom EPH, u kojeg se mogao pouzdati zbog dugogodišnjeg poslovnog partnerstva i poluprijateljstva. Policija je, naime, bila počela istraživati Pavićeve sumnjive poslove, ministar Karamarko nije se tome usprotivio i zabranio daljnje čeprkanje, pa kasnije nije smijenio ravnatelja policije Olivera Grbića koji je – možda vođen i sasvim privatnim motivima – najviše inzistirao na kopanju po Pavićevim poslovnim aktivnostima, što je novinskog mogula natjeralo da zaključi kako ga dojučerašnji kompanjon želi strpati u zatvor. Čim su prošli parlamentarni izbori, koji su donijeli Karamarkovu tranziciju u opozicijske redove, Pavić je Karamarku poslao vrlo jasnu poruku osobnog neprijateljstva.

Realno sagledavši situaciju, dakle, Karamarko je krenuo jedinom razumnom stazom koja mu je stajala na raspolaganju: od javne šutnje stvoriti priručni mit, a aktivno se posvetiti obrađivanju ljudi, onome u čemu su Karamarko i njegovi najbliži suradnici u itekakvoj prednosti pred protukandidatima. Bivši dvostruki ravnatelj u tajnim službama i bivši ministar policije okružio se bivšim visokim službenicima tajne policije, šefovima veteranskih i stradalničkih organizacija, sumnjivim bogatašima, umirovljenim časnicima Specijalne policije i gardijskih brigada, prijateljima i suborcima haškog osuđenika Ante Gotovine, a pomažu mu i dobre veze s Crkvom na svim razinama: ta mreža u tišini, daleko od medija i bez asistencije PR-stručnjaka, uvjerava buduće HDZ-ove delegate da je Karamarko najbolji izbor. Uspješni su u uvjeravanju, jer ih je milje iz kojeg dolaze naoružao vještinom i brojnim informacijama.

Ekipom operativno rukovodi saborski zastupnik HDZ-a Milijan Brkić, dugogodišnji visokopozicionirani obavještajni i policijski kadar sa širokom lepezom političkih i društvenih kontakata. Brkić je na prošlim parlamentarnim izborima bio na listi u Jedanaestoj jedinici, što je iskorišteno da se pokuša ublažiti animozitet hercegovačkih HDZ-ovaca prema Karamarku, animozitet izazvan stavovima koje je Karamarko o Bosni i Hercegovini zastupao tokom devedesetih godina, a i kasnije. On se zalagao za opstanak cjelovite BiH, što znači da je bio protiv ideje o stvaranju Herceg-Bosne koja među dobrim dijelom hercegovačkih HDZ-ovaca još uvijek nije prežaljena. Pitanje Bosne i Hercegovine bilo je, prema pričanju samog Karamarka, ključna točka njegova razlaza s politikom Franje Tuđmana, koji se zbio kad i Mesić-Manolićev sukob i raskid s Tuđmanom. Premda je taj profesor povijesti iz Kruševa kod Obrovca spadao među prve članove HDZ-a u Zagrebu, i premda je dolazio iz prilično fundamentalističkog katoličkog miljea, dogodilo se da je prve tri godine devedesetih proveo u kabinetima Franje Gregurića, Josipa Manolića i Stipe Mesića, što je sigurno utjecalo na njegova politička opredjeljenja.

Odnos s Mesićem

Gledano iz današnje perspektive, sva je prilika da su Karamarkovi stavovi o Bosni i Hercegovini bili plod slučaja, tuđeg utjecaja ili naprosto zabune, a ne njegovih visokih moralnih načela i dubokog razumijevanja političke situacije u toj zemlji. Osim toga, oženio je kćer jednog od najuglednijih zagrebačkih Bošnjaka, pa je, vjerojatno, i to pomoglo da se Karamarkov stav o Bosni i ljudima u njoj razlikuje od politike koju je Hrvatska vodila devedesetih godina. Bilo bi zanimljivo čuti što kandidat za predsjednika HDZ-a danas misli o istoj temi, kao što bi bilo zanimljivo čuti što dotični misli o čitavom nizu relevantnih političkih i socijalnih pitanja, no tome se od njega ne treba nadati: u pogledu ideologije, jedino čime će Karamarko spremno mahati jesu rigidni antikomunizam i perfidni anti-antifašizam, a sve ostalo trebalo bi se podrazumijevati na osnovu rečenih dviju natuknica. On nema nikakvu političku viziju, on ne barata doslovno ni jednom političkom ili društvenom idejom koju bi znao suvislo izložiti i slijediti, a ono čime barata nekakvi su okrajci tuđmanizma koji u današnjem vremenu ne predstavljaju političku ideju, nego eventualno jeftini propagandni mamac.

“Osnovni problem, pokazalo se je, bio je proces detuđmanizacije, čime je stranka pretvorena u deideologiziranu strukturu ljudi. Koji su se, u vrhu, uglavnom brinuli o svojim karijerama, a članstvo im je služilo kao glasačka mašinerija i za lijepljenje plakata”, ocjenjuje danas Karamarko. On bi, dakle, tuđmanizam bez pogrešne i zločinačke bosanske politike, i bez privatizacijske pljačke, jer je 1996. otjeran s mjesta načelnika Policijske uprave zagrebačke kad se drznuo podnijeti kaznenu prijavu protiv omiljenog HDZ-ova tajkuna Miroslava Kutle zbog privatizacije Gradskog podruma. Ta smjena, inače, kasnije mu je mnogo koristila u karijeri. Što ostane od tuđmanizma kad mu se amputiraju ove dvije važne komponente? Ostaje ideja samostalne države, što je ostvareno prije dvadeset godina, ostaje represija kao sredstvo vladanja, relativizirajući odnos prema antifašizmu, prezir prema manjinama i neistomišljenicima, te upravljanje političkom strankom kao vojno-policijskom formacijom. To je ono što Tomislav Karamarko nudi 2012. godine, pozivajući se na nauk Franje Tuđmana, premda se tog nauka prvi put sjetio prije otprilike godinu dana, kad je odlučio da će se boriti za mjesto predsjednika HDZ-a: do tada se o Tuđmanu i njegovoj politici izjašnjavao vrlo suzdržano. No sad valja stvoriti privid da je bilo potpuno drukčije…

Karamarko ovih dana kazuje ovako: “Nakon 2000. na scenu stupa novi Stipe, ideološki retuširani Mesić. Ubrzo se razilazimo zbog čitavog niza političkih pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske. To su duboke, nepremostive ideološke podjele. Mali primjer: procesuiranje komunističkih zločina, za koje Stjepan Mesić drži da je revizija povijesti, a ne tek puko traženje krivaca za zločine.” Nakon što je u drugoj polovici devedesetih životario u Ministarstvu unutarnjih poslova i Hrvatskom auto-klubu, Karamarko se krajem 1999. ukazao kao jedan od glavnih ljudi Mesićeve predsjedničke kampanje. U veljači 2000. postao je Mesićevim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, da bi se vrlo brzo preselio na funkciju predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) koji je u to vrijeme, u smislu nadzora i koordinacije, predstavljao krovnu špijunsku službu i okupljao neke od istaknutijih Tuđmanovih obavještajnih uzdanica. Odlazak s Pantovčaka u Jurjevsku ulicu označio je početak hlađenja Mesić-Karamarkove ljubavi, a tom procesu naročito je pogodovao dolazak Željka Bagića u blisko suradničko okruženje šefa države. Mesić se, u proljeće 2002, priklonio Bagićevu obavještajnom konceptu koji je podrazumijevao ukidanje UNS-a, odnosno Karamarkovu marginalizaciju. “Tada sam obustavio kontakte s Mesićem, jer sam smatrao da me je izdao. Mislim da je morao stati na moju stranu. Ne znam zašto to nije učinio, a ne znam, doduše, ni što su mu sve o meni napričali Bagić i Turek. Vjerojatno su mu punili glavu time da sam desničar i sličnim glupostima”, izjavio je u jednom intervjuu 2004. godine. Premda je poslije odlaska iz UNS-a znao izjavljivati da treba odbaciti hašku optužnicu protiv Ante Gotovine, jer ona na “optuženičku klupu stavlja cijeli Domovinski rat”, premda je šefu države Mesiću zamjerao što previše voli biti u društvu partizana, i premda je održavao kontakte s istaknutim pripadnicima ekstremnog vojnoobavještajnog kruga što je nastao devedesetih godina, Karamarko je tek ovih dana posegnuo za sasvim izmišljenim ideološkim razlozima svog razlaza sa Stipom Mesićem. On se osjećao osobno izdanim, a odnos prema procesuiranju komunističkih zločina u tome nije imao nikakvu ulogu: uostalom, Karamarko se progona navodnih komunističkih zločinaca dosjetio tek u finišu izborne godine, kad je hapšenjem Josipa Boljkovca počeo pripremati teren za svoju predsjedničku kandidaturu u HDZ-u.

Metode prošlosti

Karamarko je, osim toga, nakon trogodišnjeg izleta u poduzetničke vode, početkom 2005. prihvatio ponudu da bude ravnatelj Protuobavještajne agencije (danas Sigurnosno-obavještajna agencija), dakle, položaj na kojem mu je Mesić bio jedan od dvojice nadređenih. Njegovo imenovanje predložio je premijer Ivo Sanader, a Mesić nije imao ni razloga ni mogućnosti da ga ne prihvati. Nepune četiri godine, koliko je Karamarko ostao na čelu tajne službe, korektno su surađivali, ali šutljivi bivši obavještajac nije čovjek koji lako zaboravlja izdaje, suprotstavljanje, prigovore. Što, naravno, nema nikakve veze s razilaženjem oko naravi Titova komunističkog režima, jer “dubinska” politička razmišljanja Tomislava Karamarka nikad nikome nisu bila relevantna, pa čak ni Stipi Mesiću.

Kad ga je Sanader, u listopadu 2008, instalirao za ministra policije, Karamarko je odlučio svoju političku budućnost vezati uz tada svemoćnog premijera i šefa HDZ-a. Nije mu smetalo što Sanader detuđmanizira HDZ. I bio je poslušan: dok je trajala velika pljačka – u povodu koje se već dvije i pol godine vode istrage i donose presude – Karamarko je bio šef tajne službe pa šef policije, i nije poduzimao ništa. Štoviše, kad mu je Sanader naredio da, zbog predugog jezika, smijeni ravnatelja policije Vladimira Fabera, ministar je to smjerno učinio, pa zatim bespogovorno pristao da mu Ivo Sanader i Robert Ježić postave Grbića na Faberovo mjesto. Karamarkovo sedmogodišnje šefovanje u represivnom aparatu moglo bi se ovako rekapitulirati: uhapšeni su Hrvoje Petrač i Ante Gotovina, riješena su ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića, iz njegova segmenta represivnog mehanizma prestali su izlaziti skandali i curiti informacije, osim informacija koje su ciljano plasirane iz Agencije i MUP-a, uspostavljena je bolja suradnja u borbi protiv regionalnog kriminala, ali je istodobno Karamarko rečena državna tijela premrežio svojim ljudima i neposredno prije izbora posložio kadrovsku strukturu MUP-a po kriterijima osobne i političke odanosti.

Nakon što je Sanader nestao sa scene, ministar unutarnjih poslova – zajedno s glavnim državnim odvjetnikom Bajićem – prometnuo se u centralnog borca protiv korupcije. Zasluge u tom poslu ne mogu mu se osporiti, kao što se, međutim, ne može poreći ni da je s ministarske pozicije mogao utjecati na to protiv koga u HDZ-u će se povesti postupci, a tko će biti pošteđen: mogao je, dakle, u jednoj mjeri krojiti remetinečku kadrovsku situaciju po mjeri vlastite unutarstranačke ambicije. U svakoj normalnoj zemlji, postojanje ovakve mogućnosti Karamarka bi diskvalificiralo u bici za funkciju predsjednika stranke, ali ovdje to nije slučaj.

Karamarko se ne opterećuje nelogičnošću svog političkog puta, niti ga zanima da formulira nešto poput političkog programa: jedino što on zna jest tehnika osvajanja vlasti u stranci, uz pomoć teza o vraćanju nacionalnog ponosa, o čvrstoj ruci i potrebi sankcioniranja nekažnjenih komunističkih zločina. Možda će se eventualni Karamarkov izbor na čelno mjesto u HDZ-u pokazati dobrim za tu posrnulu partiju, ali taj čovjek – kojeg u politici vode, uglavnom, privatne traume – ne može donijeti nikakvu novu vrijednost domaćoj politici. Može jedino vratiti metode i retoriku za koje smo smatrali da su zauvijek iza nas.

Tvrtka Soboli poslovala s javnim firmama

Od sredine 2002. do konca 2004. Karamarko je na noge podignuo tri tvrtke: Doron Net, Soboli i Stabilis Consultum. Kad je postao šef POA-e, svoje udjele i vlasnička prava u ovim poduzećima prenio je na Odvjetnički ured Bukovac, a neka od ovih poduzeća nastavila su sklapati poslove s jakim javnim i privatnim firmama. U tom smislu, naročito se isticala tvrtka Soboli koja se, uglavnom, bavi sigurnosnim savjetovanjem. Nakon novinskih tekstova u kojima se pisalo o unosnim poslovnim aranžmanima pobrojanih tvrtki, Karamarko je potkraj 2006. prodao svoje udjele. Možemo samo nagađati je li i poslije prodaje udjela u rečenim tvrtkama, s visokih funkcija u državnom aparatu, utjecao da ove firme nastave dobivati nove poslove.