Ukrajinski ples na žici

Za razliku od drugih slučajeva terorističkih napada u kojima se u pravilu brzo saznaju motiv i počinitelj, a vijesti o tim događajima još dugo pune medije, napad koji se 27. travnja dogodio u ukrajinskom gradu Dnjepropetrovsku nije se u svjetskim medijima zadržao duže od jednog dana. Nitko nije preuzeo odgovornost, a sve je ostalo obavijeno velom misterije i insinuacija da se radi o unutrašnjem obračunu ukrajinskih političkih rivala.

Kada je u pitanju metoda, događaj u Dnjepropetrovsku može se okarakterizirati kao teroristički napad budući da su se u razmaku od nekoliko sati na različitim lokacijama dogodile četiri eksplozije bombi kućne izrade, postavljenih u kantama za smeće. Ozlijeđeno je 30 ljudi, a sve se dogodilo šest tjedana prije početka Europskog nogometnog prvenstva čiji su domaćini Poljska i Ukrajina, iako Dnjepropetrovsk nije jedan od četiri ukrajinska grada u kojima će se održati utakmice.

Međusobne optužbe

Unatoč metodi, zamjenik šefa službe sigurnosti Vladimir Rokitski u početku je javnost pozivao da događaj ne naziva terorističkim činom, no dan kasnije predomislio se. Istog dana počele su pljuštati i međusobne optužbe vodećih političara, pa je premijer Mikola Azarov izjavio da napad “ide na ruku snagama koje žele destabilizirati situaciju u zemlji”, dok je zamjenik predsjednika parlamenta Mikola Tomenko iz stranke Batkivšćina (Domovina) bivše premijerke Julije Timošenko, događaj okarakterizirao kao “pokušaj vlade da skrene pažnju” sa slučaja Timošenko, koji se u međuvremenu prometnuo u međunarodni skandal. Vlasti su zatim objavile fotorobote triju muškaraca osumnjičenih za napad, predsjednik države Viktor Janukovič ponudio je nagradu od 200.000 eura za informacije, a istražitelji rekli da bi slučaj mogao biti povezan sa sličnim eksplozijama koje su se 2011. dogodile u rudarskom gradu Makijivku, kada su počinitelji tražili novac da prestanu s napadima.

Sve to događa se u vrijeme kada slučaj Julije Timošenko puni novinske stupce njezinim tvrdnjama da je u zatvoru pretučena i da štrajka glađu, a neki potezi njemačkih dužnosnika guraju predsjednika Janukoviča u još veću međunarodnu izolaciju, pa i otvaraju mogućnost bojkota Eura 2012. od strane najviših europskih dužnosnika, dok je mogućnost odgode prvenstva u srijedu najavila čak i Europska nogometna federacija (UEFA).

Naime, Julija Timošenko od listopada prošle godine služi sedmogodišnju zatvorsku kaznu zbog “zloupotrebe položaja”, jer je 2009. u svojstvu premijerke s Rusijom potpisala “štetan ugovor” o opskrbi plinom. Inna Bogoslovska, šefica parlamentarne skupine koja istražuje ugovor, medijima je rekla da prema tom desetogodišnjem ugovoru Ukrajina Rusiji za plin plaća 1,2 milijarde dolara mjesečno, dok je ranije plaćala samo 400 milijuna, te da bi zbog toga bivšoj premijerki trebalo suditi i za veleizdaju. S druge strane, opozicija tvrdi da ona nije imala drugog izbora nego potpisati ugovor, jer se sve događalo u jeku oštre zime i plinske krize, zbog kojih je i drugim europskim zemljama prijetila nestašica tog energenta, te da je cijeli slučaj osveta predsjednika Janukoviča.

Iskorjenjivanje opozicije

Julija Timošenko rođena je 1960. upravo u Dnjepropetrovsku, industrijskom gradu 400 kilometara udaljenom Kijeva, koji je u sovjetska vremena bio središte nuklearne, vojne i svemirske industrije. Po zanimanju inženjerka i ekonomistica, obogatila se nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je pokrenula tvrtku za opskrbu plinom, a na prijelazu tisućljeća nakratko je ušla u vladu i progurala reforme energetskog sektora. U to vrijeme predsjednik države bio je Leonid Kučma, a ona ga je kasnije kritizirala zbog pogodovanja oligarsima.

Tada je nakratko završila u zatvoru zbog korupcije, da bi 2004. zajedno s Viktorom Juščenkom postala vođa Narančaste revolucije protiv Janukoviča, koji je trebao biti Kučmin nasljednik. Julija Timošenko i Juščenko tvrdili su da je Janukovič ukrao izbore, što je potvrdio i Ustavni sud, pa je na ponovljenim izborima i na “prozapadnoj platformi” Juščenko postao predsjednik države, a ona premijerka. Već iduće godine smijenjena je uslijed stranačkih borbi, da bi 2007., nakon novih stranačkih previranja, ponovno postala premijerka. No raskol se nastavio, a politička paraliza negativno se nadovezala na svjetsku ekonomsku krizu u kojoj je ukrajinski BDP izgubio 15 posto. Na izborima 2010. birači su kaznili Juščenka, a ona je ušla u drugi krug s Janukovičem i izgubila pod teretom brojnih skandala.

Predsjednik Janukovič, piše ukrajinska novinarka Natalija Sedletska, tada se posvetio “iskorjenjivanju opozicije” putem antikorupcijskih suđenja, pa su u zatvoru završili i bivši ministar policije Jurij Lutsenko, koji je tamo misteriozno zaradio upalu jetara, te ministri obrane i okoliša i šefovi carinske službe i kompanije Njeftogaz Ukrajina. Bivši ministar gospodarstva Bohdan Danilišin, optužen za slučaj javne nabave bez natječaja, nedavno je dobio politički azil u Češkoj, šef Odbora za materijalne rezerve Mihail Poživanov azil traži u Austriji, a početkom travnja u Italiji je uhapšen i bivši guverner Harkivske regije.

Analitičari tvrde da ove optužbe nisu sasvim neutemeljene, pa tako ni one protiv Julije Timošenko, no novinarka Natalija Sedlevska tvrdi da je problem u selektivnoj primjeni zakona isključivo protiv članova opozicije, pri čemu vlast posluje na identičan način. Štoviše, ukrajinski mediji tvrde da su poslovi kompletne infrastrukture i usluga za Euro 2012. dodijeljeni direktnom pogodbom tvrtkama povezanima s predsjednikom Janukovičem.

Stoga se u zapadnim krugovima na slučaj Timošenko sve otvorenije gleda kao na politički obračun, a njezine tvrdnje da odbija liječenje hernije diska zbog straha da je u zatvoru ne otruju promatraju se u kontekstu Lutsenkove upale jetara i trovanja dioksinom s kojim se Juščenko borio u jeku Narančaste revolucije.

Sumnje potpiruju i uporne tvrdnje vlasti da Julija Timošenko uopće nije bolesna, iako su je u zatvoru dvaput posjetili liječnici berlinske bolnice Charité i potvrdili da pati od teških bolova u leđima koje je potrebno hitno liječiti. Dojmove o uroti upotpunjuje i činjenica da bi sredinom svibnja protiv nje trebao započeti novi kazneni postupak, ovog puta za utaju poreza i pronevjeru iz perioda kada je bila na čelu Ujedinjenih energetskih sistema. Suđenje će započeti upravo u vrijeme kada se očekuje ishod žalbe na prvu presudu, čime se, vjeruje opozicija, nastoji spriječiti njezino puštanje iz zatvora. Viktor Janukovič, naime, šest mjeseci prije parlamentarnih izbora ima podršku samo 13 posto birača, a njegova Stranka regija danas bi dobila 17, a ona Julije Timošenko 20 posto.

Potezi Njemačke

Svi ovi događaji doveli su do toga da je Janukovič, uz bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, postao najizoliraniji europski državnik. Ta je situacija eskalirala posljednjih tjedana, kada je njemački predsjednik Joachim Gauck zbog slučaja Timošenko odbio sudjelovati na samitu vođa zemalja srednje Europe koji će se uskoro održati na Jalti. U idućim danima isto su učinili i češki, austrijski i slovenski predsjednici, a mogli bi i latvijski i estonski.

Vidjevši da je Gauckov potez dobro odjeknuo u javnosti, njemačka kancelarka Angela Merkel objavila da ona čak kontemplira da ne dođe na utakmice nogometnog prvenstva, ali predsjednik minhenskog Bayerna Uli Hoeness u intervjuu “Der Spiegelu” poručio je da bojkot “nije efikasan način za kažnjavanje autoritarnih režima”. No, dodao je da bi “Njemački nogometni savez trebao javno reći da su uvjeti u kojima je Timošenko zatočena neprihvatljivi” i da bi se predsjednik UEFA-e Michel Platini, čiji je stav da njegova organizacija nije politička institucija, ipak trebao izjasniti oko ovog slučaja.

Nakon Angele Merkel, svoj izostanak s prvenstva najavili su i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i povjerenica za pravosuđe Viviane Reding, a dvoumi se i povjerenica za vanjske poslove Catherine Ashton.

Bruxelles je zbog Julije Timošenko na neograničeni period zaledio ugovor kojim bi se Ukrajina trebala približiti Europskoj uniji, no lavina koju je pokrenula Njemačka pomaknula je pritiske s razine retorike na konkretne poteze. Ipak, europski političari nisu jedinstveni oko pristupa ukrajinskom režimu, jer dio njih smatra da zemlja ne bi trebala biti talac osobe koja uopće nije disident, već “ženska verzija Mihaila Hodorkovskog“. Oni drže i da bi bojkot mogao biti kontraproduktivan, pa Ukrajinu umjesto u demokratizaciju gurnuti još više u zagrljaj Moskve.